четвртак, јул 25, 2024

Zijo Ribić: Moja krv nije zelena

Slične objave

Podeli

Bio je osmogodišnji dečak kada su mu “Simini četnici” pobili devet članova porodice: šest sestara, dvogodišnjeg brata, oca i trudnu majku

Zijo Ribić (40) bio je osmogodišnji dečak kada su mu pripadnici paravojne jedinice “Simini četnici” pobili devet članova porodice: šest sestara, dvogodišnjeg brata, oca i majku koja je bila u devetom mesecu trudnoće. Zločin je organizovan u selu Skočić pored Zvornika, 12. jula 1992.

Mislili su da su ubili i Ziju ali on je čudom preživio i uspio se izbaviti iz jame u koju su ih bacili. „Bog je htio da preživim, da postoji neko da ispriča našu priču“, ponavlja Zijo Ribić.

Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je 2018. godine oslobađajuću presudu protiv pripadnika jedinice „Simini četnici“ za rušenje džamije i za ubistvo 27 romskih civila u selu Skočić, u Bosni i Hercegovini. Apelacioni sud je Zorana Alića, Zorana Đurđevića i Tomislava Gavrića osudio zbog nečovečnog postupanja, narušavanja telesnog integriteta, seksualnog ponižavanja i silovanja zaštićenih svedokinja. Gavrić i Đurđević osuđeni su na kazne zatvora od po 10 godina, dok je Alić osuđen na šestogodišnju zatvorsku kaznu. Ipak, za tako težak zločin masovnog ubistva, među kojima je bilo i devetoro dece i jedna trudnica, ni jedan od pripadnika jedinice „Simini četnici“ nije osuđen.

Zijo Ribić danas živi u Tuzli, ima ženu i dvoje djece, radi kao kuvar u vrtiću. On putuje Evropom i kao romski mirovni aktivista priča svoju tešku životnu priču. Zijo govori i u Aušvicu, svakog 2. avgusta, kada se obilježava Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu. Pričao je svoju životnu priču i u Italiji, govorio je i na skupu u Vatikanu, na kojem su govornici bili i Angela Merkel i papa Franja.

Zijo Ribić je ovih dana bio gost i na Festivalu pomirenja u Novom Sadu, gde je sa publikom podelio svoje životno iskustvo.

Zamolili smo ga da na početku intervjua za Autonomiju kaže da li ima nekih pomaka u ispravljanju sudske nepravde koja mu je naneta.

„Nažalost, presuda je bila da su oslobođeni za ubistvo Roma u Skočiću, a osuđeni su za silovanje i pljačkanje Roma. Sa timom Nataše Kandić, odnosno advokatima Fonda za humanitarno pravoo, tražili smo pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu da se suđenje ponovi negdje van teritorije bivše Jugoslavije. Međutim, ni do dan-danas nemamo odgovor.

I kako se nakon svega osećate kada dođete ovamo, u Srbiju, odakle su i neki pripadnici „Siminih četnika“?

Znate šta, ja ne vidim neku razliku među ljudima zato što je neko Srbin ili Bošnjak ili Hrvat, ja gledam ljude samo po dobrim i lošim. Radio sam u Italiji svojevremeno i sa mnom je radilo dvoje ljudi i sve dok mi neko nije rekao „Hej, pa to su crnci“, ja nisam ni primijetio da su to ljudi crne boje kože. Jednostavno, oni su bili dobri ljudi i to je jedino što sam ja gledao. A što je on crn ili bijel ili ne znam kakav, to mene jednostavno ne zanima, ne primjećujem tu razliku. Vjerujem da svako ko me vidio i čuo moju priču da je uz mene, jer moja priča govori o pomirenju. Pogotovo za generaciju koja je rođena poslije rata, dakle od 1995. pa nadalje, prenosim poruku: „Živjela ljubav, živio mir“ i gledajte čovjeka samo po dobrom i lošem, nemojte gledati da li je krst, mjesec, zvijezda ili neki drugi znak.

Imam dosta prijatelja u Srbiji. I ovdje se, kao i u svim našim eksjugoslovenskim krajevima, jednostavno osjećam kao kod kuće. Želja mi je da odem još na Kosovo, tamo još nisam bio, ali se nadam da hoću jer sam siguran da i tamo ima, kao i svugdje, puno više dobrih ljudi. I inače vjerujem da na svijetu ima samo jedan posto loših ljudi.

„Gledajte čovjeka samo po dobrom i lošem, nemojte gledati da li je krst, mjesec, zvijezda ili neki drugi znak“

Rekli ste da su vam neki Srbi pobili familiju, a neki drugi Srbi su vas spasili…?

