петак, новембар 22, 2024

INTERVJU Zoran Vuletić, predsednik GDF za Pobjedu: Pretnje su konstanta srpske politike prema Crnoj Gori

Slične objave

Podeli

Prije 2016. smo imali blažu varijantu – decenijsku opstrukciju i negiranje nezavisnosti Crne Gore. Prilikom posjete predsjednika Jakova Milatovića jasno mu je predočeno da Srbija očekuje respektabilan broj ministara, uz obrazloženje da u Crnoj Gori živi 30 odsto Srba. Imajući u vidu politiku Srbije u posljednjih 30-ak godina, to je nedvosmislena prijetnja – kaže Vuletić

Autorka: Violeta Cvejić

Dešavale su se u istoriji i neočekivane stvari u politici. Spajić i Milatović su još u situaciji da naprave istorijski potez, formiraju vladu sa DPS-om i manjinskim strankama, pokažu da nijesu zarobljenici svojih populističkih obećanja i još važnije da nijesu marionete Aleksandra Vučića i najvažnije – time spase Crnu Goru od gliba i propasti. Očito je da moraju da izaberu obećanje koje će prekršiti. Mislim da je mnogo važnije obećanje da će uvesti Crnu Goru u EU – kaže za Pobjedu Zoran Vuletić, predsjednik Građansko- demokratskog foruma.

POBJEDA: U posljednjih nekoliko dana predsjednik Srbije i dva ministra, vojni i spoljnih poslova, uputili su oštre prijeteće poruke Crnoj Gori zbog toga što je priznala Kosovo. Da li je cilj takvog obraćanja zastrašivanje javnosti ili poruka crnogorskom mandataru Milojku Spajiću da Srbi moraju ući u buduću vladu?

VULETIĆ: Praktično, od 2016. prijetnje su konstanta srpske politike prema Crnoj Gori. Prije toga smo imali blažu varijantu – decenijsku opstrukciju i negiranje nezavisnosti Crne Gore. Prilikom posjete predsjednika Jakova Milatovića jasno mu je predočeno da Srbija očekuje respektabilan broj ministara, uz obrazloženje da u Crnoj Gori živi 30 odsto Srba. Imajući u vidu politiku Srbije u posljednjih 30-ak godina to je nedvosmislena prijetnja. Siguran sam da je tada gosp. Milatović doživio sudar sa realnošću i napokon shvatio zašto je novo rukovodstvo Crne Gore tako snažno podržano od Aleksandra Vučića i SPC kao udarne pesnice srpskog nacionalizma, koji se kroz mantru o brizi za Srbe u regionu najlakše preliva putem SPC.

Sada isti sudar sa realnošću doživljava Milojko Spajić, zaglavljen između predizbornog obećanja da neće ni razgovarati sa DPS-om nakon izbora i zahtjevom srpskih ispostava za brojem ministara, čime Crna Gora definitivno odustaje od EU integracija i postaje kao i Srbija, vječiti kandidat sa maestralno razvijenom korupcijom.

Spajiću i Milatoviću bi moralo već sada da bude jasno da bi takva vlada glatko nadmašila Abazovićevu po neefikasnosti i razvijanju korupcije. Međutim, dešavale su se u istoriji i neočekivane stvari u politici. Spajić i Milatović su još uvijek u situaciji da naprave istorijski potez, formiraju vladu sa DPS-om i manjinskim strankama, pokažu da nijesu zarobljenici svojih populističkih obećanja i još važnije da nijesu marionete Aleksandra Vučića i najvažnije time spasu Crnu Goru od gliba i propasti. Očito je da moraju da izaberu obećanje koje će prekršiti. Mislim da je mnogo važnije obećanje da će uvesti Crnu Goru u EU. Time bi učinili i najbolju uslugu nemoćnoj Srbiji koja zamišlja Crnu Goru kao svoju, samo kada dođu ,,naši“ na vlast. Nažalost, Srbija nije shvatila da još vodi poraženu politiku.

