Razgovarala: Aida Čakić
Sonja Biserko posjeduje enormno znanje i iskustvo o međunarodnim odnosima i ljudskim pravima. Radila je do raspada Jugoslavije u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove, bila je u jugoslavenskom veleposlanstvu u Londonu, predstavljala Jugoslaviju u organizacijama UN-a sa sjedištem u Genevi, a zbog neslaganja s Miloševićevom politikom otišla je iz ministarstva te 1994. godine osnovala Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. Neumorna je kritičarka anomalija srpskog društva, posebice nove vlasti na čelu s Aleksandrom Vučićem, stalno ukazuje na ljudska prava i stanje u društvu.
Ova rođena Beograđanka svake godine otprilike u isto vrijeme stiže u Dubrovnik na znanstvena predavanja koja organizira IUC. Govori kako je Dubrovnik ovih dana podsjeća na onaj kakvog ga pamti u mladosti.
– Nema gostiju s kruzera i prevelikog broj turista pa susrećem lokalne ljude, čujem dubrovački govor što prošlih godina nije bilo uobičajeno. Sad mi grad sliči na Dubrovnik kakav je nekad bio, kada sam dolazila kao studentica na Dubrovačke ljetne igre – prisjeća se Sonja Biserko. Pamti ona i ružne slike grada budući da je došla 1996. godine, kada je još uvijek bio razoren.
Kako su ljudi u Srbiji gledali na razaranje u Dubrovniku koje je krenulo 1991. godine?
– U Beogradu su bile demonstracije umjetnika, povjesničara i pojedinaca iz javnog života što je, kada gledate iz današnje perspektive, neki moralni stav, ali nije imalo velikog utjecaja na ono što se događalo. No, važno je za budućnost znati da su ipak postojali ljudi koji su bili protiv toga. Pobune su postojale, ali one nisu bile objedinjene. Bila sam poslije rata i u drugim gradovima u Hrvatskoj, u Sarajevu, na Kosovu I drugim krajevima. Imala sam snažnu emociju jer sam taj prostor doživljavala kao mjesto kojemu pripadam, kojim sam se kretala i užasno me pogađala ta destrukcija.
Negdje sam pročitala da ste na dan Titove smrti bili u Dubrovniku. Kako je to izgledalo?
– Taj period sam provela s jednom grupom stranih novinara koji su posljednjih Titovih mjeseci boravili u Jugoslaviji čekajući njegov kraj. Bilo nam je zabranjeno izlaziti iz Beograda pošto sam planirala kao oficir za vezu pri ministarstvu vanjskih poslova, u procesu sahrane. Ja sam ipak prekršila to pravilo i za vikend sam došla s njima u Dubrovnik, a iz Dubrovnika smo stigli u Sarajevo u hotel Europa. Tamo nas je dočekala sumorna atmosfera i rekli su nam da je Tito umro tako da me ipak njegova smrt nije zadesila u Dubrovniku. Odmah smo se svi vratili u Beograd.
Kakva je bio taj period koji je zapravo obilježio početak kraja Jugoslavije? Mi koji nismo bili rođeni, možemo samo zamišljati ozračje koji svatko opisuje na svoj način.
– Očekivao se njegov kraj. Sumorna atmosfera je nagovještavala nešto što u tom momentu nisam mogla predvidjeti da bi se moglo dogoditi, ali bilo je znakovito posebno nakon sahrane koja je bila jedna od najvećih na svijetu s tolikim brojem državnika. Kao da je to bio uvod u ono što će se kasnije događati u Jugoslaviji, to jeste put ka njenom kraju. Ubrzo nakon toga došle su demonstracije albanskih studenata, otvara se srpsko pitanje na Kosovu, dolazi do memoranduma koji je potpisao veliki broj srpskih intelektualaca. U svijetu je došlo do recesije, Afganistanskog rata, ratnog stanja u Poljskoj… Bilo je niz događaja koji su ukazivali na vrijeme koje dolazi. U Jugoslaviji je došlo do nedostatka goriva, kave i drugih stvari. Sve su to bile manifestacije krize, ali nije značilo da su se stvari morale tako završiti. U cijelom svijetu je bila kriza, ali nije ekonomska kriza dovela do raspada Jugoslavije.
Je li se tada moglo predvidjeti da će deset godina poslije doći do krvavog raspada država?
– Srbija je otvarala srpsko pitanje s ciljem da nametne decentralizaciju Jugoslavije. Bilo je očigledno da je Jugoslavija trebala postići novi dogovor kako prijeći na demokraciju. Memorandum Srpske akademije nauka bio je vrsta ponude koju je iznijela Srbija i tada je bilo jasno kako ona ne teži samo decentralizaciji nego dominaciji. Unutarnje podjele su bile na one koji su bili više okrenuti prema Europi i one koji su smatrali da treba održati neutralnu poziciju Jugoslavije.