Tako je. Paravojna jedinica „Simini četnici“, takozvane patriote, došli su u moje selo, otišli gore i srušili džamiju, sišli dolje i nas pokupili, poubijali, silovali, svašta radili… Ali sam sljedećeg jutra naišao na dvojicu vojnika, tada još uvijek JNA, isto su Srbi bili. Mogli su me ubiti, ali oni su jednostavno bili ljudi, jer su vidjeli da sam ja krvav i sve… Vjerovatno su znali šta se desilo. Ali, oni su me spasili, odveli su me u ambulantu da me previju. I tamo je ta ista Dragana koja me prethodno izvela iz kamiona i povela na stratište, sada me je previjala… Potom sam odveden u bolnicu u Zvorniku, gdje sam bio od jula 1992. do novembra 1994. godine. Ja i bilo je još petoro djece. Bili smo pod zaštitom UN-a tada, kao muslimanska djeca. I nismo imali gdje, to je bila srpska teritorija, rat je bio. U toj bolnici sam se osjećao kao kod kuće. Nažalost, nisam mogao izlaziti, ali sam bio tu, bilo je tu i ranjenika. Svi su me voljeli, svi su znali za mene, zvali su me „mali Džej“, ja sam pjevao one pjesme od Džeja.

I onda su me u novembru 1994. prebacili u Igalo, u Institut „dr Simo Milošević“, preko neke nevladine organizacije. Tu sam se liječio od trauma. Potom su me prebacili u dječji dom u Bijeloj, takođe u Crnoj Gori. Dakle, u tom periodu sam odrastao sa srpskom i crnogorskom nacijom. I nisam čuo nijednu ružnu riječ, da mi neko kaže „balija“, „ustaša“, Cigan“, „Neću s tobom da se družim“, „Neću s tobom da spavam u sobi“… Uglavnom, svi smo zajedno bili, a 2001. godine UNICEF je vratio svu djecu iz Bosne i Hercegovine, i ja sam došao u Tuzlu. Poslije moje priče, koja je 2006. krenula kroz javnost, uz pomoć Fadila Ferhatovića koji je tada imao udruženje Romska braća i koji se borio godinama da dođe do mene i da sa mnom o tome razgovara i koji mi je i inače pomagao kao prijatelj, mnogi su shvatili da ako živiš sa mržnjom u sebi prema nekoj naciji, onda ne možeš živjeti. Zašto? Zato što tu mržnju gajiš i prenosiš je na svoju djecu i ta djeca gaje mržnju prema nekoj drugoj djeci. I to stvara novi rat. A ja to ne želim. Moramo misliti o budućnosti svoje djece.

Naša kćerka Sara, kada je trebalo da se rodi, ganjao sam neko ime da bude međunarodno, jer ti kod nas na Balkanu ime govori odakle si, ko si, šta si. Bio sam u to vrijeme u Italiji i jedan katolički sveštenik mi je rekao da ime Sara postoji u sve tri knjige. I malo sam to istražio, i tako i jeste: Sara je međunarodno ime. Sada imamo i sina koji ima godinu dana. Njemu smo dali ime Enur. I to je međunarodno, ali arapsko ime. Moja supruga je isto odrasla u dječjem domu, bez roditelja. I mi hoćemo da našu djecu vaspitamo da gledaju ljude kao ljude, a ne po nacionalnosti ili vjerskoj pripadnosti.

Naša curica je skoro bila u mom selu i vidjela je mezarje, groblje od mojih sestara, oca i majke. Ona je mene pitala: „Pa zašto?“. Ja sam joj rekao da su bili bolesni i da su umrli. Sara je vrlo, vrlo zrela, ali smatram da ću joj ispričati priču šta se desilo kad još poraste. I nadam se da ću uspjeti da je izvedem na put da sve ljude gleda po tome da li su dobri ili loši, a ne po krstu, mjesecu, zvijezdi…

Jer mržnja na kraju pojede onoga koji mrzi…

Tako je. Jer mržnja stvara novi rat, novu bijedu, novu siročad. Ja sam ostao bez oba roditelja, bez familije, bez ikoga. I sreća u nesreći, živio sam s ljudima koji su me mogli učiti mržnji, a nisu.

Pretpostavljam da vam je jedno od najvećih iskušenja i jedna od najružnijih epizoda u životu bio taj susret sa Simom četnikom u sudnici…?

