Ako se pogleda struktura naoružanja Vojske Srbije vidi se da je riječ o oružju ofanzivnog karaktera što pokazuje da je tvrdnja o odbrambenom naoružavanju sasvim besmislena.
Nedavni članak objavljen u britanskom Economistu skrenuo je pažnju na fenomen o kojem se u cijeloj regiji dosta zna, ali koji je iz nekog nepoznatog razloga često ostajao na margini interesovanja. Većina onih koji čak i pažljivije od uobičajenog prate političke prilike na prostoru zapadnog Balkana povećavanje odbrambene snage srbijanske vojske uglavnom su doživljavali kao Vučićevo hvalisanje, a njegova potreba da prisustvuje vojnim vježbama, paradama i sajmovima naoružanja opisivana je kao želja da oponašajući Josipa Broza Tita samome sebi da na političkoj važnosti.
Analiza Economista u mnogim je segmentima potvrdila ono što srbijanski predsjednik govori već nekoliko godina. Vojska je modernizirana i ustrojem i tehnološki, a napravljen je i veliki iskorak u odmicanju od ruinirane armije koju je Vučić zatekao 2014. godine. I sve to ne bi bilo ništa čudno da Srbija nije zemlja koja se nalazi u specifičnoj političkoj situaciji i faktički ima otvorena “tri fronta” potencijalnih sukoba. Onaj, najbliži, na sjeveru Kosova, zatim u Crnoj Gori i na koncu u Bosni i Hercegovini.
Simptomatično je da se povećanja ulaganja u vojsku odvijaju u vrijeme kada Srbija javno promovira politiku vojne neutralnosti, a još zanimljivije da većinu vojnih aktivnosti, bilo da je riječ o kupovini oružja ili izvođenju zajedničkih vojnih vježbi, sprovodi sa Rusijom. Zato ne čudi da svi oni koje smo pitali za mišljenje smatraju kako je Vojska Srbije, zapravo, instrument ruske politike na Balkanu.
Pet godina ubrzanog naoružavanja
Više je nego očigledno da se Vojska Srbije posebno ubrzano naoružava u posljednjih pet godina i to najmodernijim raketnim naoružanjem jednako kao i konvencionalnim oružjem, kaže vojni analitičar Đuro Kozar akcentirajući da je na taj način “ona zapravo premašila onaj sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja, koji je potpisan 1996. godine poslije ratova na prostoru bivše Jugoslavije i u Bosni i Hercegovini, i koji je 2014. dopunjen u Bazelu”. “Po tom sporazumu vrši se kontrola nad pet konvencionalnih vrsta naoružanja – artiljeriji, tenkovima, oklopnim transporterima, borbenim avionima i jurišnim helikopterima. U tom pogledu Srbija je premašila tu kvotu koju su potpisali Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska”.
Razlozi zbog kojih se Srbija ubrzano naoružava su mnogostruki, a Kozar ističe one geostrateški najočiglednije.
“Srbija se naoružava, s jedne strane, da bi uspostavila balans sa zemljama NATO-a koje su u njenom susjedstvu, a s druge strane naoružava se da bi bila lider u naoružanju među zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Naročito se naoružava prema Hrvatskoj, jer je Hrvatska u NATO-u, a ona zaostaje u naoružanju i tek sada treba da kupe borbene avione Rafale iz Francuske. Srbija ima MIG-ove 29 koji su remontovani u Ukrajini, a Rusija je još četiri MIG-a donirala Srbiji”, objašnjava Kozar.
Kada je riječ o ostalim stvarima u Vojsci Srbije, nastavlja, “oni su znatno unaprijedili sistem školovanja zatim organizaciju i otišli su na brigadni sistem ustroja vojske i na taj način oni zapravo imaju neku vrstu standarda koji su i u NATO-u”. “Srbija je u Partnerstvu za mir od 2006. godine kao i Bosna i Hercegovina. Ima intenzivnu saradnju sa Ruskom Federacijom premda se deklarira kao vojno neutralna država, međutim ta je neutralnost upitna kada se zna da se naoružava od strane jedne od najmoćnijih država na svijetu”.
Nedostatak političkog legitimiteta
Politički analitičar iz Crne Gore Ljubomir Filipović smatra da Vučićeva neprekidna želja da ojača vojne kapacitete zemlje dolazi iz potrebe da nadomjesti nedostatak političkog legitimiteta. Ono što je izuzetno opasno jeste činjenica da Vučićevu potrebu za javnim isticanjem naoružavanja vojske u stopu prate tabloidi povezani sa državom i Srpskom naprednom strankom (SNS), koji kreiraju atmosferu nacionalne mobilizacije namećući vojnu spremnost ili sposobnost kao centralnu temu u javnom diskursu zemlje.
Takvo ponašanje može biti prijetnja za sve zemlje regiona kaže Filipović posebno sada kada su Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina, na neki način, postale “neuralgične tačke” Vučićeve regionalne politike.
“Crna Gora je negdje tu i najzaštićenija jer je članica NATO-a i tu ne vidim da bi iko mogao da interveniše. Sukob kao što smo vidjeli na Kosovu vrlo brzo može biti izazvan. Srbiji bi to bila samoubilačka misija, koja ne može ekonomski duže izdržati bilo kakav konflikt sa zemljama u regionu”, smatra Filipović.
S druge strane, dodaje, “imamo veliko prisustvo NATO-snaga u regiji, u Bosni i Hercegovini, veliku bazu na Kosovu i iz tog razloga bi svaki nepredviđen akt od strane Srbije bio odmah u početku osuđen na propast”. “Ipak, ovakva politika Aleksandra Vučića je destabilišuća. Ne zaboravimo da sve zavisi od jednog čovjeka i ukoliko bi došlo do urušavanja vlasti u Srbiji, u nekom trenutku svo to naoružanje, koje se gomila, moglo bi biti iskorišćeno za izazivanje problema, odnosno incidenata u regionu”.
