Svijet u kojem živimo je svijet u previranju, svijet u kojemu su nemilosrdno pogažena i odbačena ključna načela na kojima je počivala konstrukcija međunarodnih odnosa nakon pobjede nad naci-fašizmom godine 1945. To je svijet u kojemu sve više prevladavaju zakoni džungle, u kojemu je snagu argumenta zamijenio argument snage, to je – ukratko – svijet u kojemu jaki diktiraju slabima, bilo da to čine vodeći otvorene ratove protiv njih, bilo namećući im svoju politiku na ‘mekši’ način, kroz obveze što proizlaze iz članstva u integracijama u kojima opet ti veliki i jaki vode glavnu riječ. Kakav bi mogao biti svijet sutra, ne bih se usuđivao prognozirati. Iz društvenih vrenja, iz socijalnih nemira, iz urušavanja dotrajalih konstrukcija odnosa na svjetskoj sceni proizašao je jedan Lenjin, ali proizašao je i Staljin, baš kao što su – na drugoj strani – proizašli Mussolini i Hitler.
Razgovarala: Štefica Galić
“Točno na Tacno.net – Svijet u kojem živimo” najnovija je knjiga Tomislava Jakića, uglednog novinara s intelektualnim integritetom, odanog istini, profesionalnim i ljudskim vrijednostima, koja je upravo objavljena u izdanju Centra za kritičko mišljenje iz Mostara. Knjiga donosi desetine tekstova pisanih za portal Tacno.net.
Kad neko sa svojim gotovo pedesetogodišnjim radnim iskustvom u novinarstvu, ranije u tv, radio a danas kolumnama, kristalno jasno izgovori ili napiše svaku svoju misao, odmjereno, argumentirano i kritički, vođen zlatnim pravilom novinarstva: činjenice su svete, komentar je slobodan – ja mu potpuno vjerujem. I svi oni koji ga čitaju. Posebno danas kad svjedočimo sunovratu temeljnih vrijednosti novinarstva, svakodnevnim napadima na medijske slobode, kad su novinari samo držači mikrofona na usluzi moćnicima ili instrument sukoba, kad je javni prostor pun dezinformacija, poluistina i ‘alternativnih’ činjenica, istina je za javnost možda teže dohvatljiva nego ikad. Nadam se da će ova knjiga osvijetliti neka događanja koja se uporno zataškavaju ili namjerno pogrešno interpretiraju, da će doprinijeti boljem razumijevanju vremena koje je iza nas, a i ovoga u kojem živimo, i da će u onome koje dolazi, širiti toliko potrebno svjetlo, i mnogo dobroga.
Knjiga će biti predstavljena 19.11.2022. godine, s početkom u 19 sati, u kongresnoj dvorani hotela Bristol u Mostaru. O knjizi će uz autora, Tomislava Jakića, govoriti: prof. Azra Kazija, novinar, pisac i diplomata Zlatko Dizdarević i novinar Nikola Vučić.
U intervjuu za Tacno.net Tomislav Jakić govori o vanjskoj politici, o svijetu u kojem živimo, novinarstvu, odnosu Hrvatske prema BiH, jačanju desnice u Evropi i šire, o neoliberalnom kapitalizmu, ekstremnom nacionalizmu, populizmu…..
“Točno na Tacno.net – Svijet u kojem živimo” naziv je Vaše nove knjige objavljene ovih dana u izdanju Centra za kritičko mišljenje. Knjiga donosi desetine tekstova pisanih za Tacno.net, o vanjskoj politici, koja Vam je specijalnost ali i o političkim prilikama na cijelom postjugoslavenskom prostoru. Posvetili ste je svima onima kojima pojam ISTINA još nešto znači. Hoće li je javnost prepoznati?
Da budem iskren: nisam siguran. Odnosno, bit će svakako onih koji će prepoznati i smisao posvete i smisao izdavanja cijele knjige. Nisam, međutim, siguran da se s analizama zasnovanima na činjenicama i argumentima može doseći većinu. Ta je većina, naime, godinama, usudio bih se reći: i desetljećima, izložena projektu sustavnog zaglupljivanja i indoktriniranja. A kada se u nečiju svijest ili podsvijest usadi predrasuda, kada se usadi ‘spoznaja’ da je on (ili ona) bolji od drugih, samo zato što su ti drugi neke druge nacionalnosti ili vjere, onda tu prostora za racionalno razmišljanje više nema. Tako da sam ovu knjigu odabranih kolumni objavljenih na portalu tacno.net posvetio, bojim se, manjini.
Kakav je to svijet u kojem živimo, kakav može sutra biti?
