Iz Pule se javio Igor Galo. Šalje komentar Tomislava Jakića na ovogodišnji vjerski praznik Uskrs i poslanicu Pape Franje “urbi et orbi”. Jakić se, kaže Igor, ne javlja i ne objavljuje u medijima, jer ga to ne zanima, ali svoje komentare šalje ograničenom broju prijatelja pod nazivom „Pisma“. Uvijek na aktuelne teme. Galo navodi da Jakić dozvoljava prijateljima da šire „pisma“ gdje misle da ima interesa za njegove komentare. Portal Forum ga sa zadovoljstvom objavljuje.
Tomislav Jakić
Nisam zaista ni u primisli imao da Ti pišem baš ove nedjelje, 31. ožujka/marta, na Uskrs. Dogodilo se, međutim, tako da Ti baš danas, u posljednjim satima ove nedjelje moram, da – upravo tako: moram, ispričati pravu Uskrsnu priču. Znaš Ti mene, ima ta priča svoju političku notu, o da, itekako je ima, bez toga to i ne bi bila prava priča, barem ne za mene. I rekao bih da je vrijedi ispričati. Bit će Ti, mislim, mnogo toga jasnije. O čemu? Pa upravo o onome o čemu sam Ti prethodno pisao, o svijetu u kojem živimo.
Negdje oko podneva uključio sam televizor i potražio jedan od programa njemačke javne televizije (BR) da vidim završetak prijenosa iz Vatikana, u prvome redu da čujem što će Papa reći prije no što udijeli blagoslov urbi et orbi. Papina pozicija u kontekstu ratova što nas muče, onoga u Ukrajini, ali i onoga na Bliskome istoku, ne samo što je iznimno osjetljiva, nego je – u očima mnogih koji vide samo ili crno, ili bijelo – u najmanju ruku kontroverzna. Papa se, naime, ne svrstava bespogovorno, Papa ne navija, ne zaziva pobjedu ovoga, ili onoga, Papa pledira za mir. A to je, kao što dobro znaš, u vremenima u kojima živimo krajnje sumnjivo. Nedavno pokušali su ga kompromitirati isječkom iz tada još neobjavljenog intervjua u kojemu je Ukrajinu pozvao da ‘pokaže hrabnost za bijelu zastavu’, sugerirajući kako je krajnje vrijeme da otvori pregovore s Rusijom. Pa me zanimalo što će i kako reći danas, a da neće zaobići aktualne probleme u to sam bio siguran.
Odgledao sam i odslušao govor i morao sam se saglasiti s komentatoricom njemačke javne televizije koja je zaključila prijenos riječima kako je Papin govor sadržavao toliko jasnih političkih poruka ‘kao nikada’. Čak i više od toga: moj je čvrsti dojam bio da je Papa nekima od tih poruka doslovno ‘gurnuo prst u oko’ svima koji unisono i sve histeričnije udaraju u ratne bubnjeve zatvarajući vrata svakoj drugoj soluciji, osim one ratne. Rat, naoružavanje, pobjeda, to su njihove poruke.
A nasuprot njima Papa pledira za mir, poručuje kako je svaki rat apsurdan, diže glas protiv ‘logike oružja i naoružavanja’ i nedvosmisleno kaže kako se mir ‘ne ostvaruje oružjem, nego pruženim rukama i otvorenim srcima’. Čuo sam ga, zapamtio sam što je rekao i poželio sam negdje poslije podne naći cjeloviti tekst govora, da ga naprosto spremim u ‘arhiv’, dakle pohranim u memoriju computora. Možda mi jednom zatreba. Gdje da tražim? Pa gdje drugdje nego na portalu Vatican News. I zaista nađem tamo tekst cijeloga govora, ali i snimak, uz prijevod. Pročitam pažljivo, onda pročitam još jednom, onda odgledam snimak cijeloga govora. Onoga što sam u podne čuo, upravo onoga što mi se učinilo tako važnim i značajnim, toga – nema. Kako? Eto tako: nema! Nije problem iz pisanog teksta nešto izbaciti, nije problem (znam to jako dobro!) ni snimak naknadno montirati tako da budu ispušteni određeni dijelovi. Ali, da to rade jednome Papi? Da ga tako bjelodano i bezobrazno cenzuriraju? I koliko god da ni jednoga trenutka nisam posumnjao u svoju memoriju, koliko god da mi ni na pamet nije palo da se meni, ne znam iz kojih razloga, moglo učiniti da je Papa nešto rekao, a on to nije, ili barem nije tako rekao, krenem provjeravati.
