POČETKOM ove godine Ismeta Kahrimanović napokon je dočekala epilog dugogodišnje potrage za posmrtnim ostacima svog supruga Kasima Kahrimanovića, koji su ekshumirani 13. siječnja.
Radi se o čovjeku kojega su, kako govori Ismeta Kahrimanović, odveli djelatnici tajne policije, odnosno Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP; koji je kasnije preimenovan u Protuobavještajnu agencija POA-u, a zatim s Obavještajnom agencijom OA-om formirao sadašnju SOA-u).
Iz Dubrovnika preko Neuma do Dretelja
On je odveden sredinom lipnja 1993. godine iz ratnog Dubrovnika. Poslije toga, ona je kasnije saznala, završio je u Neumu te zatim u logoru Dretelj, gdje je umro od posljedica batinanja.
Dženaza mu je bila 17. lipnja ove godine. Još se nalazi na popisu Nacionalne evidencije nestalih osoba.
Logor Dretelj uspostavila je Hrvatska Republika Herceg-Bosna pokraj Čapljine u travnju 1993. godine. Prema podacima Udruženja logoraša Mostar, kroz logore HR Herceg-Bosne – Heliodrom, Dretelj, Gabelu, Široki Brijeg i druge – prošlo je preko 20.000 nedužnih muškaraca, žena i djece. Veliki broj ih je ubijen ili ranjen.
Nagrađivani novinar Guardiana Ed Vulliamy, koji je na Haškom sudu svjedočio u čak desetak suđenja, pisao je nakon Praljkovog samoubojstva o svom ulasku u Dretelj, u koji ga je s još dvoje novinara pustio sam Praljak.
„U jednom skladištu vidjeli smo stotine uplašenih ljudi koji su sjedili i čučali. Neki su iza zatvorenih vrata bili 72 sata, a stražari su ih ostavili da se guše u vrućini i smradu. Pili su vlastiti urin“, piše Vulliamy.
Dubrovnik 1990-ih
Kako bi se ta događanja stavila u još precizniju perspektivu, treba reći i nekoliko činjenica o Dubrovniku početkom 1990-ih. Bilo je to vrijeme kad su u tvrtkama ljudi, većinom Srbi, pozivani da potpišu izjavu o lojalnosti državi.
Isto su radile i žene udane za Srbe, ljudi su gubili poslove, a postoji i slučaj nekoliko miniranja srpskih objekata o kojima se ni dan-danas ne govori na sav glas, već se to čini potiho, da nitko ne čuje. Nakon Srba, izbijanjem rata između Hrvata i Bošnjaka, na red su u određenoj mjeri došli i muslimani.
U svakom slučaju, da se radi o plodnom tlu za spomenuta događanja, govori i činjenica da danas u Dubrovniku na izborima uvjerljivo pobjeđuje Mato Franković, HDZ-ovac koji otvoreno brani pozdrav „za dom spremni“, govoreći kako će se i ove godine pjevati Bojna Čavoglave na Stradunu.
Pripadnik Armije BiH
U Dubrovnik je 1993. godine doselio Kasim Kahrimanović. On je prethodno bio pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, još dok su supruga i on živjeli na Igmanu.
Ismeta Kahrimanović otišla je za Dubrovnik gdje joj je živio otac, a Kasim Kahrimanović se prije Dubrovnika bio kratkotrajno nastanio u Splitu gdje je koordinirao humanitarnu pomoć za izbjeglice s područja Hadžića (Pazarić, Tarčin). Konkretno, radio je za organizacije Crveni križ i splitski Merhamet.
Početkom sukoba Hrvata i Bošnjaka, on se, kako govori njegova supruga, povukao iz vojske. Drugim riječima, bio je tek izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
„Više se nije mogao baviti s tim, putevi su bili zatvoreni i rekla sam mu da dođe u Dubrovnik. Kasnije se po novinama pisalo da je bio general Armije BiH, nikakav general nije bio, nije imao niti uniformu. Uostalom, nakon što je počeo sukob Bošnjaka i Hrvata, nije bio u vojsci“, govori Ismeta.
„Po njega je došao bijeli Golf bez registracija“
Po dolasku u Dubrovnik, jednog dana nazvao ga je policajac i rekao mu da se mora javiti u zgradu MUP-a idućeg dana u 9 sati ujutro.
„On se ponekad trebao javiti u policijsku upravu i kad bi me posjećivao iz Splita, isto je bilo i po dolasku u Dubrovnik. Ipak, nismo spavali cijelu noć, mislili smo se o čemu se tu radi. On je pošao, kad se vratio, samo mi je rekao da opet mora doći sutra u isto vrijeme. Nije mi rekao o čemu su pričali.