Svijet u kojem živimo je svijet u previranju, svijet u kojemu su nemilosrdno pogažena i odbačena ključna načela na kojima je počivala konstrukcija međunarodnih odnosa nakon pobjede nad naci-fašizmom godine 1945. To je svijet u kojemu sve više prevladavaju zakoni džungle, u kojemu je snagu argumenta zamijenio argument snage, to je – ukratko – svijet u kojemu jaki diktiraju slabima, bilo da to čine vodeći otvorene ratove protiv njih, bilo namećući im svoju politiku na ‘mekši’ način, kroz obveze što proizlaze iz članstva u integracijama u kojima opet ti veliki i jaki vode glavnu riječ. Kakav bi mogao biti svijet sutra, ne bih se usuđivao prognozirati. Iz društvenih vrenja, iz socijalnih nemira, iz urušavanja dotrajalih konstrukcija odnosa na svjetskoj sceni proizašao je jedan Lenjin, ali proizašao je i Staljin, baš kao što su – na drugoj strani – proizašli Mussolini i Hitler.
Kao doajen novinarstva, sa svojim gotovo pedesetogodišnjim radnim iskustvom u novinarstvu, kako gledate na stanje u medijima danas?
Kratko rečeno: sa žalošću i ogorčenjem. Jedna časna profesija koja je itekako odigrala svoju ulogu u društvu svedena je, čast izuzecima – to uvijek naglašavam – na prepisivače kojima nedostaje osnovno znanje o onome o čemu govore. Računala i copy-paste sistem ubili su ono pravo istraživačko novinarstvo. Jer, koliko se god mi kleli u istraživačko novinarstvo, ovo današnje svodi se na to da taj bajni novinar – istraživač ima nekoga u određenoj instituciji koji će mu, da tako kažem, ispod stola dodati dokumente na temelju kojih će buknuti medijski skandal. Novinari moje mladosti istraživali su da bi napisali najjednostavniju vijest. Toga danas više nema. Slušate li radio, gledate li televiziju, čitate li vijesti na portalima susrećete se stalno s istim formulacijama, što znači da jedni od drugih naprosto prepisuju, a svoje zvjezdane trenutke zahvaljuju onome što se u Americi Richarda Nixona, u vrijeme famozne afere Watergate, zvalo ‘duboko grlo’, informantu iz sustava, ‘zviždaču’, koji je odlučio iz nekih svojih razloga u nekome segmentu života razotkriti slabosti i mane toga sustava. Pravih analitičara, novinara koji bi u svojim tekstovima najprije pobrojali činjenice, a potom na osnovi tih činjenica izgradili svoje zaključke, ali zaista svoje – ne prepisane, takvih novinara danas je zastrašujuće malo.
Kako tumačite hrvatsku politiku prema BiH danas? (Ravnopravnost Hrvata ili dominacija HDZ? Zašto mrze Komšića? Zašto ne žele da imamo građansku državu?)
Na to Vam pitanje mogu odgovoriti vrlo kratko: ne mogu tu politiku protumačiti. Mirna i stabilna Bosna i Hercegovina u vitalnom je interesu Hrvatske. Svjesno pogrešno tumačiti Dayton, a – kao – zaklinjati se u njega, uporno se boriti za očuvanje dominantnog položaja HDZ BiH kao ključne snage u hrvatskom korpusu, zaodijevati to u ruho borbe za ravnopravnost Hrvata i grčevito biti protiv koncepta građanske države koji bi osigurao punu ravnopravnost svima, ne samo Hrvatima, to je nešto što ne mogu razumjeti. U taj kontekst spada i odnos službenog Zagreba prema legalno izabranom legitimnom članu Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog Naroda, Željku Komšiću.
Milanovićeva retorika prema BiH danas je žešća nego zvanična hrvatska politika devedesetih. Otkud takva promjena?
Još kraći odgovor: ne znam, niti mogu objasniti.
Da li ste iznenađeni da neki hrvatski intelektualci koji su se suprotstavljali Tuđmanovoj politici devedesetih danas podržavaju upravo tu politiku?
Nažalost, nisam iznenađen. U ova protekla tri desetljeća nagledao sam se ljudi za koje sam mislio da su principijelni i časni, a koji su bez ikakvog stida mijenjali svoje političke preferencije, ovisno o tome s koje je strane ‘vjetar puhao’. Hoću reći da na našim prostorima otkako se raspala Jugoslavija caruje oportunizam. Uz, dakako, korupciju i kriminal.
Kako tumačite bliskost Dodika i Milanovića? Da li je ta veza dio šire desničarske koalicije od Orbana do republikanskih jastrebova u SAD ili nešto drugo?
Logičnog objašnjenja nemam. Aktualni hrvatski Predsjednik za mene je nerješiva politička enigma. S jedne strane ne ustručava se usprotiviti se Vladi u nekim nimalo beznačajnim vanjskopolitičkim pitanjima, čvrst je poput stijene kada je u pitanju odnos prema ustaškom pozdravu ‘Za dom – spremni!’, a s druge strane očito uživa u podršci koju dobiva iz krugova radikalne desnice i – povrh svega – uporno svodi svoj odnos s premijerom i pojedinim ministrima na razinu ulične svađe. Javnost koja je godinama ‘drilana’ na to da se naslađuje senzacijama, uživa raspredajući o tome kako je nešto rekao, dakle naglasak je na ‘kako’, a pri tome pozornosti gotovo potpuno izmiče sadržaj. Drugim riječima: forma je istisnula sadržaj. A to nije dobro ni za Predsjednika, ni za državu kojoj je na čelu. Koliko se pak sve to uklapa u globalnu ofanzivu desnice kojoj svjedočimo iz dana u dan – o tome ne bih spekulirao. Nemam sve elemente potrebne za fundirani zaključak.