Ipak, mora se postaviti pitanje kakav Srbija ima interes u izazivanju “kriznih situacija” u gotovo svim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Ako se analizira dinamika srbijanske vojne saradnje postaje jasno da njena vojska sprovodi političke interese najsnažnijeg partnera kojeg ima. A to je Rusija, kaže politički analitičar Davor Gjenero formulišući taj odnos “kao vazalni, pri čemu je Rusija gospodar, a Srbija izvođač naloga”.
Rusija glavni partner vojske Srbije
“Posebno je zanimljivo da, iako govore o neutralnosti i ekvidistanci prema Rusiji i euroatlanskom savezništvu, najveći dio tih vojnih nabava vezan je uz Rusiju i nešto uz Kinu. Naročito je uočljivo i da se u vojnoj suradnji forsira suradnja i ununtar euroazijskoga savezništva, da su glavni partneri u vojnim manevrima u kojima Srbija sudjeluje Rusija i Bjelorusija, da Vojska Srbije sudjeluje u operacijama koje su provokacija u odnosu na Poljsku i baltičke republike, zajedno sa Bjelorusima i Rusima. To znači da se zapravo Vojska Srbije potpuno jasno profilira kao vazalna sila ruskoj vojsci. Dodajte tome i onu prisutnost tih najsuvremenijih protuzračnih sustava, koji su u Srbiji potpuno besmisleni jer u okolici nemate neku relevantnu avijaciju, ali se time šalje poruka Rusije da je Rusija u Srbiji vojno prisutna”, ukazuje Gjenero.
Najpogođenija i najizloženija bilo kakvom obliku agresije, u ovakvoj konstelaciji snaga, smatra Gjenero, je Bosna i Hercegovina. Hrvatska i Crna Gora su članice NATO vojnog saveza, na Kosovu je prisutan veliki broj vojnika evroatlanskog saveza, pa je Bosna i Hercegovina zemlja koja se nalazi u najtežoj situaciji. Posebno u trenutku kada Milorad Dodik prijeti razaranjem zajedničkih državnih institucija. I sve je to svjesna politika, pojašnjava Gjenero, koja se isprva vodila potiho, a u posljednje vrijeme sve glasnije.
“Time se poništava ono što se govorilo prije nekoliko godina kada smo konstatirali da su u političkome smislu na Balkanu od 90-tih godina nije mnogo toga uredilo i konsolidiralo, ali da imamo situaciju da nekakav rat nije moguć – jedino što je dobro bilo postignuto nakon ratova 90-tih godina je bilo temeljito razoružanje ovih država na ovom prostoru. Sada tome više nije tako”, primjećuje Gjenero.
Naoružavanje koje se događa u Hrvatskoj, smatra, je u sasvim drugom kontekstu jer se ta država naoružava kao zemlja članica NATO saveza i svoje vojne potencijale prilagođava onome što se unutar NATO-a od nje očekuje. “Srbija svoje vojne potencijale prilagođava onome što Rusija od nje očekuje kao od vazala koji može obavljati poslove u interesu Rusije na Balkanu. U tom kontekstu opasnosti su izloženi i Bosna i Hercegovina, koja na žalost, nije članica NATO-a, nešto manje Crna Gora, upravo zbog toga što jeste članica NATO-a. Uvijek visi ta opasnost Kosova. Na Kosovu je vjerovatnost oružanog konflikta manja zbog znažne prisutnosti NATO snaga”.
Oružje ofanzivnog karaktera
Struktura oružja kojim se Srbija naoružava najbolje govori o tome kakve su joj namjere, a kakve vojno-političke mogućnosti. Đuro Kozar je decidan da je svo oružje koje Srbija nabavlja zapravo ofanzivnog karaktera čime retorika o tome kako je riječ o naoružanju u odbrambene svrhe gubi svaki smisao.
“Srbija se zapravo naoružava pod izgovorom da je to naoružanje za odbranu države. Međutim, pitanje je ko ugrožava Srbiju. Ona nema razloga da se zbog toga naoružava. Ona više upotrebljava naoružanje koje je ofanzivnog, dakle, agresivnog karaktera, prije svega mislim na raketno i artiljerijsko naoružanje. Navešću samo haubice od 155 mm; to zemlji koja se sprema za odbranu nije potrebno, ali ako bi u planu bile neke agresivne namjere onda bi to oružje bilo u toj svrsi. Dalekometno oružje, borbeni avioni i jurišni helikopteri, dakle ima sve što joj treba ako želi nekoga napisati”.
Može biti utješna činjenica da se Srbija naoružava zastarjelim vojnim tehnologijama, što se najbolje vidi iz nedavnog rata između Azerbejdžana i Armenije. Struktura oružja koje Srbija nabavlja, kaže Ljubomir Filipović, su postala manje efikasna.
“To naoružanje je većinom teško naoružanje, a vidjeli smo u posljednjem konfliktu između Azerbejdžana i Jermenije da je to naoružanje kojim se Srbija naoružava – artiljerijsko, oklopna vozila – sve manje efikasno kada su u pitanju nove vrste ratovanja. Vidjeli smo da je Azerbejdžan dosta toga neutralisao bespilotnim letjelicama i dronovima. Kvalitet naoružanja kojim se Srbija naoružava nema neku veliku vrijednost kada je u pitanju sam čin ratovanja. To je dokaz da se pumpanje odbrambenog budžeta koristi jednostavno i najviše za učvršćivanje vlasti Aleksandra Vučića i njegove partije”.