Idućeg dana sam ja pošla s njim, mene su istjerali, a on je došao kući tek u 15 sati. Iza njega je došao bijeli Golf bez registracija. Dva čovjeka su izašla iz automobila i rekla mu: „Požurite, gospodine.“ Pa gdje da žuri? Očito je morao ići s njima.
„Sjećam se velikih kapi znoja s njegovog lica“
Moj muž je bio žut, znoj je kapao s njega. I sad se toga sjećam. Sjećam se velikih kapi znoja s njegovog lica. Strpali su ga u auto i odveli. Meni su rekli da isto čeka i mene ako o tome budem govorila. Ipak, otišla sam u UNPROFOR, UNHCR, kao i Crveni križ. Tada je ustvari počela moja potraga za suprugom“, kaže.
Uspjela je doći do jednog od agenata SZUP-a, kolege čovjeka koji joj je odveo supruga. Govori nam kako joj je on poručio da je odveden jer je general Armije BiH i da i nju čeka ista sudbina ako bude previše ispitivala.
Kasnije su do nje došle informacije da je prvo otišao za Neum (kasnije je u Haagu kao jedan od dokaza završio i zapisnik neumske policije o slučaju Kahrimanović), gdje je bio deset dana. Iz Neuma je, doznala je, prebačen u Dretelj.
„Traganje je bilo mukotrpno, toliko sam telefona okretala kad bih saznavala da su zarobljenici puštani, išla sam na Korčulu jer su neke prebacili tako. Tamo sam čula priče da su neki pili svoju mokraću, stomaci su im bili kao burad.
„Ubijen je u kolovozu“
„Pričala sam sa zarobljenicima koji su bili u logoru s njim. Rekli su mi da su ga tukli svaki dan. Nakon što su ga jednom prilikom žestoko pretukli, ubacili su ga u jedan hangar, a on je rekao drugim zatvorenicima da ima djecu u Dubrovniku i da ih se obavijesti da je ovdje.
Ispalo je da su mu to bile zadnje riječi“, navodi ona te dodaje kako joj je to rekao jedan muškarac 1995. godine.
„Na njegovim rukama je preminuo moj suprug u kolovozu 1993. godine. Umro je nakon što je bio izbatinan od strane logorskih čuvara u logoru Dretelj“, rekla je.
Pitamo je kako je njoj tada bilo samoj u Dubrovniku.
„Bila sam sama s dva maloljetna sina. Dolazili su mene voditi na razgovor, ali nisu imali to pravo jer sam bila pod zaštitom visokog povjerenstva za izbjeglice Ujedinjenih naroda. Živjela sam u Gružu, odmah pored Hotela Gruž, a prodavala sam na placi.
glavnom, policija bi dolazila po mene, a ja bih odmah zvala UNHCR Dubrovnik koji bi došao i zaštitio me. Tu su bile gospođe Ana i Rita, sjećam se“, govori nam ona.
Preselila se u Škotsku, vratila se prije 15 godina u BiH
Pitamo je koliko se to puta dogodilo.
„Nekad jednom tjedno, nekad dva puta, nekad i više. Ovisilo bi, nekad bi me pustili na miru po nekoliko mjeseci“, rekla je.
Ubrzo se preselila sa sinovima u Škotsku, no u BiH se ponovo doselila prije petnaestak godina, upravo kako bi saznala što se dogodilo s njenim mužem. Sada živi u Hadžićima, koji su dvadesetak kilometara udaljeni od Sarajeva. Sinovi žive u Škotskoj.
„Suprug je bio ukopan pod tuđim imenom, odnosno imenom jednog mladića. Kasnije se utvrdilo da to nije taj mladić, pa se na taj način saznalo da je to moj suprug. Bila sam na identifikaciji, odmah sam znala, bila je tu i vera koju sam prepoznala.
Kasnije je, 10. lipnja, bila još jedna identifikacija, tada je potvrđeno da je to on. Sahrana je bila 17. lipnja. Kako se osjećam? Bilo je jedno olovo u meni. Sad je to olovo izašlo, ali je tu jedna ogromna praznina. Osjećam se prazno. Pod strepnjom. Plakati se ne može, a steže“, dodaje.
Pitamo je koga smatra odgovornim.
„On nije smio biti prebačen na teritorij druge zemlje gdje se ratuje, a kamoli prebačen u logor. Radi se o čovjeku koji nije za vrijeme rata Hrvata i Bošnjaka bio u Armiji. A dok je bio, on je koordinirao humanitarnu pomoć iz Splita. On ništa nije napravio. To je greška. Zašto su ga odveli?“ zapitala se.