Meni je tog trenutka prošlo svašta kroz glavu, ono najgore što bi čovjek mogao pomisliti da bi u tom trenutku mogao uraditi. Ali, neka veća sila mi je dala snagu da toj mržnji kažem: „Ne! Nemoj!“ I tog trenutka sam rekao mržnji: „Ne, bježi od mene, skloni se od mene“.

Inače smo mi Romi kao mali u selu živjeli svi zajedno, igrali se svi zajedno, veselili se svi zajedno, i muzika i sve to… Mi smo tako odgojeni, da budemo veseli i da ne mislimo o prošlosti, to je nažalost neka naša tradicija. Zašto kažem nažalost? Zato što vidimo da je kroz vijekove dosta Roma stradalo u svakom ratu, ali niko ne priča o tome. I dan-danas je tako u Bosni i Hercegovini. Organizuju se te debate o romskim pitanjima, ali ih ne organizuje romska populacija, romska organizacija, nego neke druge nevladine organizacije. Oni organizuju i debate, i priču, i knjige.

Nego, da se vratim onoj sceni u sudnici. Jednostavno sam rekao u tom trenutku: „Opraštam“. Zašto opraštam? Zato što ako ne oprostiš, onda ostavljaš mržnju. A ako oprostiš, onda ideš naprijed, ideš dalje, boriš se za pravdu da odgovara neko za to. Ali, opraštaš da bi čovjek živio nekim normalnim životom, bez toga neprestanog vraćanja u tu godinu. Ne želim da živim u toj godini, želim da idem naprijed. Mene non stop pitaju kako možeš stalno pričati o tome šta ti se desilo. Ja im kažem da mogu jer se ja osjećam bolje, jer sam izbacio to iz sebe, ali uz poruku za mir, da i drugi čuju.

„Zašto opraštam? Zato što ako ne oprostiš, onda ostavljaš mržnju“

Uprkos porukama za mir i dobrim ljudima kojih je mnogo više od loših, mi smo i dalje zatvoreni u tom krugu mržnje koji nikako da prekinemo?

Nažalost, to je sve politika kriva. Ljudi kod nas žive siromašno, mi se borimo za platu, da imamo da jedemo, da se obučemo… I onda se narod prodaje za sitne pare. I onda kažu – evo ti paket, evo ti ovo, evo ti ono. I to rade čak i Romi, koji se kandiduju za vijećnike, pa ti donese paket, pa ti kažu da će kobajagi tvoje dijete imati stipendiju za školovanje. I sve se vrti u jednom krugu.

Ja sam bio u Italiji, Njemačkoj, Austriji… I tamo nas zovu Jugoslovenima. I tamo nema niko da je Hrvat, Bošnjak, Srbin… Tamo su svi Jugosloveni i svi jedemo i pijemo. Ali čim dođe u svoju matičnu zemlju, on postaje veliki Srbin, veliki Bošnjak, veliki Hrvat. A to je tako jer je takva politika. Sve dok se narod ne digne.

Mi u Bosni i Hercegovini imamo dva entiteta, deset kantona, distrikt, gomilu nekih ministara… I treba ti milion nekih papira. Recimo, ja se u mojoj matičnoj državi vodim kao izbjeglica. Pa ne mogu da dobijem ličnu kartu na deset godina, ni pasoš, nego na dvije godine.

Pa odakle ste izbegli!?

Iz Zvornika.

Ali, Zvornik je u Bosni i Hercegovini!

Pa da. To je čista ludost. I to ima samo u Bosni i Hercegovini, to je takav zakon napravljen, da se ja vodim kao izbjeglica u svojoj državi. I onda mi kažu da ako se odreknem tog statusa, onda gubim prava. Ja nemam kuću, nemam stan, ja nemam ništa. Ovaj stan sada što sam dobio, to je socijalno, kao izbjeglica. I ako bih se odrekao izbjegličkog statusa, ja bih izgubio stan i bio bih na ulici. Možda bi Grad pomogao, ali sve je to možda, sve je to rizik. Gdje ću ja sa dvoje djece, žena ne radi. I eto, narod tu ne može ništa, oni nam kroje sudbinu.

Ali, valjda će narod jednom shvatiti da nam je krv svima iste boje. Moja krv nije zelena, a nije ni plava. Ona je crvena kao i svim ostalim ljudima, bili oni crni, bijeli, žuti, crveni. A šta nam govori ta crvena boja? To je ljubav. Znači da živimo za ljubav i da budemo svi zajedno.

Dinko Gruhonjić (Autonomija)

Intervju je realizovan u saradnji sa organizacijom forumZFD, a u sklopu projekta ‘Stradanje Roma u ratovima devedesetih i mogućnost romske kulture da doprinese pomirenju‘