Postjugoslavensko antijugoslavenstvo raste na krilima nepriznate frustracije: u borbu protiv totalitarne crvene nemani uložena je silna količina naknadne kuraže, akumulirane susprezanjem iz doba dok je neman bila živa. Glavnim protagonistima nekoć su bile pune gaće današnjih stavova.
Piše: Viktor Ivančić
Graja koja se nadigla oko jednoga znanstveno-goničkog eseja politologinje Mirjane Kasapović, gdje ona energično obračunava s Jugoslavijom i Jugoslavenima, s postjugoslavijom i postjugoslavenima, rezultat je medijskoga populariziranja teksta, a ne njegova intrigantnog sadržaja. Hrvatski medijski mainstream, naime, ne propušta ni jednu priliku da upozori na opasnost od Jugoslavije, makar ova davala samo akademske znakove života, pa je od osamostaljenja države ovo valjda petsto sedamdeset i osma uzbuna s istom polazišnom osnovom.
U sadržajnom smislu, pak, esej se bitno ne razlikuje od većine radova u zborniku “Duhovna obnova Hrvatske” što ga je 1992. objavila Vlada RH, angažirajući 70-ak nacionalno osviještenih intelektualaca da izrade smjernice za, kako stoji u uvodu, “kulturno oslobođenje i moralni oporavak hrvatskog društva”. Tamo su uvažene akademske veličine poput Dubravka Jelčića, Petra Šegedina ili Đure Vidmarovića već objasnile da se Hrvatska “mora očistiti od jugoslavenskog i komunističkog kukolja”, da je jugoslavenstvo “najopasnija kuga od koje smo ikada bolovali”, da “jugoslavenstvo i hrvatska historijska svijest ne mogu ići zajedno” i tome slično. Sada je tek glogov kolac zabijen u jugoslavensko truplo s veće vremenske razdaljine.
S autoričinim osnovnim tezama – da je Jugoslavija bila “najneuspješnija europska država 20. stoljeća”; da je u Jugoslaviji na snazi bio totalitarni, a ne autoritarni politički poredak; da je “postjugoslavensko” neodrživi konstrukt koji su smislili nostalgični profesori, potaknuti slijepom mržnjom prema hrvatskim državotvornim postignućima – nije inspirativno hvatati se u koštac. No, jedan aspekt njezine znanstvene intervencije, unatoč priličnoj galami i buci aplauza, neopravdano je preskočen, te ću ga ovdje izvući na vidjelo, tek da ne ostane skriven pod otpadnom građom raspištoljena domoljublja.
Elem, u malome moru termina koje Mirjana Kasapović pedantno nabraja, tražeći obustavu njihova javnog korištenja, kao što su postjugoslavensko doba, postjugoslavenska tranzicija, postjugoslavenski prostori, postjugoslavenski mediji ili postjugoslavenska književnost, upadljivo izostaje vjerojatno najupečatljiviji, a to je – postjugoslavensko antijugoslavenstvo. Ili, u spiritualnoj izvedenici: postkomunistički antikomunizam.
Prema dostupnim biografskim podacima, Mirjana Kasapović proživjela je u socijalističkoj Jugoslaviji punih trideset i pet godina, od toga deset do petnaest godina kao zrela građanka, u naponu stvaralačke snage, intelektualno potkovana da se javno oglasi, čak s pozicije sveučilišne profesorice. Ipak, nije joj tada padalo na pamet konstatirati kako u Jugoslaviji vlada totalitarni, a ne autoritarni poredak, ili kako je ona najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Tadašnji njeni stručni radovi nosili su naslove poput “Omladina u delegatskom sistemu”, “Interesi i ideje u SKJ” i tome slično.
Kako ondašnja čvrsto zatvorena usta razumjeti u odnosu na današnju otvorenost i žestinu? Usta je začepio strah, naravno. Ali bio je i mrak. A mrak je idealan ambijent za nevidljivu intelektualnu egzistenciju, naročito ako njegovu gustoću odmjeriš iz naknadne perspektive.
Stoga implicitna poruka članka profesorice Kasapović, dodamo li joj nedostajuću samoreferentnu notu, može glasiti i ovako: težina totalitarizma legitimira kukavičluk onih koji su o njemu šutjeli. Što je totalitarizam snažniji, kukavičluk je opravdaniji. Totalitarizam maksimalna intenziteta pred pojedinca stavlja pervertiranu hamletovsku dilemu: biti kukavelj ili ne biti uopće?
Tvrdoća sistema, dakle, normalizira mekušca, čini samorazumljivom gnjecavu strukturu njegova intelektualnog i moralnog integriteta. U slučaju da nije tako – u slučaju da iz današnje optike nekadašnji mrak nije toliko gust – današnja glasnost, u kontekstu nekadašnje šutnje, može biti vrijedna jedino dubokog prezira. Utoliko se kvalitetnim ocrnjivanjem mrtvoga režima stvara najbolji izgovor za davnu ustrašenost i tihu adaptaciju.
