петак, мај 24, 2024

Bosna je zemlja ljubavi

Slične objave

Podeli

 

/ Uz knjigu Radmila Karlaš: Ej drugovi jel’ vam žao, Grafid, Banjaluka, 2022./

Piše: Nerzuk Ćurak

Novi roman Radmile Karlaš (objavljen ovog novembra) jedan je od onih tekstova koje svrstavamo u registar nedostajućih. Zatrpani višedecenijskom produkcijom nacionalizma i različitim refleksijama na posljednji rat protiv Titove Jugoslavije i uzročno-posljedično, protiv njenog najljepšeg dijamanta – Bosne i Hercegovine, ostali smo kao društvo, u velikoj mjeri, uskraćeni za imaginacijske interpretacije Brozove realističke utopije, onoga “komada raja” za koji će predivni i neprežaljeni Predrag Lucić kazati: “Jugoslaviju su sanjali najbolji a srušili najgori”.

O rušenju te zemlje i neponovljivog bratstva među ljudima i rušenju Sarajeva, grada sunca koji je bio srce toga bratstva, autorica plete ozbiljni, zreli roman ljubavno-historijskog prosedea, sa dubokom tugom, velikim bolom i nostalgijom ( o čemu svjedoči i sam naslov romana) zbog nestanka jednog svijeta u kojemu smo, iako nismo bili nevini, mogli realizirati svoje ljudskosti bez prljavog silaska u Had, u najtamnije dijelove naših duša, ispeglanih jednom, u biti, konstruktivnom ideologijom.

Mladalački topos te ideologije, shvaćene kao ljubav a ne kao “iskrivljeni pogled na svijet” bile su omladinske radne akcije (ORA) kojima je tekla ta nova jugoslovenska, mladalačka krv, sposobna da premosti stoljeća bijede i regresije. Smatram punim pogotkom što je ORA  jedna od ključnih simboličkih i stvarnih teritorija romana, jer baš su Omladinske radne akcije kao utopijske forme izgradnje boljeg čovjeka budućnosti pravi mizanscen za likove romana kakvi su npr. Traso, Iris i Kenan, bez obzira što imaju različit nivo vjere u ideologiju koja je naslijeđe partizana kao ljudi, koji su, kada pogledamo iz ovog šugavog vremena, ljudi iznad svakog vremena.

Upravo na jednoj od tih svetkovina mladosti zatičemo Iris, glavnu junakinju romana. Iris je komplikovana osoba koja izuzetnom energijom nosi roman. U ovom nacionalističkom ludilu, našoj književnosti potrebni su likovi koji samom svojom idealističkom egzistencijom preobražavaju zbilju. Putujući različitim vremenima našeg jugoslovenskog prostora, a prije svega, putujući Sarajevom kroz njegove različite vremenske periode, Iris traga za svojim “svetim gralom”, traga za Kenanom, svojom akcijaškom ljubavi koje nema, koja je nestala u vihoru jedne zebnje, u agoniji bijesa koja se srušila na “grad među gradovima” pa iako u nama, nakon pročitanog romana, može ostati da visi pitanje – gdje je nestao Kenan? – odgovor znamo, prevodimo ga sebi kao okončanje jedne ljubavi koja naprosto nije mogla izdržati nestanak jedne zemlje, nestanak epohe ljubavi.

Iris, u potrazi za sjećanjima, u detektivskoj istrazi sarajevskog ruleta života, dolazi u grad koji i najtvrdokornija srca baca u sevdah, te naoružana tom urbanom, melanholičnom muzikom tuge, kreće u “detektivsku” potragu predjelima Sarajeva i predjelima svoje duše da bi dobila odgovore na sva svoja pitanja od grada opterećenog i nasekiranog historijom kao malo koja urbana zona ljudske civilizacije.

U toj potrazi za odgovorima, Iris, Kenanova umiljata djevojčica, maloljetna brigadirka jugoslovenske potrage za suncem, preskače epohe lakoćom srne i evo je u našem dobu, evo je na M. Dvoru odakle počinje istovremeno unutrašnje otkrivalačko putovanje jedne naročite djevojke obdarene nekom vrstom “trećeg oka”, putovanje geografijom sopstvene duše koja je ispresijecana planinama bola i jezerima tuge, ali istovremeno, ta čudna Iris puna je znanja iz historije koje joj omogućuje da postavlja pitanja svima koje je srela na sarajevskoj longitudi sjećanja. I da dobije odgovore koji bacaju novo svjetlo na uzroke raspada “najboljeg od svih svjetova”.

