Vašarsko obilježavanje važnih datuma tog doba upregnuto je u političke nacionalne narative i mantre, mladi marširaju noseći simbole tadašnjih saradnika njemačkih divizija, provodi se rehabilitacija zločinaca, a ulicama i školama daju se njihova imena.
Prošli vikend sam bio na Sutjesci, Tjentištu. Posjetio sam i tamošnju Spomen kuću, mjesto pod zaštitom UNESCO-a, koju pamtim u mnogo boljem izdanju. Bez obzira što je urnisana, u pravom smislu te riječi, jer vas miris mokraće dočeka na samom ulazu, ona spada u jedan on najvažnijih muzeja tog perioda.
Ranko Radović, autor Spomen kuće, doktorirao je na Sorboni, predavao u Beogradu, u Japanu i Finskoj. Pohodio sam ovaj muzej prije skoro 30 godina, a i dalje se sjećam predavanja o značenju moćnih fresaka Krste Hegedušića, o zidovima prepunim ćirilično-latiničnih imena poginulih boraca iz cijele tadašnje zemlje. Ukupno je stradalo oko 7,500 partizana, više od trećine onih koji su ušli u borbe.
Gotovo polovinu poginulih partizana na Sutjesci činili su Dalmatinci. Među palim borcima je bilo 597 partizanki, što je „nezabilježeni primjer gubitaka žena-boraca u istoriji ratovanja“. I pored gladi, teških gubitaka, ekstremnih fizičkih napora i neprekidnih borbi, snage NOVJ zadržale su visok moral i borbenost, što im je priznao i neprijatelj.
Njemački glavnokomandujući general Rudolf Lüters je u svom izvještaju opisao „komunističke pobunjenike“ kao „dobro organizovane, vješto vođene i s borbenim moralom koji izaziva čuđenje“.
Tog 14. juna 1943. godine, njemačke jedinice pobile su oko hiljadu i dvjesta partizanskih ranjenika. Četnici su takođe pretraživali teren i klali partizanske ranjenike sa Sutjeske, pa su juna 1943. godine u selima Jelaču i Vrbnici zaklali dr. Simu Miloševića i pjesnika Ivana Gorana Kovačića….
Iako neodržavan, cijeli taj kompleks na Tjentištu djeluje impresivno i važan je podsjetnik istorije i činjenice da je ovo društvo nastalo na kostima pobijenih koji su, ono što bi posebno trebalo biti važno, bili na pobjedničkoj strani.
Način na koji se ovo društvo danas svakodnevno odnosi prema svijetloj strani svoje istorije govori o jednom strašnom pojedinačnom i kolektivnom bezdanu. Vašarsko obilježavanje važnih datuma tog doba upregnuto je u političke nacionalne narative i mantre, mladi marširaju noseći simbole tadašnjih saradnika njemačkih divizija, provodi se rehabilitacija zločinaca, a ulicama i školama daju se njihova imena.
Ali najveća tragedija ovog vremena jeste to što je ova sadašnjost uspjela da posvađa i rijetke preživjele partizane. Tragedija zbog koje njih par živih dolazi na Sutjesku u različite dane, nesvjesno skrnaveći odveć urnisan muzej i uspomenu na svoje drugove partizane. Podsjetnik na dane kad se nisu bojali ni mnogo jačeg neprijatelja od ovog danas…
Nije mi jasno kako možete sa ovim ološem što nas vodi stati pred spomenik svojih mrtvih saboraca i pogledati im u kosti. Kada sam učio i čitao o vama, mislio sam da ste od kamena.
P.S. Neposredno po završetku ovog teksta od druga sam saznao informaciju da su jedne godine nakon zadnjeg rata obilježavanje bitke na Sutjesci, od strane preživjelih partizana iz Federacije BiH i Republike Srpske, da ne bi bilo konflikta obezbjeđivali pripadnici njemačkog SFOR-a…
(Buka)