Jedna od specifičnosti socijalističke Jugoslavije svakako je ta da je iznjedrila neusporedivo više disidenata u svome zagrobnom, nego što ih je imala u realnom životu. Postjugoslavensko antijugoslavenstvo raste na krilima nepriznate frustracije: u borbu protiv totalitarne crvene nemani uložena je silna količina naknadne kuraže, akumulirane susprezanjem iz doba dok je neman bila živa. Glavnim protagonistima nekoć su bile pune gaće današnjih stavova.
Prije nekih sedam-osam godina Ivan Aralica je objašnjavao novinaru kako je njegov tek dovršeni roman “Anastazija”, u kojem se beskompromisno obračunava s komunističkom diktaturom, zapravo obrada priče što ju je objavio pola stoljeća ranije, s tim da je ta priča bila napisana “onako kako se tada moglo pisati, s alegorijama, s aluzijama, s hermetičnošću teksta”. Pet decenija kasnije, dok je ponovo čitao stari tekst, tumači Aralica, “odlučio sam da tu hermetičnost uklonim i rezultat je bila ‘Anastazija’”.
U doba nastanka kratke priče pisac je bio član Ideološke komisije Saveza komunista Hrvatske, a u vrijeme prerade priče u roman zalagao se kroz seriju feljtona za “administrativnu lustraciju mentalnih komunista” i hitnu “zakonsku zabranu djelovanja svih koji šire komunističku i jugoslavensku promidžbu”. Vrijedni rad na preinaci proze bio je neka vrsta literarne elaboracije vlastita kukavičluka, ali na način da sebe izuzme iz drame i neustrašivo upre perom u demonsku narav režima, da obračuna s kompletnom erom u kojoj je veliki književnik bio manji od makova zrna.
Postkomunističko doba tako možemo definirati i kao razdoblje kroz koje gliste evoluiraju u zmajeve.
Ivan Aralica pritom nije iznimka, nego reprezentant impresivne armije markantnih figura, od Dalibora Brozovića ili Smiljka Sokola u akademskom, do Obrada Kosovca ili Hloverke Novak Srzić u medijskome polju. Publicisti koji se u samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj najgorljivije upuštaju u hajke na ostatke jugo-komunističkih bandi, poput Joška Čelana ili Josipa Jovića, nekoć su bili smjerni čuvari partijskoga kursa, dotle da su, na primjer, izvedbe opere “Nikola Šubić Zrinski” proglašavali “trajnim nacionalističkim incidentom u splitskom teatru” ili knjige iz kasnih osamdesetih završavali upozorenjem kako bi raspad Jugoslavije predstavljao najveću zamislivu nesreću za hrvatski narod.
Iz perspektive hrvatske državotvorne ideje (kakva je, usput budi rečeno, meni najmanje bliska), intelektualci poput Aralice, Čelana ili Jovića ponašali su se u socijalističkoj Jugoslaviji kao zadnji pizduni – prvi je dakle bio komesar u ideološkoj komisiji SK, drugi oštro žigosao sva odstupanja od komunističke doktrine, a treći dočekao propast jugo-satrapije kao posljednji partijski sekretar u novinskoj kući – pa bi za narednu fazu njihova razvoja, umjesto maglovita postjugoslavenstva, zaista bilo primjerenije koristiti termin postpizdunstvo.
Kod postpizdunskog intelektualca kritički odnos prema prošlosti raste s povećanjem vremenske distance – a to će reći sa smanjenjem faktora rizika – najčešće po eksponencijalnoj krivulji. On je oštrije od drugih u stanju osuditi zločinački karakter stroja čije je zupčanike podmazivao, pod uvjetom da je isti prestao s radom. I budući da je riječ o nepreglednu mnoštvu, o roju koji se uz neprestano zujanje okuplja oko matice vlasti, vremenom se kristalizirala omiljena misaona disciplina hrvatske slobodarske inteligencije – šutiranje mrtve rage.
Mirjana Kasapović je taj posao žustro obavila sa šezdeset i nešto (kad Jugoslavije nema), upravo zbog toga jer nije smogla snage suprotstaviti se mraku s trideset i nešto (kad je Jugoslavije bilo). Na politološkome planu time nije učinila ništa novo: otkad god postoji samostalna i demokratska Hrvatska, na Jugoslaviju i Jugoslavene, na postjugoslaviju i postjugoslavene, ne prestaje se dizati kuka i nauka. Međutim, mora biti da je jako udobno kada znanstvenica zaključi da razlog onoj poražavajućoj šutnji iz osamdesetih godina prošloga stoljeća leži u jugoslavenskom totalitarizmu, a ne u njenom oportunizmu.
Portal Novosti
