Nekadašnji pobjednici nad šovinizmom i nacionalizmom u građanskom ratu
1941-45. godine – što su bili rukovodeći komunisti – omogućili su danas obnovu
nacionalizma. Tako su srpski komunisti aktivirali srpski, velikosrbijanski nacionalizam ili
su neki od njih i sami postali nacionalisti i šovinisti. Ništa nije bolje stanje ni sa većim
dijelom opozicije. Većina se opozicionih stranaka srozala duboko u velikosrbijanski nacionalizam, postajući njegov instrument, a neke, pak, generator te pogubne
nacionalističke politike.
Svi su nacionalizmi opasni ili, bolje rečeno, nema manje opasnog nacionalizma.
Pa ipak, najopasniji je, po posljedicama za srpski narod, velikosrbijanski nacionalizam.
To proističe iz činjenica da Velikosrbi, razarajući Jugoslaviju i dovodeći rasijani srpski
narod do nemogućnosti tamošnje egzistencije, istovremeno ukidaju (posljedično) i
teritorijalnu cjelovitost Srbije. Nisu mi poznati bilo koji nacionalisti koji su spremni
prirediti takvo zlo vlastitom narodu.
Danas su na političkoj sceni dvije varijante ovog nacionalizma. Prva je
velikodržavni, »miloševićevski«. Drugi pak, tradicionalni, organski, opančarski i
pravoslavni. Nema bitne razlike među njima. Po suštini su obje varijante isto, ma koliko
izgledalo da se personalno isključuju ili čak politički bore i sukobljavaju. Za srpski narod
nijedna varijanta velikosrbijanskog nacionalizma nije prihvatljiva. Obje varijante vode
svojim porazima i, posebno, porazu srpskog naroda u mjeri u kojoj se on danas duboko
odao velikosrbijanskom šovinizmu. Ukus tog poraza već osjećamo. Kraj će biti gorak.
Velikosrbijanski nacionalizam ima svoje staro i duboko korijenje. Njega nisu
stvorili Slobodan Milošević ni Vuk Drašković. Oni su samo dva jahača koje je čekao ovaj
nacionalizam, i – dočekao. Da nije bilo njih, Velikosrbi bi našli svoje druge vođe. Pitanje
je zato: kakvo rješenje srpskog nacionalnog stanja nudi velikosrbijanski nacionalizam?
Za razliku od istinskih pa, ipak, malobrojnih demokrata u Srbiji, koji se rukovode
demokratskim načelima i koji, shodno tome, srpsko nacionalno pitanje tretiraju kao
demokratsko, velikosrbijanski nacionalisti to pitanje, kao i sve druge probleme srpskog
društva, shvataju kao nacionalno i misle da se samo na toj osnovi može riješavati.
Razumije se, kako ljudi ne žive isključivo nacionalno, nego prije svega društveno,
velikosrbijanski nacionalizam postaje prepreka demokratskom civiliziranom uređenju
Srbije isto onako kao što je postao glavni (ne i jedini) uzročnik rata u Jugoslaviji. Ne
mogu a da se stoga ne upitam: što je omogućilo obnovu i prodor pritajenog
velikosrbijanskog nacionalizma, te mračne i iracionalne sile u srpskom narodu i
njegovom društvu?
Velikosrbijanski nacionalizam nije bez dubljih izvora i dalekih podsticaja. On ima
svoju istoriju, svoj arhaični jezik, svoje pjesme i kulturu, svoju »nebesku« vjeru, svoje
ljude u masovnim razmjerama… Nije mi namjera da se spuštam podrobnije u te uzroke i
generatore. Prije bih ukazao na obnovu velikosrbijanskog nacionalizma podstaknutog
krizom društva koja otvara to društvo prema velikosrbijanskom nacionalizmu kao jednom
tipu i načinu riješenja te krize. Ne s manje prava, mogao bih reći da će, posljedično, taj
nacionalizam dovesti do katastrofe društva, odnosno samo produbiti pomenutu krizu.
Velikosrbijanski nacionalizam je posljedica krize, ali sada je postao i njen snažni
podstrekač. U onoj mjeri u kojoj Srbija bude odbacivala demokratska riješenja, ili
ukoliko ova izostaju, širom se otvara prostor za Velikosrbe, koji će dotući srpski narod i
njegovo društvo.
Glavni nosilac velikosrbijanskog nacionalizma je birokratizam, etatizam koji
prožima srpsku državu od njenog stvaranja do danas. Nije slučajno to što su danas prve
birokrate Srbije postale velikosrbijanski nacionalisti. Birokratizam zakonito gura srpski
narod u nacionalističku pomamu. Nacionalizam je kao i revolucija, dobar razlog za
nastavak vladanja.
Etatizam u Srba proizvodi čudovišnu fiskalnu birokratiju. Srpski narod je
odvajkada osjeća, i pati i socijalno i ekonomski. Zanimljivo je to da ono što osjećamo kao
pripadnici istog naroda pred vlastitom državom nismo spremni da vidimo ili ne osjećamo
kad su u pitanju etatizam i sve njegove posljedice na jugoslovenskom prostoru.
Etatistička moć države ili država bila je najvažniji uzrok obnove nacionalizma isto onako
kao što je srbijanski etatizam uzrok međunacionalnih nestabilnosti u Srbiji, preteći da od
nje napravi pakao.
Mi smo mogli vidjeti da su Velikosrbi spremni da nas odvedu i odveli su nas u
sukobe sa drugim narodima. Nisam iznenađen time, kao što mislim i da ovo još nije kraj
cijeloj sramoti, poniženju i bjedi. Birokratizam uvijek pribjegava nacionalizmu kad osjeti
da može biti »pročitan« da nije u stanju da riješava najvažnije društvene, ekonomske i
političke probleme. Biti danas komunista, sutra nacionalista, pa zar je to uopšte važno.
