Igor Galo
U okruženju u kojem tavorimo zadnjih decenija za ukupan život, stvaralaštvo, tako i za umjetnost naročito filmsku, nema uvjeta kvalitetnog postojanja, niti može biti – koliko god se mi prikazivali sebi i svijetu drugačijim, odnosno – boljim!
Zapravo, pravo pitanje bi bilo gdje bi se časno i pošteno moglo bilo što „naučiti“? Gdje se „uči“ umjetnost, kako se „uči“ biti pisac, kako se „nauči“ biti režiser, kako se nauči biti čovjekom – kad odrastaš u okruženju laži, prevara i kriminala svake vrste čak i u institucijama kulture, znanosti – u akademijama lijepih umjetnosti?!
Možda ipak… ukoliko oni koji “podučavaju” jesu i sami potvrđeni umjetnici, ali potvrđeni protokom vremena i verifikacijom koja ne podlježe utjecaju politike, “kritičara” i “elite” koja između sebe odabira i promovira “elitu”, “ugled” i “važnost” – iz svog najbližeg interesnog kruga – samo za vlastitu samoodrživost u istoj kaljuži nakaradnih vrijednosti!
Imamo li mi takvih “učitelja” u akademijama “lijepih umjetnosti”? Nemamo!
“Umjetnost ne bi bila umjetnost kada ne bi svakom čovjeku davala mogućnost za vlastiti doživljaj. Naravno, za izraziti se o “vlastitom doživljaju” potrebna je spremnost i određena jasnoća u razumjevanju svijeta oko sebe, ali bez razumjevanja onih sa druge strane “brvna” koji trebaju podržati “vlastite doživljaje” autora i kreativaca – nema realizacije “doživljaja”…
Nije najvažnija spremnost, u smislu nekog znanja, čak niti obrazovanja, nego duhovna otvorenost i duhovni nivo autora – i njegovo prihvaćanje svijeta oko sebe. Ne toliko razumjevanje – koliko prihvaćanje. Ukoliko prihvatiš, onda ima šanse da ćeš nešto razumjeti ili će doći moment kada ćeš razumijeti, ukoliko budeš znatiželjan, razuman i strpljiv.
Za decenije svoga razvoja film je već izborio mogućnost i pravo da oblikuje i izražava duhovni nivo čovječanstva, nivo čovjekove kulture – sopstvenim sredstvima. Ima ogromnu dostupnost, a time i moć! Uvjeren sam da u našoj epohi kulturni nivo vlastite zemlje bolje od svega može izraziti upravo film kao što je u antici to uradila drama… Po mom mišljenju film nije profesionalni, već prvenstveno moralni čin! Antička drama je moralni čin, zato je suvremena!
Nažalost unazad tridesetak i više godina svjesni smo nivoa vlastite zemlje na polju – moralnog čina!
Umjetniku, ukoliko on to zaista jeste po vlastitom iskrenom opredjeljenju, daje vjeru i ispunjava osjećajem sopstvenog dostojanstva kako sebe tako i sve koji su učesnici i svjedoci njegova djela.
Ne smatram da za doživljaj umjetničkog djela treba imati specijalno obrazovanje – što je dokazano na brojim primjerima u povjesti ljudske kreativnosti.
Prije svega je neophodno biti duhovno bogat čovjek. Duhovnost se stiče kroz odrastanje, kroz odgoj unutar obitelji i vlastitom voljom za znanjem… Najbolji filmski redatelji uvjek su “pjesnici” u duši. Njihova djela protok vremena samo uzdiže.
Film je velika i visoko vrijedna umjetnost, ali samo od autora sa čvrstim MORALNIM stavom. Tek tada bih film postavio između muzike i poezije, bez obzira što je film tako mlad u odnosu na muziku i poeziju”!
Ovo unutar navodnika nisam baš ja osobno smislio… parafrazirao sam misli iz knjige “Nedorečenosti Andreja Arsenjeviča Tarkovskog”, priređeno od Miroslava Bate Petrovića.
Nažalost, Tarkovski i njegova razmišljanja ne dopiru do filmskih akademija…
Naši problemi i dalje ostaju unutar “manipulacija, laži i kaljuže” kojom smo okruženi u svim segmentima hrvatske “društvene zajednice”.
Termin “zajednica” shvatite uvjetno!!