I danas Srbija zadržava tu neutralnost u smislu balansiranja između velikih svjetskih sila. Znači li to da je usprkos svemu nastavila takvu politiku?
– Da, Srbija sebe drži kao neutralnog igrača čekajući da se međunarodne okolnosti promijene u njezinu korist kako bi se omogućilo da dovrši svoje aspiracije. Danas se sve to zove ‘srpski svijet’. To je jednostavno stanje duha u Srbiji. U svijetu je došlo do stanovitih kriza od financijske, migrantske pa do koronakrize, a tu je i tehnološka i informatička revolucija tako da su zemlje zapadne sfere u svojim problemima i približavanje zemalja zapadnog Balkana Europskoj uniji je usporeno.
Ipak je administracija novog američkog predsjednika Bidena najavila nešto veću brigu za područje Balkana. Kakve su reakcije na te najave?
– Pojačava se saznanje unutar EU i Amerike da je potrebno više infrastrukturno investirati u ovu regiju kao što to radi Kina. Za vrijeme Trumpovog mandata Amerika je okrenula glavu i to je bio signal lokalnim liderima da pokušaju realizirati svoje aspiracije po pitanju granica. Bidenovom pobjedom najavljeno je kako će biti sankcionirani oni koji opstruiraju mirovne sporazume kao i oni uključeni u korupciju. To je stvorilo nervozu u Beogradu gdje je za vrijeme ove vlasti Srbija ušla u retrogradni proces, vlada jednopartijski sistem s dominantnom ulogom Vučića, uništen je politički dijalog, mediji su stavljeni pod kontrolu… Sad su odnosi sa susjedima zategnuti i Srbija se više približava Višegradskoj skupini koja je nova grupa unutar EU i kao takva zastupa konzervativizam i liberalni koncept demokracije. Tako Srbija traži način da se izdvoji iz balkanskog konteksta.
Tko će onda ostati na Balkanu ako se svi distanciraju? Hrvatska već odavno nije na Balkanu. Tako bar kažu neki.
– Pa svi smo na Balkanu i nema bježanja. Mi smo s Balkana i on je naša sudbina. Što prije to shvatimo, na jedan normalan način, s ciljem da se normaliziraju odnosi, bit će dobro. Predivna je to regija i nema razloga da bježimo s njega. Stvoren je pejorativan prizvuk zbog povijesnog naslijeđa, ali mislim da je to pogrešno. Balkan se treba afirmirati kao regija, kao što je bio kroz povijest, jer nisu ovi narodi stalno bili u rđavim odnosima. Potrebna je demokratizacija i povezivanje, a to neće ići lako ni brzo s obzirom na različite kulture. Ipak to nije prepreka, nego proces koji će dugo trajati.
Tko bi onda bio lider na Balkanu? Je li to uopće važno?
– Mislim da nitko ne treba biti lider, jer to stvara nepovjerenje pogotovo kada Srbija sama sebe nameće i vidi kao lidera regije. To je bilo posebno vidljivo nakon Covid situacije kada je država uspjela nabaviti veće količine cjepiva i čak su dio toga donirali susjedima. Usprkos svemu, Srbija ne može biti lider jer uživa veliko nepovjerenje, nije raščistila neke stvari i nije bila sposobna prihvatiti realnost, nove granice i sve susjede kao ravnopravne. Sve dok je tako, nema ni liderstva, ni normalizacije odnosa.
Interpretacija odumiranja i raspada Jugoslavije u bivšim državama je posvuda različita. Ulazak u srž stvari je dobar početak za pronalazak istine. Možemo li se približiti stvarnosti tako što ćemo preispitati nacionalne svetinje i odbaciti lažne percepcija o raspadu nekad zajedničke države?
-To je i donekle normalno jer svatko ima svoje viđenje i percepciju događaja, ali trebaju postojati neke objektivne činjenice o tome da se Jugoslavija nije morala raspasti na tako brutalan način. Možemo govoriti o političkim odgovornostima elita, ali svakako to nije razlog brutalnog raspada. Srbija je mislila da je nadmoćna i da će taj ‘blitzkrieg’ trajati par mjeseci pa će Jugoslavija biti ponovno pod njezinom dominacijom. Srbija se još prije Titove smrti pobunila i čekala je da on umre kako bi povela Jugoslaviju u pravcu decentralizacije. Zapravo se prva odcijepila, jer nije bila zadovoljna ustavom iz 1974. godine. Budući da Srbija nije dobila suglasnost za promjenu saveznog ustava, odlučila je definirati ekonomske teritorije i u tom pravcu su išla ratna osvajanja – čišćenja od svih “nesrba“ u Hrvatskoj i Bosni te zaokruživanje teritorija s ciljem da se jednoga dana ujedini. Razoružali su Hrvatsku i Bosnu te su naoružali Srbe koji su tamo živjeli i stavili ih kao žrtvenog jarca. Na njezino iznenađenje države bivše Jugoslavije su se pobunile i pružile otpor.
