Bivši vaterpolista Aleksandar Šapić pokrenuo je prethodnih dana inicijativu kojom bi ovaj bradati, nevaspitani i arogantni đak Aleksandra Vučića, trenutno na funkciji predsjednika Privremenog organa beogradske uprave, da piše neku svoju historiju.
Piše: Dragan Banjac, za Radiosarajevo.ba
Umjesto da nastavi da otima tuđe placeve i širi svoju privatnu divlju gradnju ili ponešto uradi za Beograd dohvatio se velike predizborne teme. Sluđenim srpskim glasačima bradonja obećava zatvaranje Muzeja Jugoslavije, iskopavanja posmrtnih ostataka Josipa Broza Tita i slanje „tamo u Kumrovec“.
„Pokrenuću inicijativu da jednom za svagda završimo sa tom Kućom cveća i da Josipa Broza vratimo tamo u Kumrovec, odakle je došao, a da Kuća cveća bude mesto gde će počivati najveći srpski velikani, da to bude muzej srpske istorije“, obećao je Šapić.
Reče i osta živ. Bez obzira što to nije nadležnost ni njegova ni njegovog omiljenog Vučića nego Ministarstva za kulturu, i što nije znao da već postoji srpski istorijski muzej.
Prvi put na Sokocu
Šapić se dohvatio velike politike. Zašto da se bavi tričarijama poput gradskih problema, recimo otpadanjem točkova sa gradskih autobusa koji usmrćuju ljude na ulicama. Taj lik u posljednje vreme, ugađajući svom šefu AV, voli da razvrstava Srbe. One nepodobne piše u ustaše. Beograđanima je, izgleda, potreban „srpski gradonačelnik“ koji prebira (naj)važne nacionalne probleme.
Vaterpolista nije prvi. Prije njega jedan „Svbin“, s kranje sumnjivim srpskim porijeklom iz (Mareva Ljut) Popova Polja, Vojislav Šešelj jurišao je s glogovim ko(l)cem na Kuću cveća, ali nije svladao granitnu ploču.
Sredinom jula/srpnja 2022. beogradski gradonačelnik posjetio je Sokolac. Malo ko je u administraciji glavnog grada znao gdje to ide gradonačelnik, a kakav bi tek rezultat dala anketa među građanima Beograda.
Posjetio je opštinu „na području sarajevsko-romanijske regije u Republici Srpskoj“ a novinarima je rekao da je put dug 250 kilometara prevalio kako bi javnost u Srbiji i regionu podsjetio na važnost Vojničkog spomen-groblja Mali Zejtinlik.
„Treba da odamo poštu, pre svega, srpskim žrtvama…“, rekao je. Domaćin, izvjesni Milovan Bjelica poveo ga je i u manastir Svetog Georgija, na čijim su zidovima, kako je rekao, uklesana imena 4.000 srpskih boraca… poginulih tokom proteklog rata na području sarajevsko-romanijske regije. „Sa mrtvima se ne treba šegačiti, treba im odati poštu, ali isto tako nad njihovim humkama ne bi trebalo kamčiti političke poene“. U Šapićevom stilu.
Ali, moglo se na tom mjestu reći da je Mali Zejtinlik „proizvod“ Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja, Tomislava Nikolića, bogami i sadašnjeg kobajagi vožda koji je Šapića i instalirao za beogradskog šerifa.
Beogradski valija
Zašto baš Sokolac? To ni sam Šapić ne zna, ali zna ko mu je to predložio. I ne treba mnogo mudrosti da bi se zaključilo da akcenat treba staviti na dio Bosne koji Srbija želi da kolonizuje. Jer, mogao je vaterpolista, koji se specijalizovao za divlju gradnju, da produži još 43 kilometra i posjeti glavni grad Bosne i Hercegovine.
Beograd ima pet „bratskih“ gradova: Koventri (još od 1957), Čikago, Krf, Ljubljana, Šangaj, a negdje se pominje i Tel-Aviv. Ali, novi gradonačelnik koji nije kadar da upravlja ni manjom mjesnom zajednicom, ipak nije pohitao da posjeti bilo koji od ovih gradova.