POBJEDA: Od istih političara iz Srbije stižu i poruke da žele najbolje odnose sa Crnom Gorom. Kako objašnjavate suprotnost u izjavama: malo vam prijetimo, malo želimo dobrosusjedske odnose?

VULETIĆ: To je njihov stil vođenja politike, međutim kada malo pažljivije posmatrate te izjave i u njima ima agresije, one obično dolaze kao objašnjenje za prethodno izrečenu prijetnju. Dobra stvar je što u Crnoj Gori postoji ozbiljno artikulisana politika koja se tome direktno i hrabro suprotstavlja.

Najdrastičniji primjer takve politike je obrušavanje Srbije preko RS i Dodika na BiH. Opstrukcija koju

Dodik sprovodi prema BiH došla je do svoje krajnje faze. Međunarodna zajednica, koja je garant mira u Bosni, mora pod hitno da preduzme ozbiljne mjere, nemaju pravo više da posmatraju nijemo obesmišljavanje i rasturanje BiH i njenih institucija. Najznačajnije u posljednje vrijeme je nesposobni tužilac sa sklepanom optužnicom protiv Dodika, koju je sud vratio na doradu još brže. Najvažniju stvar u karijeri tužilac uradi površno i dozvoli dodatnu kompromitaciju sopstvene države, uz Dodikovo trijumfalno objašnjenje kako BiH ne treba ni da postoji.

POBJEDA: Vodeći zapadni mediji su oštro kritikovali politiku predsjednika Srbije. On je to predstavio kao napad na Srbiju, i onda su upućene prijeteće poruke Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji. Kakva je to politika: ne odgovaram jakim državama čiji me mediji kritikuju nego verbalno prijetimo susjedima?

VULETIĆ: Isto je govorio i Slobodan Milošević ,,ne napadaju oni Srbiju zbog Miloševića, već Miloševića zbog Srbije“, a gotovo identično je nedavno i Lukašenko opisao svoj odnos sa Zapadom. Treba li dalje pojašnjavati kakvog mi predsjednika imamo?

Potpuno nerazumijevanje kritičke javnosti, fabrikovanje spoljnjih i unutrašnjih neprijatelja, zastrašivanje građana katastrofičnim scenarijima, pravljenje do iznemoglosti od sebe i naroda žrtve… to je tužna slika Srbije i umišljenog ,,vrhovnog komandanta“ kome ni jedne sekunde nije palo na pamet da razmisli da nije problem i u politici koju Srbija vodi od 90. do danas.

POBJEDA: Na sastanku u Atini usvojena je deklaracija u kojoj su od osam tačaka tri posvećene Ukrajini…. Koliko Srbija ima još prostora da ne mijenja sadašnju politiku prema Rusiji koja preko Srbije pokušava da destabilizuje region? Šta je ključni razlog snishodljivog ponašanja Srbije prema Rusiji?

VULETIĆ: Mislim da je dobro što je predsjednik Vučić potpisao deklaraciju. Nažalost, njegov potpis malo ko shvata ozbiljno i iskreno – kada vidite kakvu politiku Srbija vodi prema okruženju, drugačije ne može ni biti.

Srbija od agresije Rusije na Ukrajinu podržava Ukrajinu kroz deklaracije za koje je morala da glasa, isključivo uz saglasnost Rusije. Nasuprot tome, svi u svijetu vide gdje je političko srce Srbije, i to ne samo posmatrajući vlast, nego i skoro sve medije i najveći dio opozicije. Sankcije koje nijesmo uveli pokazuju sve. Vlast se hvali istrajnošću, a glavni opozicioni kandidat na predsjedničkim izborima Zdravko Ponoš predlaže da u dogovoru sa Rusijom uvedemo sankcije na kavijar i tako prevarimo ,,naivni“ Zapad i smanjimo pritisak na Srbiju oko Kosova.

Sve to pokazuje u kakvoj političkoj šizofreniji živimo i koliko imamo nedoraslu političku elitu da vodi društvo kroz decenijske probleme u kojima smo.

