Boris Pavelić
To je valjda najtužniji od svih poslijeratnih bosanskih apsurda: nije više problem u onome koji bi Bosnu da rasturi, nego u onome koji bi da je sačuva.
Nije problem u Miloradu Dodiku, tom sublimatu svih poslijeratnih nastojanja da se dovrši ono što su Dodikovi prethodnici 1992. zločinom započeli; ne, problem je u Željku Komšiću, branitelju Sarajeva i političaru koji nastoji – o metodama će kasnije biti riječi – da zaustavi i poništi to što su razvalili Dodikovi prethodnici, i suradnici njegovih prethodnika, a nastavljaju razvaljivati i dalje. Riječ je o uistinu tragičnom obratu: tisuću puta ponovljena Dodikova separatistička provokacija, da je Bosna neodrživa, i da Srbi u Bosni neće s “muslimanima” – tako, po uputi drugog memoranduma SANU, Dodik zove Bošnjake – pa da će i zemlju razvaliti kako bi se od njih razdvojili, s vremenom je normalizirana u poštapalicu, i prihvaćena kao neka vrsta neizbježnog političkog fatuma; ali je zato politički pokušaj da se kategorija etniciteta, zaslugom srpske i hrvatske politike pretvorena u eksploziv koji i dalje prijeti da rasturi cijelu zemlju, proglašen destruktivnim po sebi, jer da, eto, razara daytonsku Bosnu i Hercegovinu, koju da ne treba objedinjavati i učvršćivati, nego dodatno etnički parcelizirati, jer bi to valjda bio način da je se sačuva.
Tako su i današnji opći izbori u Bosni i Hercegovini, na kojima se o političkoj sudbini zemlje odlučuje za sljedeće četiri godine, u velikom dijelu javnosti u regiji, a u Hrvatskoj naročito, još davno proglašeni ključnima ne po tome hoće li pobijediti Dodik ili neki njegov epigon, pa na pozadini izbornog trijumfa i grmljavine ruskih tenkova u Ukrajini krenuti u otcjepljenje Republike Srpske, nego po tome hoće li kandidat sarajevske Demokratske fronte (DF) Željko Komšić, zagovornik ukidanja sve dubljih etničkih podjela, pobijediti Borjanu Krišto iz HDZ-a BiH u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i time osvojiti četvrti mandat na tom položaju. A ta dilema – koja, ma kako bila razriješena, može iznjedriti ozbiljne probleme, ali samo ako političari nastave dosadašnjim putem nepotrebne, narcističke, upravo bezumne svadljivosti – krije cijeli jedan dugi niz obostranih pogrešaka počinjenih proteklih godina, koje su priču o Komšiću, od relativno povoljnih početnih okolnosti, s vremenom pervertirale u trajnu napetost na rubu incidenta. A sve to – potpuno nepotrebno.
Željko Komšić Sarajlija je, Hrvat, branitelj grada i nositelj najvišega ratnog priznanja Armije BiH, Zlatnog ljiljana. Bivši član SDP-a BiH, 2006. prvi je put pobijedio na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, potvrdivši pobjedu i na sljedećim izborima, 2010. godine. Tada, 2006, na valu ublažavanja nacionalizma u cijeloj regiji, Komšićeva je pobjeda dočekana kao nada da nacionalističke politike u BiH mogu biti oslabljene, i da izbor nenacionalističkog političara u Predsjedništvo BiH može značiti početak međuetničke normalizacije u Bosni i Hercegovini. Dogodilo se, međutim, obrnuto: kada je Komšić 2018. pobijedio i treći put, nakon što je hrvatski član Predsjedništva od 2014. do 2018. bio predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, HDZ BiH proglasio je Komšića nepoželjnim u svim općinama u kojima je na vlasti – riječ je, ugrubo, o polovini Hercegovine i stanovitom dijelu srednje Bosne – a vlasti u Zagrebu demonstrativno su – izrazito antieuropski, valja naglasiti – odbile s njim uopće i komunicirati, kao da ne postoji – ito traje do dana današnjega. Razlog je jednostavan, utemeljen na izbornoj matematici: Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda, nisu izabrali Hrvati, nego građani Federacije BiH koji se tako ne izjašnjavaju. Grublja interpretacija reći će: Bošnjaci.
