Šira slika ovih prostora ukazuje na istoznačnu, sveopću negaciju vlastitih ratnih zločina, a tranzicijska pravda, suočavanja s prošlošću… tek su iluzija za izlaz iz mračnog limba u kojemu nepomirljivo plutaju ovdašnje državice.
Heni Erceg
Da, gurnuo sam ga pod auto, ali nisam kriv jer me je na to nagovorio drugi prolaznik. Zato sam i ja u neku ruku žrtva. Tako bi pronicljiviji mogli čitati natpis na spomen ploči, prikucanoj na derutnu zgradu bivšeg logora Morinj u Crnoj Gori, što su je postavili ministri obrane i vanjskih poslova te države, a u znak isprike brojnim civilima i hrvatskim vojnicima koji su 1991. zaglavili u tom logoru.
Znači na spomen obilježju – gdje revizionizmu ne bi trebalo biti mjesta – stoji slijedeće: “Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku ovdje je bio logor za zatočene hrvatske civile i branioce. Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su preživjeli zatočenici…“
Doista, na prvi pogled zvuči pošteno i na ovim prostorima rijetko suočavanje s vlastitom prošlošću kada su 1991. vojnici te države mjesecima uništavali Dubrovnik, a u logoru Morinj zatočene civile i branitelje mučili, nekolicinu i ubili brutalnim premlaćivanjem. I čini se u prvi mah kao iskrena isprika žrtvi, to jest zatočenim i mučenim Dubrovčanima. Ali nije tako, jer tu je još jedna žrtva, a to je sama Crna Gora čije su „ime i duh osramoćeni“. Od koga? E, to se dakako podrazumijeva – od Srbije, naime, koja je Crnu Goru te 1991. posve nevinu, a ne kao agresivno „drugo oko u glavi“, uvukla u svoju velikosrpsku teritorijalnu ekspanziju, čiji je Dubrovnik imao biti sastavni dio.
Naravno, reći ćete da je plemenita svaka, ma kakva, isprika za zločin, ali smije li se čak i tako rijetke spomenike krstiti lukavim revizionizmom i koristiti za unutarpolitičke obračune koji su u Crnoj Gori – duboko podijeljenoj na autentične Crnogorce i one koji se rado smatraju dijelom „srpskog sveta“ – stalno prisutni? U kamen uklesati da je i Crna Gora bila žrtva velikosrpske agresije znači umanjivati žrtve Morinja, relativizirati vlastitu odgovornost za rušenje Dubrovnika, ili kao što kaže crnogorski ministar vanjskih poslova: “Zatvarajući vas u ovaj logor, ona je zatvarala sebe i zbog toga ne manja žrtva od vas u ovom logoru bila je i Crna Gora“. Je li onda riječ o nedvosmislenoj isprici ili o političkom igrokazu čiji je simbol trebala biti spomen ploča na kojoj je kao jedini stvarni krivac imenovan velikosrpski agresor? Koji je tobože Crnu Goru, mimo njene volje, uvukao u rat, njenu dugotrajnu opsadu Dubrovnika, rušenje, paljenje Konavala, otvaranje logora…
A ja sam pak jednu noć u studenom ’91. provela u luci Zelenika u Boki Kotorskoj, kamo su brod Iliriju s nas nekoliko, na putu u zarobljeni Dubrovnik, odveli okupatori dubrovačkog akvatorija. Samo jedna noć straha, uz pucanje i pijano pjevanje „junačkih crnogorskih pjesama“ učinila je da ne pravim razliku između velikosrba i velikocrnogoraca. Jesam li bila u pravu? Tada sigurno jesam. I upravo zato spomen ploče žrtvama iz toga razdoblja ne smiju imati političku, još manje revizionističku konotaciju, u protivnom one su tek pokušaj isprike, a ne isprika stvarna. Jer i ako je bila zavedena od strane Srbije, to Crnu Goru iz 1991. ne čini žrtvom, nego aktivnim sudionikom u razaranju Dubrovnika ili otvaranju logora Morinj, a o čemu svjedoče i presude Haškog tribunala dvojici zapovjednika crnogorske vojske zbog krivnje za ratne zločine nad civilima i granatiranje Dubrovnika. I još, Crna Gora se 2000. ispričala Hrvatskoj zbog agresije na dubrovačko područje, da bi jednom spomen pločom tu ispriku relativizirala, čitavu krivnju izmjestila izvan institucija svoga ondašnjeg režima i unatoč tome što je prije nekoliko godina isplatila odštetu bivšim logorašima Morinja.
To je jedna strana priče o raspolućenoj Crnoj Gori u kojoj spomen ploča u Morinju ima tek posrednu vezu s Hrvatskom, a zapravo govori o nepomirljivosti crnogorske i prosrpske grupacije u toj državi. Zato druga strana priče svjedoči o tome da Crna Gora danas jest žrtva vanjskih, ali i unutrašnjih velikosrpskih aspiracija, pa otuda i brza smjena inicijatora morinjske spomen ploče, otuda i naredba prosrpskog šefa tehničke Vlade o njenom uklanjanju, s ciničnim obrazloženjem da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za njeno postavljanje, da je prekršen Zakon o spomen obilježjima, a prekršiocima prijete kazne do tri godine zatvora.
Sve je „prekršaje i nepostojanje relevantne dokumentacije“ utvrdila inspektorica za kulturna dobra i baštinu. Baš zanimljivo kako 1991. Dubrovnik nije smatran kulturnom baštinom, pa ga se zato i moglo s crnogorskog teritorija tako nemilosrdno „ubijati“. I samo jedan mali spomenik, s aluzijom na srpsku krivnju, bio je nacionalistički okidač, dostatan da mještani Morinja – koji su prije 31 godinu dobro znali da im u mjestu postoji logor u kojemu se Hrvate do smrti prebija – na dan otkrivanja ploče blokiraju cestu, a među onima koji i danas sanjaju Crnu Goru kao dio Srbije bio je i, nikada kažnjeni, zapovjednik toga zloglasnog logora.
Stoga, šira slika ovih prostora ukazuje na istoznačnu, sveopću negaciju vlastitih ratnih zločina, a tranzicijska pravda, suočavanja s prošlošću… tek su iluzija za izlaz iz mračnog limba u kojemu nepomirljivo plutaju ovdašnje državice.
Mladina