Luburić bez komentara
Svakako, Index je poslao upit SOA-u o ovom slučaju, kao i dubrovačkoj policiji te Ministarstvu unutarnjih poslova. Odgovorila nam je samo SOA, naznačivši kako iz zakonskih razloga nije u mogućnosti komentirati upit.
Inače, tada je načelnik dubrovačkog SZUP-a bio Petar Luburić, koji je kasnije bio umješan u aferu Dubrovačke banke. Prema napisima medija iz tog vremena, Vinko Brnadić, Miroslav Kutle, Petar Luburić i Ivić Pašalić s direktorom Nevenom Baračem sklopili su ortakluk o preuzimanju Dubrovačke banke.
Luburić je danas poduzetnik. Nazvali smo ga i rekli mu da nas zanimaju aktivnosti iz vremena dok je bio načelnik SZUP-a.
„Gospodine, ja ne znam gdje sam bio prije tri godine…“, rekao je Luburić, a mi smo mu rekli da ga zovemo oko slučaja Kasima Kahrimanovića.
„Nemam saznanja o tome, nemojte me, molim vas, oko toga gnjaviti“, riječi su Petra Luburića.
Bazdan pomogao da se slučaj internacionalizira
Popričali smo sa Zdravkom Bazdanom, bivšim dopredsjednikom Hrvatskog helsinškog odbora, ali i nekadašnjim profesorom na Sveučilištu u Dubrovniku. On je osoba zaslužna za to što slučaj Kasima Kahrimanovića nije pao u zaborav jer je sredinom 1990-ih istupao o ovoj temi u dubrovačkom i hrvatskom javnom prostoru.
„Da, vidio sam da je bila dženaza sredinom lipnja, vidio sam i osmrtnicu. Vidim i da je još na stranicama nestalih osoba vlade RH. Kontaktirao sam nedavno Policijsku upravu oko toga. Ne zaslužuje više da se tamo nalazi“, rekao je Bazdan.
Njegova supruga Ismeta u travnju 1994. zamolila je Bazdana za pomoć kako bi saznala više o sudbini muža. U to vrijeme Bazdan je bio neovisni vijećnik u Gradskom vijeću Grada Dubrovnika kao kandidat SDP-a, kojega su bile podržale sve opozicijske strane.
„U to vrijeme sam istupao tako što sam branio obespravljene pripadnike nepoćudnih nacionalnih manjina, prije svega Srbe. Istupao sam po svim pitanjima iz prve i druge generacije ljudskih prava.
Štitio sam im pravo na život i tijelo, ali sam štitio i njihova gospodarska prava. U ovom kontekstu navodim problem zaposlenika Vojno-ugostiteljske ustanove – Kupari oko čega sam upućivao vijećničko pitanje i Gojku Šušku.
Što se tiče prve generacije ljudskih prava, teška tema bio je i slučaj profesorice Helene Krivokuće, kojoj dragovoljci Domovinskog rata nisu dali vratiti se u stan, za koji je imala stanarsko pravo. Izbacili su joj stvari kroz prozor.
Valjda zato što je bila stara, nemoćna i udana za Srbina, gimnazijskog profesora Jova Krivokuću. Uzgred, i ona je sama bila gimnazijska profesorica, nastavnica svim ključnim dužnosnicima u Gradu i županiji. Rekla mi je da im se obratila za pomoć, ali nisu reagirali.
Jarnjak odgovorio da je Kahrimanović otputovao u inozemstvo krajem 1993.
Kontaktirala me tako i gospođa Ismeta. Prvo sam pošao kod inspektora za kojega mi je gospođa Kahrimanović rekla da je odveo njenog muža. Pitao sam ga gdje se nalazi Kasim Kahrimanović. Rekao je da ne zna.
Potom sam zatražio prijem kod njegovog šefa, gospodina Petra Luburića. I od njega sam dobio isti odgovor. Nakon svega, odlučio sam cijelu stvar iznijeti javno pred Gradsko vijeće jer su se sjednice direktno prenosile.
Tada sam uputio vijećničko pitanje i zatražio odgovor od tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka. On je odgovorio sljedeće godine. U odgovoru je navedeno da je, prema njihovim saznanjima, Kasim Kahrimanović otputovao u inozemstvo koncem 1993. godine“, dodaje.
Ovo je cijeli odgovor Jarnjaka.