I tu počinje zavrzlama. Predsjedništvo BiH, naime, bira se tako da se u Republici Srpskoj bira član iz redova srpskog naroda, pri čemu kandidat smije biti samo etnički Srbin, nitko drugi, dok se u Federaciji biraju Bošnjak i Hrvat – pripadnici drugih naroda također se ne mogu ni kandidirati – ali, prema zakonu, predstavnike naroda ne biraju pripadnici naroda, nego svi građani Federacije BiH. Tako se može dogoditi, pa se u Komšićevu slučaju tri puta i dogodilo, da narod s više birača, Bošnjaci, preglasaju narod s manje birača, Hrvate, i izaberu njihovog predstavnika. To možda ne bi nitko ni primijetio u zemlji koju ne razdiru temeljna, egzistencijalna neslaganja oko političkog ustroja zajednice, ali u Bosni i Hercegovini, u kojoj nacionalisti i nenacionalisti žive u paralelnim stvarnostima – jedni sanjaju etničke države u državi, ako ne i otcjepljenje, a drugi maštaju o građanskoj državi i etničkome skladu, pri čemu i jedni i drugi ignoriraju stvarni život – to što je jedan narod drugome izabrao predstavnika, pretvorilo se u prijepor koji je odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH unazadio gotovo do ratnih razina devedesetih, prelivši se i u Hrvatsku, čija tvrdoglava i nepromišljena vlast, na čelu s uvredljivim Zoranom Milanovićem, problem samo čini još i težim.
Problem nije jednostavan, i ne svodi se samo na Predsjedništvo BiH, nego i na Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Princip je međutim isti, i svodi se na dilemu je li ekskluzivno etničko glasanje, u okolnostima današnje, Daytonske BiH, opravdano ili ne. Etničke stranke tvrde da jest, njihovi protivnici, uključujući i Komšića, tvrde da nije. Argumenata ima i jedna i druga strana; i jedna i druga strana istodobno je i u pravu, i u krivu. Na Komšićevoj je strani zakon i učinci etničke vladavine u BiH. Izabran je legalno i po zakonu, o tome nema spora. Pritom, točno je i političko uvjerenje na temelju kojega dobiva glasove: svima je jasno da je vladavina etničkih stranaka u posljednjih trideset godina Bosnu i Hercegovinu pretvorila u najsiromašniju zemlju Europe, strovalivši je u najteži rat na europskom tlu poslije Drugoga svjetskog rata, u kojemu je počinjen genocid nad Bošnjacima, poginulo je ukupno više od sto tisuća ljudi, a raseljeno više od milijun. Komšićevo je uvjerenje da takva politika mora biti odbačena, te da valja učiniti sve da se to i postigne. Problem je u tome što on – nije učinio sve. Štoviše: u tri mandata, dakle u dvanaest godina na položaju hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nijednom nije obišao politička uporišta HDZ-a BiH, kako bi glasače HDZ-a BiH – a oni su većina – pokušao pridobiti da bar poslušaju što ima reći. Politiku je gradio u partnerstvu s bošnjačkim i(li) nenacionalističkim strankama, i tek iznimno rijetko s manjinskim hrvatskim strankama, što je samo produbljivalo jaz između njega i naroda koji je trebao predstavljati: naprosto ne priliči demokraciji da se izdajete za političkog predstavnika naroda koji vas nije izabrao. Istodobno, njegova je politička pozicija teoretski opravdana, ali u zajednici organiziranoj na etničkom principu, kakva je današnja Bosna i Hercegovina, ona je naprosto nepoštena: u zemlji u kojoj se za Predsjedništvo BiH pripadnici “ostalih” – dakle oni koji nisu ni Srbi, ni Bošnjaci, ni Hrvati, ne mogu ni kandidirati – naprosto nije fer da hrvatskog člana Predsjedništva BiH ne biraju Hrvati: Srbina biraju uvelike Srbi, Bošnjaka Bošnjaci, a Hrvata, eto, kada je o Komšiću riječ – Bošnjaci. Na taj prigovor, Komšić bi odgovorio tvrdnjom kako je sve to samo argument više za slabljenje, a ne za jačanje etničkog glasanja, a dodao bi i to da se ne može sa sigurnošću znati tko je za njega, zapravo, glasao, jer u Federaciji BiH ima i glasača koji se ne osjećaju ni Hrvatima ni Bošnjacima, i koji naprosto žele odbaciti etničke podjele koje uništavaju zemlju, i početi graditi građansku BiH, emancipiranu od etničkih podjela i mržnje. Načelno, i u nekoj drugoj političkoj stvarnosti, takvi bi argumenti svakako imali težinu, ali u današnjoj BiH, kojom već trideset godina dominiraju nacional-šovinističke trube, pokušaj da se etničke podjele prebrišu, gotovo sigurno završio bi na štetu najmanje zajednice, ovaj put Hrvata – i tu počinju argumenti HDZ-a BiH.