Roman je inače prošaran silnim pasažima o partizanima, četnicima, ustašama, postratnim vlastodršcima, tkanjem jezika koji uspješno povezuje fakticitet i fikcionalitet. Pažljivi čitalac uživat će u historijskim i parahistorijskim izletima autorice a u kojima susrećemo nevjerovatnu galeriju likova: od srpskih rojalista i nacionalista do tvrdokornih dogmatskih komunista i komunističkih liberala koji su neuspješno nastojali prevesti Jugoslaviju u otvorenu demokraciju i redukciju apsolutne moći Saveza komunista; svi su oni stvarni, životni, uronjeni u pripadajuće vrijeme.

Likovi kojima autorica udahnjuje život kako bi nas uvela u razloge propasti jednog veličanstvenog pokušaja koji u našim sjećanjima ostaje pohranjen kao Periklovo doba balkanske civilizacije, nisu ideološki plošni likovi, već karakterni identiteti koji ovaj rukopis drže na okupu kao roman a ne kao dokumentarni, normativni registar.

Autorica je uspjela da sve epifenomene romana, sve rukavce koji nas odvode od glavnog toka priče, sve “višestruke registre” u kojima je roman pisan, poveže sa centralnom osom svoje pripovjesti – potragom za Kenanom, koji je, ne samo ljubav, nego i dar za Iris i njenu drugačijost, koja zna da njeno Ja ne može biti potpuno bez Kenanovog Ti, da je on kao Drugi, uvjet njenog Ja i da je on prije svakog zahtjeva, prije svakog poziva da se nešto uradi.

Roman je velika posveta našoj Bosni, njenoj kulturnoj i etničkoj izmiješanosti i naprosto je predivno da su glavni likovi ovog romana o Sarajevu, ona naša razlika koja tvori jedinstvo. Rukopis je, sa znanjem autorice ili bez znanja, vođen logikom srca, autentična posveta izmiješanosti, minuciozno predstavljena kroz ono, što u nedostatku ljepšeg jezičkog instrumentarija, imenujemo miješanim brakovima. I to ne može biti slučajno, jer kako je to primjetio veliki francuski filozof Nancy i na što se treba vraćati uvijek, baš uvijek, naročito u vremenima doba zlog: …”budimo jasni: simplicistička  pohvala izmiješanosti  je mogla stvoriti zablude, ali simplicistička pohvala čistoće je podržavala i podržava zločine. U tom pogledu, dakle, ne postoji nikakva simetričnost, nikava ravnoteža koju treba održavati, nikakva zlatna sredina. Nema se o čemu raspravljati”, osim podržati ove danas autsajderske zone ljubavi između Kenana i Iris, donje Elvire i Karla, Lidije i “Ripa Kirbija” – Kenanovih roditelja, Mihajla i Ajše, svih tih likova ovog transhistorijskog romana Radmile Karlaš u čijem podtekstu zveči pledoaje za izmiješanost. I opet Nancy: “Ponovo pomiješati rodove, tragove, kože ali isto tako i oslikati njihove različite putanje, njihove jasno zapletene mreže: ni u jednom slučaju ne promišljati ‘čovjeka’ kao jednostavnog, homogenog, prisutnog. Ni kao ženu. Ni Hrvata, ni Srbina, ni Bošnjaka. Doći do spoznaje ( ali od koje spoznaje krenuti?) da je odsad jedini subjekt spoznaje neko, bilo ko, a kao svaki takav neko, ustvari, pomiješana krv.”

