Piše: Boris Pavelić
Kako je krenulo, treće desetljeće 21. stoljeća moglo bi se pretvoriti u reprizu hrvatske strateške katastrofe koju je Franjo Tuđman devedesetih prouzročio u odnosu na BiH: isto onako kako je on bio opsjednut podjelom susjedne zemlje, i kako je tom opsesijom produžio njezino razaranje za dvije ili tri preduge, dramatične godine, tako bi se Plenković i Milanović mogli pokazati opsjednutima tuđmanizmom samim, i time naprosto nesposobni da Hrvatsku, u najvažnijem vanjskopolitičkom pitanju njezine budućnosti, svrstaju na pravu stranu – na stranu očuvanja cjelovitosti BiH i pobjede nad velikosrpskim konceptom raspada zemlje, koji s vremenom može mijenjati sredstva, ali, kako vidimo, nipošto ne i krajnji cilj. Pokažu li se takva predviđanja točnima, posljedice tih Plenkovićevih i Milanovićevih političkih opsesija bit će toliko pogubne, da nam ne preostaje drugo nego se usrdno nadati kako nismo u pravu – svim očiglednostima usprkos.
Zaglušujuća je politička buka kojom službeni Zagreb šuti na “puzajući državni udar”, kako su, u važnome zajedničkom tekstu za tacno.net od 1. srpnja, Dodikov zakon o opstrukciji Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH nazvali analitičari Edina Bećirević, Senada Šelo Šabić, Sead Turčalo i Vedran Džihić. Neupućeni bi se promatrač vjerojatno zapitao: kako je moguće da Hrvatska, članica EU koja tvrdi kako joj je susjedna Bosna i Hercegovina najvažniji vanjskopolitički prioritet, i čija se vlast običava razmetati tvrdnjom kako najbolje u Europskoj uniji poznaje situaciju u BiH, sada tako upadljivo šuti na potez koji su osudili i EU i SAD i svi protivnici podjele BiH, a bošnjački član Predsjedništva BiH Denis Bećirović čak nazvao “ponavljanjem protuustavnih metoda ratnog zločinca Radovana Karadžića”.
I pritom valja imati na umu da “puzajući državni udar” naknadnom intervencijom Christiana Schmidta nipošto nije zaustavljen. Nakon što je Visoki predstavnik ukinuo izmjene zakona kojima je Narodna skupština Republike Srpske zabranila provođenje odluka Ustavnog suda BiH i odluka Visokog predstavnika, Milorad Dodik dodatno je zaoštrio svoje prijetnje: zloupotrijebivši obilježavanje partizanske bitke na Kozari u korist svoje nacionalističko-secesionističke opsesije, Dodik je u nedjelju upozorio kako ne kani stati: ide, kaže, do kraja, jer navodno nema drugog izbora. Odluke Christiana Schmidta nisu ga pokolebale, a RS će svoje odluke nastaviti provoditi, ma što Visoki predstavnik činio. Štoviše: ubuduće Dodik u entitetskom parlamentu kani zakonski zabraniti djelovanje Suda, Tužiteljstva i policijskih agencija BiH te osnažiti crtu razdvajanja entiteta, pretvarajući je u faktičku granicu, a sve kako bi dokazao da je “Republika Srpska država” koja će se jednog, ne tako dalekog dana, ujediniti sa Srbijom. Nema, dakle, ni najmanje dileme: Dodik je jasno najavio što kani učiniti, kao što je svima objavio da je za svoje nakane spreman platiti baš svaku cijenu – u tuđim životima, naravno. I neka zato nitko ne kaže kako nije znao: stvari su jasne da jasnije ne mogu biti – Dodik je vlastitu zemlju doveo pred konačni obračun – podjela zemlje ili konačni poraz srpskih secesionista.
A vlasti u Zagrebu šute, kao da se baš ništa ne događa. Zatvorena u balonu samohvale zbog navodno važne desete obljetnice članstva Hrvatske u EU, Plenkovićeva vlada očito ne vidi da ovakvo, kakvo-takvo europejstvo Hrvatskoj vrlo malo znači, sve dok u susjedstvu bjesni politički požar ovakvih razmjera; a značit će joj još i mnogo manje dobije li zapadnu granicu Velike Srbije na stotinjak kilometara od Zagreba, što Milorad Dodik ostvaruje iz petnih žila, a da mu Zagreb u tome ne čini baš nikakve probleme. Štoviše: zapanjujuća je, upravo zloguka šutnja i ravnodušnost kojom Andrej Plenković i Zoran Milanović, zajedno s cijelim Hrvatskim saborom, ignoriraju otvoren, možda i konačni pokušaj rušenja BiH u koji je posljednjih tjedana još jednom krenuo Milorad Dodik.