Ta stranka, naime, uz svesrdnu podršku vlasti u Zagrebu, tvrdi kako Željko Komšić nije ništa drugo nego – bošnjački političar. Podsjećaju da je koalirao s konzervativnom bošnjačkom Strankom demokratske akcije (SDA), i nazivaju ga “bošnjačkim Sejdom Bajramovićem”, u podsjećanje na političara s kraja, osamdesetih koji je Slobodanu Miloševiću omogućio da podjarmi Kosovo. Problem je s HDZ-om BiH u tome što Komšića itekako opskrbljuju argumentima: umjesto da gradi sustavnu politiku harmonizacije odnosa u Federaciji BiH, ta je stranka još od prošlih izbora sustavno opstruirala formiranje vlasti u Federaciji BiH, a njezin predsjednik Dragan Čović, zajedno s vlastima u Zagrebu, neskriveno podržava secesionista Milorada Dodika; sve to ide toliko daleko da je Dodik prije nekoliko dana čak izjavio kako je “uspio Hrvatsku pridobiti za saveznika”. Istodobno, HDZ BiH nikada se nije jasno ogradio od vlastitih ratnih ciljeva iz vremena rata s Bošnjacima 1993. godine; štoviše, ta stranka svake godine svečano obilježava utemeljenje Herceg-Bosne, a da pritom ignorira ili revizionistički izvrće separatističku, protubošnjačku bit te propale paradržave, u čije su ime nad Bošnjacima počinjeni teški ratni zločini. U svemu tome, HDZ-u BiH svesrdno sekundira hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji je u posljednje dvije godine – braneći, navodno, Daytonski sporazum i prava Hrvata u BiH – u više navrata otvoreno, na rubu islamofobije, uvrijedio Bošnjake, negirao presudu Haškog suda kojom su kažnjeni odgovorni za zločine Herceg-Bosne, a u posljednje vrijeme čak i genocid u Srebrenici. Pa kako, kad je sve to tako, vlast u Zagrebu i HDZ BiH mogu očekivati da će bilo koji političar, koji se zalaže za očuvanje cjelovitosti BiH, odustati od bilo koje zakonske mogućnosti kojom bi ograničio vlast i utjecaj HDZ-a BiH? Za stranke u Sarajevu, naprosto, HDZ BiH – ništa manje nego stranke u RS-u – i dalje je politička snaga koja, uz podršku Zagreba, želi razbiti vlastitu zemlju; i dok HDZ BiH, zajedno s Hrvatskom, ne učini uvjerljive političke geste kojima bi to demantirao, političari poput Željka Komšića imat će biračku bazu – toga bi hrvatska politika već jednom trebala postati svjesna, kao što bi trebala postati svjesna vlastite odgovornosti za odnos Bošnjaka prema Hrvatima u BiH.
Takva situacija, dakako, šteti svima, a ne koristi nikome. Predizborno vrijeme, dakako, nije pogodovalo smirivanju strasti, pa je “kontroverza Komšić”, nahranjena golemim količinama netrpeljivosti što se razlijevala medijima, raspirena u pravi plamen uzajamnog nepovjerenja. To je, nažalost, išlo na ruku samo onome koji Bosni zasigurno ne želi dobro: Miloradu Dodiku. Sve to tim više što nijedan ishod današnjih izbora neće riješiti problem: pobijedio Komšić, pobijedila Krišto, Federacija BiH ostat će nestabilna. Postoji samo jedan način da Hrvati, Bošnjaci i “ostali” prestanu jedni druge gledati sa sumnjom, a taj je jednostavan toliko da ga nitko ni ne zapaža: uzajamna popuštanja, dogovor i kompromis. Komšić je, možda, nešto takvo pokušao, ali, nažalost, nije uspio. Ali zašto HDZ BiH ne ponudi kandidata za kojega bi, kao i za Komšića, glasali Bošnjaci? Zašto SDA ne ponudi kandidata za kojega bi, čista srca i bez straha, glasali Hrvati? Dok se to ne dogodi, i ne ranije, u Bosni će likovati samo njezini grobari, poput Milorada Dodika. I možda još pokoji delija.
(Autonomija, foto: Lupiga.com)