Znao je Beograd da nešto pokloni Sarajevu, s kojim je prije pet godina parafirao sporazum o saradnji, i da primi poklon glavne b/h varoši, a onda mu je u posljednjem ratu preko svojih namjesnika Radovana Karadžića i Ratka Mladića slao bombe i rušio ga.
Novi beogradski valija (nekad žuti, član Demokratske stranke) mora da se drži kursa stranačke vrhuške i stvara iluzije o tobož srpskom svetu koji će da se rasprši kao i prvobitno mu ime – velika Srbija.
A možebit da je Šapić krenuo od Romanije gdje je svojevremeno Vojislav Šešelj promovisao 18 četničkih vojvoda, među kojima je bilo dosta koljača. On ne krije da mu je „Čiča“ (Draža Mihailović) simpatija. Svojedobno će na tviter nalogu napisati: „Čiča neće podijeliti Srbiju, nego treba da je ujedini. Vreme je da srpski narod konačno sazna pravu istinu. Da skinemo ljagu, koja je decenijama lažnom komunističkom propagandom Titovog režima, bacana na lik i djelo, generala Dragoljuba Draže Mihailovića“. Aferim!
Veliki grad – „mali“ gradonačelnik
Imala je najveća srpska palanka gradonačelnika od ugleda. Od 1955-1957. Beogradom je upravljao Miloš Minić. Nepunu deceniju kasnije (1964) na čelo glavnog grada dolazi legendarni Branko Pešić koji je gradom rukovodio deset godina. Iz tog perioda beogradski školarci su prepričavali pošalicu prema kojoj je na pitanje jedne gospođe – šta kopaju – radnik rekao: „Drug Branko je imao jedan lijep fajercajg i izgubio ga. Mi ga tražimo“.
Pešića je, vodeći Beograd dva mandata, naslijedio Živorad Kovačević (1974 – 1982), a potom je četiri godine (1982 – 1986) gradonačelnik bio najčuveniji među njima Bogdan Bogdanović. Poslije ove trojke, s izuzetkom Zorana Đinđića (200 dana tokom 1997.) nastupa boranija. Aleksandar Bakočević, Milorad Unković, Slobodanka Gruden (prva dama na čelu grada), Nebojša Čović, Vojislav Mihailović, Milan St. Protić, Radmila Hrustanović, Nenad Bogdanović, Zoran Alimpić, Branislav Belić, Dragan Đilas, Siniša Mali, Zoran Radojičić i od 20 juna 2022. godine – Aleksandar Šapić.
Gradoljublje i gradoomraza
Bogdanović je bio ne samo odličan arhitekta nego i mislilac, i pisac. Povodom ubijanja Sarajeva, Dubrovnika, Mostara, Vukovara… zapisao je: „Kad bi naši teolozi bili malo vispreniji, priču o srpsko-vizantijskom Vukovaru shvatio bih kao najavu nebeskog Vukovara koji je sletio na zemlju da materijalno obilježi privremeno sjedište obećane nebeske Srbije. Međutim, ako zamisao da se nasilno promijeni ličnost jednog namjerno razorenog grada posmatramo jednostavnije, onda vidimo da je u pitanju samo suluda ideja kao što je, recimo, bila zamisao da se stara Varšava pretvori u prah i pepeo da bi se, na istom mjestu, jednom sagradila nova tevtonska (tevtoni-ci – germansko pleme na Baltičkom moru – prim. D. B.) Varšava“.
Godinama sam, pisao je Bogdanović, razrađivao tezu da je jedan od motora uspona i propadanja civilizacije večita, avgustinovska, manihejska… zašto ne bi bila?… priča o neprestanoj borbi između gradoljublja i gradoomraze, u svakom trenutku istorije, u svakoj naciji, u svakoj kulturi, u svakom čovjeku… Gledam ubice gradova u živom uzorku. Zamislite da sam mogao da studentima prikažem jednog Vučurevića, Šljivančanina, Biorčevića… čak su im i imena mitska.