„Kasim Kahrimanović, pripadnik Armije Bih, ušao je na teritorij RH dana 17. ožujka 1993. i doputovao u Dubrovnik gdje mu od ranije boravi supruga s djecom. S njim su, tijekom petog mjeseca 1993., djelatnici MUP-a RH obavili informativni razgovor o okolnostima njegovog sudjelovanja u postrojbama Armije BiH.
Tijekom sedmoga mjeseca iste godine ponovo je obavljen informativni razgovor kad mu je vraćena vojna iskaznica Armije BiH. Sredinom studenoga 1993., prema raspoloživim saznanjima MUP-a RH, Kahrimanović je otputovao u inozemstvo“, odgovor je Jarnjaka iz srpnja 1995. godine.
Nije izdržao ‘krvavi ručak’
„Doznali smo da je pretučen do smrti. Nije izdržao ‘krvavi ručak’, kako se zvalo mučenje uz koje su logoraše nakon ručka tukli željeznim šipkama. I nakon te spoznaje sam se obratio Gradskom vijeću, ali bez učinka.
Tada sam slučaj odlučio internacionalizirati. Stranim predstavnicima u Hrvatskoj sam u nekoliko navrata ponudio čitav dosje koji sam napravio o slučaju rahmetli Kasima Kahrimanovića“, izjavio je Bazdan.
Čitav dokument sam bio predao dr. Ozanu Erozdenu, turskom državljaninu. On je relativno dugo bio predstavnik Organizacije za europsku sigurnost i suradnju za Dalmaciju sa sjedištem u Splitu.
No, prije nego što sam pokušao internacionalizirati ovaj slučaj, njime se pozabavila organizacija Amnesty International, tako da se u spisu koji sam prosljeđivao stranim predstavnicima nalazio i dokument ove organizacije koja je od konca 1993. godine pokušavala saznati gdje se nalazi Kasim Kahrimanović.
„Za to je bio zaslužan Ronald Deans, koji je godinama živio u Dubrovniku, a kojemu se za pomoć obratila Ismeta Kahrimanović“, napomenuo je.
Kriva je hrvatska država
Pitamo ga tko je zapravo kriv za slučaj i može li se direktno reći da je to hrvatska država.
„A tko drugi? Tajna policija je došla po njega i odvela ga u Dretelj gdje je ubijen. Tajna policija je državna služba. Postupanje SZUP-a u slučaju Kahrimanovića je bilo suprotno zakonu, suprotno članu 3. Ustava Republike Hrvatske“, govori.
Inače, sam Bazdan imao je zbog svog zauzimanja stava problema tih godina u Dubrovniku.
„Nakon mog prvog istupa u vezi sa slučajem, toga dana sam primio 14 anonimnih telefonskih prijetnji fizičkom likvidacijom. I žene su me nazivale i prijetile mi smrću.
A nakon priče o Kasimu Kahrimanoviću objavljene u Nacionalu, a tih godina sam u mnogim medijima o ovome slučaju istupao, primio sam nekoliko stravičnih prijetnji smrću. Primao sam prijetnje smrću i zbog obrane prava srpske manjine u Dubrovniku“, govori.
„Kad bih ja krenuo za govornicu, tri člana HDZ-a bi demonstrativno napuštala vijećnicu“
„Do 2000. sam primio preko 100 anonimnih prijetnji, prijetili su da će mi silovati kćer, koja je tada išla u viši razred osnovne škole. Zanimljiva je i reakcija gradskih vijećnika, mojih kolega u vijećničkim klupama. Dva puta sam prijavljivao nepoznatog počinitelja Općinskom državnom odvjetništvu 1994. i 2000. godine.
U četiri godine me oko ovog slučaja nitko nije podržao. Isto je bilo i u svim drugim slučajevima koje sam iznosio. Kad bih ja krenuo za govornicu, tri člana HDZ-a su se momentalno ustajala i demonstrativno napuštala vijećnicu, sad ih neću imenovati. Dva muža i jedna gospođa. A još jedan vijećnik HDZ-a je na početku jedne sjednice imao zanimljivu primjedbu na zapisnik s prošle sjednice.
Bilo je to u veljači 1995., u okviru prve točke Dnevnog reda „Verifikacija zapisnika“ s prethodne sjednice. Za riječ se prvi javio vijećnik, reći ću njegove inicijale – Đ.D., i kazao sljedeće: „Gospodine predsjedniče Gradskog vijeća, ispod časti mi je da se moje ime u Zapisniku s prošle sjednice nalazi pored imena vijećnika Zdravka Bazdana. Tražim da se moje ime izmjesti na drugo mjesto u Zapisniku.“
„Takvo smo vrijeme živjeli tih godina u Dubrovniku“, zaključio je Bazdan.
(Izvor: index.hr)