Zabrinjava Vas, i o tome često pišete, jačanje desnice u Evropi. Šta je s ljevicom?
Onoga što bi zaista imalo pravo nazivati se ljevicom u Evropi jednostavno nema. Postoje neke marginalne stranke, strančice zapravo, koje u svojim programima imaju elemente na osnovi kojih bismo ih mogli svrstati u ljevicu. No, kažem, riječ je o marginalcima. Socijal-demokrati su nakon sloma tzv. komunizma (kažem: tako zvanog, jer komunizam nikada i nigdje nije postojao), u svojim aktivnostima potpuno zanemarili, da ne kažem da su iz njih izbacili socijalni element. I uzlet desnice što sam ga spomenuo svakako ne bi bio moguć kada bi postojala organizirana i profilirana ljevica koja bi joj se mogla suprotstaviti. Nažalost, takve ljevice nema, a oni koji se kite tim imenom u najboljem su slučaju razvodnjeni desni centar, ljevica – nikako!
Da li je odgovor na neoliberalni kapitalizam postao ekstremni nacionalizam?
Ne, to nije odgovor na neoliberalni kapitalizam. Ekstremni nacionalizam je posljedica krize neoliberalnog kapitalizma, odnosno njegovo ‘dijete’. Neoliberalni kapitalizam je posljednji stadij odumirućeg sistema kapitalizma. I, ne, da me ne biste pogrešno shvatili. Ne zagovaram ja sada povratak na socijalizam, kakvoga smo poznavali. Siguran sam, međutim, da će iz previranja kojima smo svjedoci i koja će još slijediti proizaći sustav što će voditi itekako računa o socijali, dakle – ako hoćete – neka vrsta novorođenog socijalizma. Što se sve još mora dogoditi da bismo to doživjeli, nemojte me pitati. Osobno, gotovo sam siguran da moja generacija to neće doživjeti.
Veza religije i ekstremnog nacionalizma i populizma poput Erdogana, Orbana, Trumpa podsjeća na mračni srednji vijek. Da li je to očekivano?
To je i očekivano, i logično. Zloupotrijebljena religija, crkva kao politička organizacija i nacionalizam i populizam međusobno se pothranjuju. Crkvi koja ima daleko veće ambicije od toga da ‘pronosi riječ Gospodnju’ trebaju ekstremni nacionalisti i populisti, da bi se razmahala i dokopala uloge ‘duhovnog čuvara nacije’, što znači i autoriteta čiji bi se glas slušao ne samo onda kada su u pitanju vjera i Crkva. A populistima i nacionalistima je, s druge strane, potrebna Crkva (i ne mislim sada samo na Katoličku) koja će biti neka vrsta transmisije u prenošenju njihovih političkih poruka ‘stadu’. Rekoste srednji vijek? Da, mi umjesto da napredujemo, idemo – tehnološkom napretku usprkos – prema natrag, vraćamo se u prošlost.
Ruska agresija na Ukrajinu promijenila je odnose u svijetu. Da li je moguće neko mirovno rješenje koje podrazumijeva cjelovitost Ukrajine i zaštitu ruske manjine? Možemo nagađati do kada će trajati ovaj rat, niko ne govori o miru, zaustavljanju rata, političkom nastavku dogovaranja…Svi samo uvode sankcije, šalju oružje, navijaju za jedne ili druge….Ljudi se opravdano boje svega pa i upotrebe nuklearnog oružja. Da li je i to moguće?
Rekao bih ovako: nije isključeno, ali je malo vjerojatno. I jedna i druga strana, ne govorim sada o Rusiji i Ukrajini, nego o Rusiji i SAD i NATO, dobro znaju što bi izazvala prva upotreba nuklearnog oružja. Zajamčeno uzajamno uništenje, to nije nešto čemu teže ni u Kremlju, ni u Washingtonu. S druge strane, stvari su otišle predaleko da bi ih se moglo samo tako zaustaviti, da ne govorim o tome da je apsolutno nemoguće vratiti ih na stanje prije ruskog vojnog upada u Ukrajinu. Tako dugo dok na Zapadu budu govorili o podršci Ukrajini sve dok Ukrajina ne pobijedi, tako dugo dok Kijev bude izražavao spremnost na pregovore, ali tek nakon što se Rusi potpuno povuku, ni primirja neće biti. O miru da ne govorim. Minski sporazum nudio je prihvatljiv okvir za rješenje statusa Donbasa i za prekidanje tamošnje oružane pobune. Kijev, nažalost, ni prstom nije maknuo da bi sporazum iz Minska barem počeo ostvarivati. Tko bi mogao posredovati, jer bez posrednika neće ići, i s kakvim uspjehom – ne bih nagađao. Pa vam, dakle, ostajem dužan suvislo odgovoriti na Vaše pitanje.