„Kako bi se tek dobro, uz njihovu pojavu u amfiteatru i uz njihove reči, objasnila mračna strana priče o dobrom pastiru i zlom gradu, o Sodomi i Gomori, o magijskom rušenju zidova Jerihonskih, o lukavstvima vojnog maga Epeja i o rušenju gordog Iliona, ili kletvama zapisanim u Kur’anu da će svi gradovi sveta biti porušeni, a neposlušni građani pretvoreni u manjine…“
Novim Beogradom vladao apsolutistički
Jedan od boljih komentara na posjetu Sokocu bio je: Beograđani, ala ste izabrali. Jedna je, pak, malo zajedljiva: I to je prva inostrana posjeta gradonačelnika. Isti se zalaže za zabranu daljeg priliva „naroda iz Bosne jer Srbija postaje proširena Republika Srpska“.
Čovjek koji je ustoličen za beogradskog pašu promovisao je divlju gradnju. Predsjednik Građanskog demokratskog foruma Zoran Vuletić pitao je na jednoj sjednici Skupštine Grada da li je tačno da je Opština Novi Beograd izdala dozvolu za rekonstrukciju ćevabdžinice u Studentskoj ulici na osnovu lažnog požara nakon čega je nikao objekat sa dvije etaže, jedna je još uvijek u funkciji i izdaje se kladionici.
Da li je tačno da je Šapićeva administracija nakon smrti stvarnog vlasnika (Alili Amdi) nastavila da izdaje dozvolu na mrtvog čovjeka kako bi se sakrio stvarni vlasnik, Rade Dedović, ujak Aleksandra Šapića. Da li je tačno da je Šapić dva mjeseca odbio da dostavi gradu dokumentaciju 2017. godine kako bi dao dovoljno vremena svom odborniku-ujaku da završi zgradu do kraja I – šta se događa sa zahtjevima za legalizaciju, recimo oko tog objekta… Odgovori su izostali.
Došljački mentalitet
Ako je preskočio gradove – pobratime, mogao je svojevremeno da ode u neki prijateljski, Atinu, Rim, Beč, Kijev, Podgoricu, Astanu, Zagreb, Prag, Sarajevo … Izbor je bio veliki ali je prevagnuo „grad“ Sokolac. Njemu – po mjeri.
Aleksandar Šapić, Aeksandar Vučić, Aleksandar Vulin (pogledajte imena), Vojislav Šešelj, Slobodan Milošević, Ivica Dačić malo toga imaju srpskog i ništa – beogradskog. Da su imali makar malo toga ne bi ovoliki zulum Srbima i Beogradu napravili. Šapićev otac (Miloš) porijeklom je iz Blatuše kod Vrgin Mosta sa Korduna, a majka (Slavojka, rođena Dedović) iz Berana.
Da me ne tumačite pogrešno, nemam ništa protiv „došljaka“, već protiv došljačkog mentaliteta. Spisku tog mentaliteta moglo bi se dodati još mnogo imena. U Beogradu se od crnogorskog osamostaljenja gleda malo poprijeko i na beogradske Crnogorce koji se mogu podijeliti u dvije grupe. Jedna, dosta brojna su oni koji su u struci ostvarili vrhunske rezultate, nisu na javnoj sceni i njima kapa dolje, dočim drugi glumataju veće Srbe i od gedžovana. Spisak dug. Prave krpe.
Zar za sudbinu Sarajeva recimo, osim Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića… nije dobrahno zaslužan i mentalitet onih kojima u grudima nešto zaigra kada čuju gusle.
Nadajmo se da Šapić neće ostati na mjestu gradonačelnika. Bez obzira na prijetnje ovog Srbina Tito, će vječno ostati u Kući cveća.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Ja mislim“ su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
(Tekst prenosimo uz saglasnost autora i redakcije portala sarajevo.ba)