Nedavno istraživanje o tome kako mladi vide spoljnu politiku Srbije je pokazalo tragične rezultate. Četrdeset odsto mladih je protiv EU, za je 16%, podrška Rusiji je preko 60%, njih oko 40% misli da Srbija treba vojno da vrati Kosovo – jasno je zašto potpis Aleksandra Vučića na deklaraciji u Atini ne vrijedi ništa, jer nije izraz evropske politike.

Srbija od atentata na premijera Đinđića ne vodi iskreno pro-EU politiku. Jedina vrijednost potpisa je što Srbija neće ponovo biti javno osuđena u zapadnim medijima, Vučiću je vjerovatno već i previše pisanja tih medija u posljednje vrijeme. Na ovaj način se sigurno neće promijeniti politika Srbije prema regionu, nastaviće se tzv. naša politika, koju Rusija razumije i najvećim dijelom kreira.

Kada pričamo o potpisima koji treba da budu garant neke odluke: zar nije predsjednik Putin lično potpisao nezavisnost i cjelovitost Ukrajine u januaru 2003? Svi znaju da je sličnog karaktera i Vučićev potpis. Nakon svakog dogovora i sporazuma, počev od Briselskog, preko Ohridskog dobijamo jednu informaciju od posrednika u dijalogu, a potpuno suprotno tumačenje istog od strane našeg predsjednika kada se vrati kući.

Prošlo je dvadeset godina od Samita u Solunu, to je bio između ostalih jedan od razloga zašto ga je premijer Grčke sazvao. Građani Srbije apsolutno nijesu svjesni kakvu šansu smo propustili zahvaljujući Koštunici, Tadiću, Dačiću i Vučiću. Ponuda iz 2003. je bila

iskrena, da smo imali iole pro-EU ljude na vlasti, Srbija bi postala sigurno 2012. uz Hrvatsku punopravna članica, a posljedično bi i ostatak Zapadnog Balkana bio ubrzano integrisan jer bi Srbija pomagala taj proces umjesto opstrukcije koju sada čini.

Dva pravca Hilove izjave o Vučiću

POBJEDA: Ambasador Hil je u intervjuu Glasu Amerike rekao da ne vidi da Vučić destabilizuje region. Da li to znači da SAD štite Vučića?

VULETIĆ: Stav ambasadora Hila treba posmatrati u dva pravca: u Srbiji Vučić nema ozbiljnu političku alternativu, sa jasnom i nedvosmislenom pro-EU agendom i malo je medija koji rade na formiranju takve alternative.

Kada bi postojalo tako nešto imao bi ko da pita ambasadora Hila: da li se osjećao sprovedenim na Europrajdu, kako je tadašnji ministar Vulin i rekao ,,ko želi tamo da ide, biće sproveden“? Da li je u redu obilježavati sjećanje na Oluju u Prijedoru ili objaviti spot u kojem Željko Mitrović iz straha od sankcija priča o Zapadu kao srpskom opredjeljenju, a svakodnevno mu je preko pedeset procenata programa podrška Putinu i promocija ratnih zločinaca iz 90-ih uz dodatno narušavanje regionalnih odnosa koji su već inače predratni u njihovim programima? Ko je formatirao javno mnjenje tako da bi danas jedino Putin mogao da pobijedi Vučića na predsjedničkim izborima?

Drugi pravac je zaključak zapadnih sila da Srbija nema kapaciteta za dalji razvoj i napredak, mnogo je argumenata na toj strani. Predugo traje agonija srpskog društva u neshvatanju vremena i svijeta u kome živimo. Kao pojedinci bježeći iz zemlje se integrišemo na Zapad, ali kada treba da dovedemo Zapad u Srbiju mi se obezglavimo i vratimo u Ćosićeve paradigme koje su Milošević i Šešelj sa svojim čaušima (Ž. Mitrović jedan od njih) praktično instalirali u srpskim glavama.

Tužan bi bio zaključak da je Vučić mjera srpskog društva i da je to eventualni razlog podrške.

Izvor: Pobjeda