Plenković o najnovijoj krizi dosad nije rekao ni riječi. Nije ni Zoran Milanović, premda je u subotu, 1. srpnja – tri dana nakon što je Narodna skupština RS usvojila zakon o opstrukciji Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH – boravio u Tomislavgradu, i ondje odlikovao brigadu HVO-a Kralj Tomislav. U Tomislavgradu hrvatski predsjednik, koji Sarajevo demonstrativno ignorira od samog početka svog mandata, ni riječju nije spomenuo razornu opstrukciju državnih tijela koje provode Dodik i Republika Srpska, ali je zato izrekao nekoliko rečenica koje se, promatrane u kontekstu trenutne krize i dosadašnjeg Milanovićeva odnosa prema Dodiku, teško mogu čitati drugačije nego kao implicitna podrška goropadnom banjalučkom secesionistu. Milanović, istina, jest rekao da “Hrvatska čeka BiH u EU”, ali dotad, kaže, “znajte da ste dio nas”: “To je sve hrvatska nacija, zajedničko srce, to je zajedničko nastojanje i napor. To je borba za Hrvatsku, to je borba za status Hrvata u BiH i zato Hrvati u BiH zaslužuju respekt”. Nedorečene, taktičko-politički posve nerazumljive, ali zato simbolički snažno nabijene rečenice. Što znače? Što znači izjava da su Hrvati u BiH “dio nas”, “dio hrvatske nacije”? Ta ne bi li oni trebali biti “dio bosanskohercegovačke nacije”? I ne bi li s bosanskohercegovačkim sugrađanima, a ne s cjelinom “hrvatske nacije”, trebali voditi “zajedničko nastojanje i napor”? Jer, ne bi li se Dodik itekako složio s tim da su Srbi u BiH dio jedne, “srpske nacije”, i njezina “zajedničkog srca”, koje provodi “zajedničko nastojanje i napor”, i da bi to bila “borba za Srbiju, borba za status Srba u BiH”, zbog koje “Srbi u BiH zaslužuju respekt”? Pa upravo to, i ništa drugo, na simboličkoj razini iz dan u dan ponavlja Milorad Dodik.
Ne bi li, nasuprot tome, predsjednik Hrvatske sunarodnjake u Bosni i Hercegovini trebao ohrabriti i poduprijeti u njihovom zauzimanju za vlastitu zemlju? I ne bi li ih, u sadašnjoj krizi, prije svega trebao pozvati da se, zajedno s drugima koji žele sačuvati vlastitu domovinu, odupru secesionističkoj opstrukciji ključnih institucija vlastite zemlje? Dakako da bi. Ali Zoran Milanović to ne čini. On kao da čini suprotno: dolazi u susjednu zemlju bez da o tome obavijesti njezine državne vlasti; odlikuje ratne postrojbe HVO-a o čijoj ambivalentnoj ulozi u ratu nikada nije rekao nijedne suvisle riječi; i potom upućuje poruke koje bi, i u Sarajevu i u Banja Luci, mogli pročitati kao uvijenu potporu politici Milorada Dodika. Andrej Plenković pritom upadljivo šuti, prepuštajući Milanoviću da govori ono protiv čega on sam, očito, nema ništa – jer da ima, valjda bi rekao, kao što, u Hrvatskoj, ne propušta odgovoriti na svaku, pa i najmanju, Milanovićevu političku i osobnu provokaciju.
Današnja hrvatska politička klasa – na svim razinama vlasti ali, nažalost, i u opoziciji – pokazuje se fatalno nedoraslom razmjerima iznova raspirene regionalne krize. Kako je krenulo, treće desetljeće 21. stoljeća moglo bi se pretvoriti u reprizu hrvatske strateške katastrofe koju je Franjo Tuđman devedesetih prouzročio u odnosu na BiH: isto onako kako je on bio opsjednut podjelom susjedne zemlje, i kako je tom opsesijom produžio njezino razaranje za dvije ili tri preduge, dramatične godine, tako bi se Plenković i Milanović mogli pokazati opsjednutima tuđmanizmom samim, i time naprosto nesposobni da Hrvatsku, u najvažnijem vanjskopolitičkom pitanju njezine budućnosti, svrstaju na pravu stranu – na stranu očuvanja cjelovitosti BiH i pobjede nad velikosrpskim konceptom raspada zemlje, koji s vremenom može mijenjati sredstva, ali, kako vidimo, nipošto ne i krajnji cilj. Pokažu li se takva predviđanja točnima, posljedice tih Plenkovićevih i Milanovićevih političkih opsesija bit će toliko pogubne, da nam ne preostaje drugo nego se usrdno nadati kako nismo u pravu – svim očiglednostima usprkos.
(tačno.net portal)