Je li danas društvo napredovalo dok je službena politika nazadovala?
-Ne može ono mnogo napredovati jer nema ekonomsku moć. To je dovelo do velikog odljeva mladih i stručnih ljudi. Postoji zasićenost nacionalizmom i stalnim maltretiranjem javnosti o ugroženosti i licitiranju tko je veća žrtva. Elite trebaju sazreti i prići tomu na objektivan način. Mislim da postoji dovoljno povjesničara kao i cijele generacije koje su sposobne misliti objektivno o prvoj i drugoj Jugoslaviji, a i o onomu što se dogodilo devedesetih.
Govoreći o nazadovanju, nedavno je u Dubrovniku jedna, na svu sreću, minorna udruga nebitnih ljudi predložila da se ukine Dan antifašističke borbe iz kalendara praznika u Hrvatskoj. Oni antifašizam povezuju s najcrnjim komunizmom. Zašto se danas relativizira antifašizam ako je fašizam nešto najgore što svijet pamti?
-Nevjerojatno je da se netko odriče antifašizma u zemljama u regiji, gdje je nastao jedan od najautentičnijih antifašističkih pokreta u Europi. Ok, mogu stajati prigovori koji se rješavaju na razne načine, ali antifašizam kao pojava je nešto što je jugoslovenske narode osvjetlalo i bio je nevjerojatan pothvat u Dugom svjetskom ratu. Prosto je nevjerojatno da se toga odriču kao i to da se rehabilitiraju lideri koji su vođe ekstremnih nacionalističkih pokreta. To pokazuje da se svi oni koji nisu sposobni prihvatiti antifašizam kao demokratsku vrijednost, vraćaju tamo gdje su bili prije socijalizma. To je pogubno i zbog toga EU ima problema s takvim zemljama.
Je li vam teško pada titula izdajnice nacionalnih interesa? Kao da je danas najvažnije biti u ljubavnom odnosu s domovinom i nacijom, a s druge strane činiti niz negativnosti poput korupcije. Možda isticanje te emocije poništava sve ono loše učinjeno.
– Aktivna sam u zemlji u kojoj živim, a s obzirom na to da je zemlja u kojoj sam odrasla nestala, ja još uvijek doživljavam taj prostor kao svoj. Ne osjećam se izdajnicom, ali u biti nemam neki osjećaj pripadnosti naciji. Osjećam se građanski, kao osoba koja može živjeti bilo gdje, ali tamo gdje živi osjeća da ima obvezu ponašati se onako kako se ja ponašam. Ignoriram sve optužbe koje najčešće dolaze u valovima, ovisno o čemu se radi. Oni smatraju da se nacionalni interesi trebaju braniti bez obzira na to što se radi o zločinima. Dugo godina vlada demonizacija mene i kolega tako da ona više nije toliko snažna. Naše ime je ušlo u javnost pa i mlađe generacije nas znaju. Postali smo kao totemi i veže nas se za antisrpstvo. Nije pitanje volite li više ovo ili ono, ja u konačnici više priželjkujem europske vrijednosti jer mi je stalo do vladavine prava, pluralizma, ljudskih prava… Oko nas su sve konzervativna patrijarhalna društva.
Toliko godina kritizirate vlast, upozoravate na kršenje ljudskih prava… Osjećate li se uzaludno kad znate da je prošlo preko 30 godina i danas nije ništa bolje?
– Da, dug je to period za jedan život jer čovjek stalno očekuje neku promjenu, a onda poslije izvjesnog vremena shvatite da je to jedan užasno spor proces. Mijenjanje kulturnog koda je užasno mukotrpan proces, pogotovo ako država ne sudjeluje u tome. Ali mislim da vrijedi s obzirom na to da smo se bavili raznim temama, edukacijama, radili s brojnim mladim ljudima u regiji… Mislim da ima kvalitetnih ljudi samo je pitanje koliko brzo će se artikulirati na nekom višem nivou. Korupcija je suviše isprepletena s politikom i to će biti najteže rješavati u regiji. Balkan ima zajedničku budućnost, ako ne dođe do nekih većih poremećaja u širem kontekstu. Svakako je važno da se stavi na stranu ‘europskog kišobrana’ i onda kao takav ima šansu. Svaka podjela na više interesnih sfera će stalno stvarati tenzije.
