Piše: Heni Erceg
Dok je postojao, a postojao je dugo, tjednik Feral Tribune njegovao je kao svoj trade mark upravo satiru i posebno ubojite fotomontaže. Nastala je tako burnih 90-ih i kultna fotomontaža, snimljena u bračnom krevetu punice pokojnog Predraga Lucića, a u njemu dvojac Feralovih urednika pod lancunom, bosih nogu, s montiranim glavama dvojice predsjednika zaslužnih za rat i razaranje, to jest Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Koji se nježno zagrljeni u krevetu smiju oko glava. Ta je naslovnica Ferala izazvala pravu buru, ne samo političkog negodovanja, ali se i našla na zidu sobe glavnog urednika New York Timesa.
Vjerovali smo da se u teškim vremenima sa smijehom živi lakše, ali, eto, vremena su i dalje teška, još teža, ali humor, smijeh, satira pogotovo, više ne živi ovdje; plaćeni oglasi, politička korektnost, oportunizam medija ugušili su satiru kao radikalnu kritiku vlasti, uglavnom sve je smrtno ozbiljno u mitelevropskoj Hrvatskoj. I možemo samo sanjati kakve bi se lude fotomontaže mogle raditi na račun, recimo, predsjednika države, relativizatora ratnih zločina i njihovih izvršitelja, koji ovih dana poručuje hrvatskim Srbima da moraju prestati ratnu akciju Oluju nazivati etničkim čišćenjem Srba – kao da nije bila upravo to – i koji zapravo više od svih desničara zajedno oživljava duh fašizma Franje Tuđmana. Dobro, za petama mu je i premijer, lažljivi demagog i slijednik istog neprežaljenog Oca domovine.
I dok zamišljamo nepregledne mogućnosti i važnost satire, možemo samo zavidjeti susjednoj Srbiji koja ima prvorazrednog poznavatelja satire, predsjednika Vučića, uvijek spremnog da do suza nasmije sav „srpski svet“ i svu turobnu regiju. Sad je, evo, razotkrio tajnu jedne stare video snimke na kojoj se vidi kako na brdu iznad Sarajeva, u društvu s kasnije osuđenim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem, obilazi vojnike koji ubijaju sve što se kreće ulicama Sarajeva. Zauvijek je tako zabilježen kadar budućeg predsjednika Srbije kako s puškom u ruci i u društvu svoga partijskog šefa, četničkog vojvode, hrabri ubojice opsjednutog Sarajeva. Snimka se u BiH medijima pojavila nedavno, taman dok je Vučićev sin Danilo na skoro istom mjestu, iznad Sarajeva, slavio dan opskurne, nelegalne, Republike Srpske, pa je pape, taj karikaturalno otužni, stalno plačljivi lik, odmah odjezdio u jednu od svojih TV stanica – doduše sve su njegove – i tamo konačno otkrio istinu svoga sudjelovanja u razaranju Sarajeva.
„To je fotomontaža!“ graknuo je vlasnik Srbije i tipičnim tremolom dodao: „Nikada nisam bio snajperista, niti sam pucao… Sve su izmislili, pa su u fotomontaži mi stavili pušku umesto kišobrana. Kažu, vidi ovo je Vučićeva puška, a ono kišobran!“ Eto! Kišobran! Doista, neće valjda ugledni član radikalne, ratnohuškačke stranke obilaziti ratište po kiši, a bez kišobrana. I onda su vražji majstori fotomontaže stavili Vučiću u ruke snajper, njemu koji je samo posjećivao zlotvore koji su godinama opsjedali Sarajevo i s tih istih položaja ubili na stotine civila i djece. Nije Vučić objasnio zašto je učestalo obilazio brda iznad Sarajeva, kao ni zašto je lajao o velikoj Srbiji u okupiranoj hrvatskoj Glini, ni gdje je razlika između puške i kišobrana, ako si došao na mjesto nemilosrdnog ubijanja jednoga grada.
Elem, ako je fotomontaža, znači da nije istina, baš kao što Tuđman i Milošević nisu nikada, barem koliko nam je poznato, bili zajedno u krevetu, a opet su, koliko nam je sigurno poznato, zajedno rasturali Bosnu, dogovorno provodili takozvano humano preseljenje i etničko čišćenje čiji je rezultat ona današnja odvratna tvorevina, Republika Srpska, ili nikada prežaljena hrvatska Herceg-Bosna. Uvijek dakako tek s kišobranom u ruci. Nikada s puškom. Uostalom, kao i sve tekući vođe ovdašnjih bijednih tvorevina kojima je svima puno draži bio kišobran, nego puška, da bi se danas kurčili stvaranjem svojih suverenih, slobodnih državica. I virili ispod šinjela nekadašnjeg srpskog i hrvatskog ratnog satrapa.
Evo na primjer predsjednik Hrvatske koji mitomanski obožava zlotvora Franju Tuđmana, s prezirom blebeće o Bosni, negira hrvatsku ulogu u njenom razaranju i umanjuje opseg tamošnjih zločina. Nije li taj u vrijeme, dok je Vučić s kišobranom branio položaje iznad Sarajeva, izbjegavajući direktno sudjelovanje u ratu, učinio isto? Pa se s 27 godina „upisao“ u Ministarstvo vanjskih poslova, na prijedlog ćaće Tuđmana, te rat proveo u zavjetrini Zagreba, s kišobranom šetkajući do metropolskih kafića. Da bi onda postao militantni zagovornik uređenja Bosne, obožavatelj uniformi i drugar onoga mahnitog Milorada Dodika, šefa Republike srpske. Ili hrvatski premijer koji je ratne ’93. – dok se bidni Vučić kišobranom štitio od romanijske kiše, a kompanjoni mu sipali kiše metaka na građane Sarajeva – imao Vučićeve godine i sličnu pamet, onu koja zna da je bolje kišobran u ruci nego metak u glavi, pa se isto sklonio u diplomaciju. Danas pak taj hrvatski dvojac odlučno vodi svoj rat oko toga tko je veći nacionalist i čiji je doprinos u stvaranju ove beznadežne države veći. Uglavnom, čiji je veći. Mislim kišobran.
Mladina