Pouzdao sam se, naime, u to da je među novinarima ovoga svijeta bilo i onih koji su, poput mene, slušali Papu u izravnom prijenosu, možda su ga za svoje potrebe i snimili, pa će – pretpostavio sam – pisati svoje izvještaje na temelju onoga što Papa stvarno jest izgovorio, a ne na osnovi onoga što mu Vatikan dozvoljava da kaže. Dobro sam pretpostavio i na nekoliko portala iz raznih krajeva svijeta našao sam potvrdu kako za ono što sam čuo, tako i za nepobitnu činjenicu da Papu cenzuriraju, da u onome što će jednoga dana biti izvor za povijesna istraživanja pomno paze što Papa smije, a što ne smije reći, odnosno što od njegovih riječi i ideja smije za budućnost ostati zapamćeno. Revidiraju povijest – pro futuro!
‘Očišćeni’ govor, objavljen na portalu Vatican News ni po čemu ne odskače, ni po čemu nije izniman. Da, Papa je zabrinut, da, Papa suosjeća sa žrtvama ratova, s ukrajinskim i ruskim narodom, da, Papa bi volio uspostavu povjerenja između Izraelaca i Palestinaca. I doista, Papa je to sve i izrekao. Poput: ‘Požurimo putem jačanja uzajamnog povjerenja; povjerenja između osoba, između naroda i nacija… Požurimo se prevladati sukobe i podjele i otvoriti svoja srca za one koji najviše pate. Požurimo se krenuti putevima mira i bratstva… Pomozi Gospodine voljenom ukrajinskom narodu na putu prema miru i obasjaj svjetlom Uskrsa ruski narod. Utješi ranjene i one koji su u ratovima izgubili svoje bližnje i podari zarobljenicima siguran povratak njihovim obiteljima. Otvori srca cijele međunarodne zajednice kako bi se zauzela za okončanje ovoga rata (ukrajinskog) i svih sukoba koji širom svijeta ostavljaju krvave tragove, počevši sa Sirijom koja još uvijek čeka na mir.’ I to je lijepo rečeno, zar ne – složit ćeš se, ali ne odskače od uobičajenih izjava u kojima se pomno pazi što će se reći i – još važnije – kako će se reći da ne bi bio doveden u pitanje imperativ naših dana, a to je pobjeda na bojnom polju – u Ukrajini nad Rusijom, u Gazi, nad Hamasom, ali zapravo nad konceptom dviju država, Izraela i Palestine.
E sada, Papa je sve to izrekao, ali očito je osjećao da to nije dovoljno, da treba reći više. Pa je i rekao. Podsjećam Te, gledao sam izravni prijenos i tvrdim, vidio sam, da Papa nije odstupao od teksta, da nije improvizirao. Nije podizao pogled s teksta, osim na kratko. I evo što je rekao, ovo su doslovni citati s nekoliko svjetskih portala.
‘U svojem tradicionalnom govoru što je prenošen širom svijeta, Franjo je osudio rat „koji je uvijek apsurd i poraz“, spominjući sukobe u Ukrajini, Gazi, Sudanu, Mianmaru i drugdje. Ponovio je poziv za prekid vatre u Gazi, pozvao na veću humanitarnu pomoć razorenom poručju i na oslobađanje talaca (koje drži Hamas). Civilno je stanovništvo, rekao je, „na rubu izdržljivosti“, posebno apostrofirajući patnju djece.
‘Koliko još patnje moramo vidjeti u očima djece, djece koja su u tim zemljama rata zaboravila smijati se! U očima koja nas pitaju: zašto? Zašto sva ta smrt? Zašto svo to razaranje?’
‘Rat je uvijek apsurd, rat je uvijek poraz! Nemojmo dozvoliti da vjetrovi rata što postaju sve jači pušu Evropom i Sredozemljem. Nemojmo se pokoriti logici oružja i naoružavanja. Mir se nikada ne postiže oružjem, nego pruženim rukama i otvorenim srcima.’
‘Molim vas, nemojmo se naviknuti na rat!’
I to su zaista jasne političke poruke, uz onu da bi Ukrajina i Rusija morale odmah razmijeniti sve ratne zarobljenike, ‘sve za sve’. No, ako si pratio, a znam da jesi, što se i kako govori u zapadnim centrima odlučivanja, što se govori u središtime Evropske unije (EU) i Atlantskog pakta (NATO), što se poručuje iz Washingtona, ali i iz Berlina, pa i Pariza, jasno Ti je da je Papa stao, uvjetno rečeno, na drugu stranu. Ne mislim, naravno, reći da je stao na stranu bilo Rusije, bilo Hamasa, mada ne dvojim da će ih biti koji će ga upravo zbog toga optužiti. Činjenica je, međutim, da je Papa stao na suprotnu stranu. Suprotnu od one na kojoj su zagovornici rata ‘do pobjede, dokle bude potrebno’. Dosljedan sebi, fizički sve slabiji, ali mentalno apsolutno ‘na visini zadatka’ Papa je nedvosmisleno stao na stranu mira, suprotstavio se onima koji nas žele naviknuti na ratno stanje (ili, kako kaže poljski premijer: predratno stanje), koji propovijedaju kako je mir moguće postići samo oružjem, koji su pojam ‘mir’ zamijenili pojmovima ‘pobjeda’ i ‘kapitulacija’ (mada taj potonji još obilato ne koriste). Ustajući protiv logike ‘rata i naoružanja’ Papa im je poručio: mir se ne ostvaruje oružjem, nego rukama pruženima drugoj strani i otvorenim srcima.