Roman ima vrlo zahtjevnu kompoziciju ali autorica je uspjela da drži pod kontrolom i sinhronijski i dijahronijski aspekt na način da čitalac, suočen sa avanturom čitanja, može vjerovati autorici romana i njenim sadržajnim likovima. Prelazak iz jednog vremena u drugi, bez posebnog naglašavanja prelaza je izuzetno postignuće u romanesknoj formi te je “prebacivanje” sa Omladinske radne akcije u “naše” vrijeme ili u vrijeme Drugog rata ili u vrijeme posljednjeg rata ili u vrijeme bitke za samoupravljanje i unitariziranu-decentraliziranu Jugoslaviju, pun pogodak, ispunjen književnom svrhom. Da poopćim: snažni dijahronijski momenat, istodobnost različitih vremena bez posebnog naglašavanja, prelazak iz rečenica koje se tiču jednog doba u rečenice koje se tiču drugog doba su majstorske, pa, iako takav pristup traži od čitaoca ozbiljnu posvećenost, to tvori snažnu a nenametljivu strukturu romana koja veže ljude različitih epoha u Jedno. To jedno upravo je priča – potraga kroz Sarajevo, njegove mitove i povijesne bolove od kojih kao konačna tuga nad gradom visi opsada čije su posljedice teške, kako po kriteriju urbicida i kulturocida, tako i po kriteriju ubijenih, nestalih, ranjenih, bolesnih ljudi. Tama onih „koji misle da su preživjeli rat“, kao što je lik Žorža, priznatog opernog pjevača, kome su tokom opsade ubijeni žena i dijete, i sada, odan alkoholu, luta Gradom, ciničan, tužan, umoran, grub i nježan, prekriva ovaj roman nemogućnošću da se poslije kraja svijeta i gubitka ljubavi živi život izvan Žoržove ćorkanovske perspektive, izvan apoteoze tuge. Nije nimalo slučajno što je ovaj gubitnički lik jedan od najvažnijih u galeriji romana obuzetog ličnim tugama i odgovornim kulturama sjećanja.

U kontekstu kulture sjećanja, vrlo bitan element romana su pasaži posvećeni ustaškim i četničkim zločinima i autorica, bez ikakve relativizacije, uvodi nas u ustašku industriju smrti, a pokušaje nekih likova romana da četničke zločine umanje i Iris i autorica romana sasijecaju u korijenu, ne dozvoljavajući uopće da vojske mraka izađu na svjetlo dana; čak i u momentima “humanizacije” Draže Mihailovića u kontekstu snova i razgovora sa Titom, čitaocu biva jasno da je Čiča komandant koljačke vojske. Sve to ne znači da je kultura sjećanja ovog romana obojena bespogovornom pozitivnom slikom partizanskog pokreta; naprotiv autorica i kroz imaginaciju i kroz znanstveno utemeljene podatke podsjeća i na partizanske zločine, ali dok čitate roman naprosto shvatate ko su bad guys a ko good guys u jugoslovenskoj priči. I ti dijelovi romana potvrđuju da je romaneskna struktura, prožeta mikroesejističkim elementima vezanim za  našu historiju,  duboko promišljena i da je prati saobražujući narativ koji uglavnom ne iskače iz glavnog toka priče. Svi naši ratovi sa svim njihovim implikacijama učitani su u likove romana nepretenciozno i s mjerom ali autorica ne skriva svoje ideološke preferencije koje prate borbu protiv historijskog revizionizma  a kojemu smo kontinuirano izloženi posljednjih decenija.

Roman je i nenametljivo duhovit što uopće nije lako postići u kontekstu jedne složene, bolne i zahtjevne teme i to je svakako dodatna vrijednost ovog rukopisa. Sarajevo i M. Dvor su stvarni u ovom romanu, to je jedna autentična geografija mjesta u kojoj su likovi s M. Dvora baš onakvi kakve vidim, recimo, kada nedjeljom krenu u Crkvu Sv. Josipa na misu. A kroz Kenanovo pričanje Hagade i Irisino pomno slušanje u različitim situacijama akcijaškog odmora, autorica diže spomenik Priči, 1001-oj noći, Jevrejima koji su izloženi pogromu došli u Bosnu, našli zaštitu i epohalno doprinijeli razvoju jedne zaostale, ruralne oblasti, ispunivši tako svoj dug ljudima moje zemlje. I one koja se zvala Jugoslavija i ove koja se zove Bosna. U jeziku Radmile Karlaš, uprkos svemu, zemlja ljubavi.

(Tačo.net, naslovna strana: Ismar Mujezinović)

 

Prethodni tekst
Sledeći tekst