Važno je održati vlast.
Ali, kao i drugi nacionalizmi, i ovaj velikosrbijanski je najveći protivnik svoga
naroda! Da bi mogao stvoriti osnove za borbu protiv drugih naroda, velikosrbijanski
nacionalizam unutar vlastite nacije provodi svoju vladajuću, birokratsku moć. Neobična
slika mi se nameće kad govorim o birokratskom Velikosrbinu. On je spreman da ubije
pripadnika drugog naroda jašući svog vlastitog!
Najporaznije je to što velikonacionalisti žrtvuju vlastiti narod. Velikosrbijanski
nacionalizam, to treba jednom već reći, nije izvukao istorijske pouke iz prošlosti, i danas
svojom politikom doprinosi fizičkoj likvidaciji rubnih Srba u rasijanju. To što su
likvidatori i dželati hrvatski, muslimanski i svi drugi šovinisti ne opravdava ih u
zločinima, ma kakve pobude imali, pa i one da uzvrate, ali treba konačno reći i to ko
zapravo, isporučuje Srbe na klanicu. Znamo ko ih ubija i koga oni ubijaju, no, treba znati
ko ih gura tamo da budu ubijeni!
Ovaj rat protiv drugih naroda nije bio mogućan bez potčinjavanja Srba na
dobrovoljnoj osnovi i usred političkog pluralizma. Samo na taj način potčinjen čovjek
mogao je ratovati protiv drugih isto tako ljudi i svakako ne manje ljudi. Ali talas se vraća
odakle je krenuo. Velikonacionalisti pripremaju krvavo finale u samoj Srbiji: rat Srba
između samih sebe.
Oslobođenje političkog života legalizovalo je velikonacionaliste. Svejedno da li se
radi o socijal-nacionalistima ili ovim opančarskim opozicionarima. Ali, zar se već ne
pokazuje da su velikonacionalisti zagovornici demokratije i za demokratiju samo onoliko
koliko je potrebno da se oni politički oslobode? Nacionalna homogenizacija što proističe
iz stvaranja osnove za sukobe s drugim narodima bivše Jugoslavije potrebna je upravo da
bi oslobođeni nacionalisti zaveli nedemokratsko stanje odnosa u Srbiji jednako kao što je
rat birokratski razlog za nacionalnu disciplinu.
Ali velikosrbijanski nacionalizam nije samo po svojoj suštini nedemokratski. On
je i retrogradan, konzervativan i arhaičan. Upravo kao takav, on se javlja ka odgovor na
razvojne perspektive srbijanskog društva: nacionalizam ili modernizacija. On je sav u
težnji da odvrati mogućnosti modernosti na ovom tlu. Nema prečeg zadatka od borbe
protiv takvog nacionalizma koji, pored svoje konzervativne suštine, zavodi vlast nad
vlastitim narodom i gura ga u ratne sukobe s drugim narodima.
Velikosrbijanski nacionalizam ima dvojako držanje prema jugoslovenskim
narodima, prema mogućnosti unutrašnjeg uređenja među njima. S pravom je
sedamdesetih godina rečeno da je on ili hegemonističko-centralistički ili razočaravajuće
separatistički. To bi značilo da se on, ako ne stekne priliku da se nametne drugim
narodima, okreće u separatizam i traži podjele, granice, procente. Takva ga situacija
zakonito goni u ratnu opciju. Kao i svaki drugi nacionalizam na ovom tlu, srbijanski
velikonacionalizam ne razbija samo Jugoslaviju nego dovodi i do razbijanja same Srbije
likvidirajući posljedično njenu teritorijalnu cjelovitost. Njegova snaga je lažna i prividna.
Na kraju, poslije velikosrpske buke uvek dolazi do slabljenja vlastitog naroda.
Oni koji su rasturali Jugoslaviju u ime sadašnje vlasti središnjice, što je glavno u
programu velikosrbijanskog nacionalizma, dovešće srpski narod u najtežu situaciju. Već
se sada naziru fatalne implikacije u tom pogledu. Umjesto borbe za demokratsku sadržinu
Jugoslavije, u kojoj će se i u pogledu svojih kolektivnih prava njeni narodi osjećati
ravnopravno, bez obzira na svoju nacionalnu pripadnost i vjeru, u kojoj će imati ista
prava, razvijati svoju kulturu i posebnosti, slobodno živiti i raditi ma gdje kao pripadnici
svoje nacije odabirali da žive ili već žive, pobjedila je ukupna nacionalistička logika
podjela, cijepanja, mržnje i rata. Samo je demokratska Jugoslavija mogla najbolje
»brinuti« o Srbima, kao i o drugim narodima koji žive u rasijanju na našim prostorima.
Ovako, razbijena je zemlja, a u pogledu kolektivne sigurnosti naroda ostaje
zlokobna neizvjesnost. Što se tiče srpskog naroda, predstoji mu vrijeme da se suoči sam
sa sobom i vjerovatno odgovori samo na jedno pitanje: kako je mogao prihvatiti
velikonacionalističku opciju, kako se mogao tako duboko srozati u nacionalizmu? Ja
ostajem u nadi da će Srbi kao narod spoznati kad-tad da nemaju većeg neprijatelja od
nacionalističkih Velikosrba. Naravno, za neke stvari će biti kasno. Ali, od dubokog pada
ima još nešto gore: nacionalna katastrofa jednog naroda. Pri pomisli na to osjećam kako
me prožima jeza. To je kao sjediti sam u mraku kino-sale ili doživjeti sudbinu Kopta.
(Druga Srbija, deset godina posle 1992-2002)