Zamisli, molim Te, tako nešto poručiti jednome Stoltenbergu, jednome Scholzu ili Macronu. Uopće – tako nešto poručiti, uz ocjenu da je rat uvijek apsurd, uvijek poraz u atmosferi u kojoj se sve one koji su do sada poručivali nešto slično, trenutno, bijesno i bez rezerve ‘svrstavalo’ na drugu stranu, na stranu autokracije, agresije, zločina, zar se to može dozvoliti? Ne, tako se nešto ne priliči, odradio je ‘nepoznat (ma, je li?) netko’ i po kratkom postupku izbacio te poruke iz Papinog govora.
Evo, to Ti je moja Uskrsna priča. O jednome Papi, o jednoj poruci i o tome kako je cenzurirana, kako se ni Papi ne dozvoljava da kaže ono što želi, odnosno kako ga se naknadno cenzurira kada već nije moguće (a očito nije) odvratiti ga od toga da javno kaže ono što misli i osjeća. Već od sutra, priđe li netko tome da analizira Papine poruke u posljednjim godinama, ‘okljaštrena’ verzija, kakva je objavljena na Vatican News, verzija iz koje je izbačeno sve ono što je bilo najvažnije, postat će izvor kojemu će se istraživači obraćati i kojega će citirati. Vjerujem da će biti malo onih koji će pri tome uraditi ono što sam danas ja uradio (osim što sam pratio izravni prijenos): usporediti tu službenu verziju s medijskim izvještajima i uočiti ‘rupe’. Pa će ‘Papa light’ o Uskrsu 2024. ući u povijest. Onakav, kakav nije bio.
I tu bih zapravo mogao završiti, ne moram se baš uvijek raspisati. Da, mogao bih da nije bilo jučerašnjeg telefonskog razgovora s dobrim znancem koji je godinama živio i radio u Njemačkoj i koji se nakon umirovljenja vratio u Hrvatsku, dok mu je sin ostao živjeti i raditi u Njemačkoj. Ne znaš ga, zato ne spominjem ni ime, tek otišao je u vrijeme Jugoslavije na rad (organizirano, dakle kao zaposlenik ovdašnje tvrtke koja je radila na nekim projektima) u istočni dio Njemačke, u DDR. Tamo mu se rodio i sin koji je, doduše, u vrijeme njemačkoga ujedinjenja bio dječarac, ali koji se ipak sjeća života u ‘drugoj njemačkoj državi’. Nazove me taj znanac do vremena do vremena. Popričamo malo i on se još uvijek čudi. Hrvatskoj, takvoj, kakva jest. A kada kažem da se čudi, onda time ne želim reći ništa pozitivnoga. Čudi se, na primjer, visokom stupnju netolerancije prema svakome tko bi imao i javno zastupao mišljenje različito od prevladavajućeg političkog ‘narativa’ (pri čemu nije samo HDZ u pitanju). Ne jednom mi je rekao: ‘Pa znate, ovdje ni u gostionici ne smijete imati drugačije mišljenje. A ponekada ni u krugu obitelji, ili onih koje smatrate prijateljima. Odmah ste ili komunjara, ili jugo-nostalgičar, ili navijate za Putina.’ I čovjek se čudi, dugo je živio u Njemačkoj i navikao se na to da se može/smije imati i drugačije mišljenje. No, rekoh, vratio se prije koju godinu, a Njemačka se u međuvremenu mijenjala. Pa mi sada priča, ni sam kao ne vjerujući u ono što govori: ‘Razgovarao sam neki dan sa sinom. I on mi kaže da ga atmosfera u Njemačkoj, na javnoj sceni, sve više podsjeća na onu iz vremena Njemačke Demokratske Republike. Sve je prisutniji strah.’
Morao sam Ti još i to ispričati, kao dodatak Uskrsnoj priči o cenzuriranome Papi. I suzdržat ću se od toga da kažem ma i jednu riječ na tu temu, uvodeći u igru Hrvatsku. No, predlažem Ti da malo razmisliš o tome što je rekao sin toga mojega znanca. Da razmisliš o strahu i o ulozi što je strah dobiva u našim životima.
Strah naš svagdanji!
