Vedran Salvia
OPAO JE broj katolika u Hrvatskoj u zadnjih deset godina.
Evo što kažu brojevi
Državni zavod za statistiku objavio je konačne rezultate Popisa stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj 2021. godine o ukupnom stanovništvu prema spolu i starosti te etno-kulturalnim obilježjima stanovništva.
Prema Popisu 2021., Republika Hrvatska ima 3.871.833 stanovnika, od čega 1.865.129 muškaraca (48.17%) i 2.006.704 žena (51.83%).
Udio katolika u ukupnom broju stanovnika 2011. godine bio je 86.28 posto, a na popisu 2021. ima ih 78.97 posto, što je 7.3 posto manje. U apsolutnim iznosima, na popisu 2011. bilo je 3.697.143 katolika, a deset godina kasnije ih je 3.057.735.
Ukupan broj katolika u Hrvatskoj 2021. bio je manji u odnosu na 2011. za 639.408.
Broj agnostika i skeptika porastao je s 32.518, odnosno 0.76 posto 2011. godine na 64.961, odnosno 1.68 posto 2021. godine. Građana koji su se izjasnili kao ateisti i da nisu vjernici bilo je 2011. godine 163.375, odnosno 3.81 posto, a 2021. godine bilo ih je 182.188, što je 4.71 posto stanovništva.
Pao je i broj pravoslavaca, 2011. bilo ih je 190.143, odnosno 4.44 posto, a deset godina poslije 128.395, odnosno 3.32 posto. Također se smanjio broj muslimana, sa 62.977, odnosno 1.47 posto na popisu 2011. godine na 50.981, odnosno 1.32 posto na popisu 2021.
Hrvatska slijedi europske trendove
To je ono što govore brojevi, ono što su pokazali istraživanje i analiza. Sociološki, zbog čega je točno opao broj katolika u Hrvatskoj, tema je za razmišljanje. U tom smislu, Hrvatska, iako još uvijek snažno katolička zemlja, zapravo slijedi europske trendove.
Broj katolika u svijetu raste posvuda osim u Europi, pokazao je popis koji je prošle godine objavio Vatikan. Istraživanje se odnosilo na razdoblje zaključno s 2019. godinom, a temeljem čega također možemo procijeniti trendove.
Kako je prenio Irish Times, na dan 31. prosinca 2019. broj katolika u svijetu iznosio je 1.34 milijarde. To predstavlja povećanje katoličke populacije od 15.4 milijuna u odnosu na brojke iz prosinca 2018., što je porast od oko 1 posto, otprilike u skladu s rastom globalne populacije. U Europi je broj pao za 292.000 u odnosu na brojke iz 2018.
Kršćanstvo opada u Njemačkoj i Francuskoj
Što se tiče ostalih istraživanja, recimo da kršćanstvo kao takvo u Francuskoj neprestano opada od 1980-ih. Anketa iz 2021. je pokazala da više od polovice francuskih građana ne vjeruje u Boga niti kršćanstvo smatra relevantnim. Ljudi koji su se izjasnili kao katolici pali su s 81 posto 1986. na 47 posto 2020., dok je broj ljudi koji su se izjasnili kao nereligiozni porastao sa 16 posto na 40 posto.
Slično je i u Njemačkoj. Kako je u travnju pisao Deutsche Welle, danas u Njemačkoj ima manje od 22 milijuna katolika i manje od 20 milijuna protestanata – što je ukupno ispod 50 posto stanovništva. Stručnjaci procjenjuju da će 2060. godine samo još 30 posto njemačkih građana biti vjernici Katoličke ili Evangeličke crkve.
Crkve su u razdoblju od 2000. do 2015. godišnje gubile oko 0.6 do 0.8 posto udjela u stanovništvu, a nakon 2016. ta se stopa povećala na 1 do 1.4 posto godišnje.
Zanimljivo je i istraživanje Stephena Bullivanta, profesora teologije i sociologije religije na londonskom katoličkom sveučilištu St Mary’s. Istraživanje je realizirano u suradnji s pariškim Katoličkim institutom.
Rezultati pokazuju da u najmanje deset europskih zemalja više od pola mladih nema osjećaj nikakve vjerske pripadnosti. Radi se o mladima između 16 i 29 godina u 21 europskoj zemlji.
Najmanje religiozna je Češka u kojoj 91 posto ispitanika u toj dobnoj skupini nema nikakvu vjersku pripadnost, a slijede je Estonija, Švedska i Nizozemska gdje između 70 i 80 ispitanih nema vjersku pripadnost, a u Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Belgiji, Francuskoj, Finskoj, Danskoj, Norveškoj i Španjolskoj je taj broj iznad 50 posto.
Hrvatima se dogodila Katolička crkva na hrvatski način
Što se tiče Hrvatske, profesori sociologije Krunoslav Nikodem s Filozofskog fakulteta i Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta napravili su istraživanje koje pokazuje da su religioznosti, i crkvenoj i osobnoj, u Hrvatskoj i dalje sklonije žene, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, oni čiji roditelji imaju niži stupanj obrazovanja i ljudi iz manjih mjesta.
Prema ovom istraživanju, u Hrvatskoj se 80.3 posto ljudi deklariralo rimokatolicima, no polovica njih ne odlazi u crkvu. Udio onih koji vjerske obrede ne pohađaju nikada ili ih pohađaju rijetko udvostručio se od 1999. godine (20.1 posto) do 2018. godine (40.5 posto).
Podaci koje su oni dobili idu u korak s današnjim rezultatima Državnog zavoda za statistiku. Očito je broj katolika u Hrvatskoj u padu. Osim što se ipak dijelu Hrvata, kao uostalom i zapadnim Europljanima, tako dogodilo 21. stoljeće, u kojem po logici stvari religija nije važna kao nekoć, dogodila im se i Katolička crkva na hrvatski način.
A Katolička crkva u Hrvatskoj živi u nekom svojem mjehuru, u kojem se ne propagira sama vjera, nego su česta i zastranjenja do nivoa potpune nesnošljivosti prema drugima, uplitanja u politiku kao i veličanja ustaštva.
Košić kao primjer nazadnog popa
Najočitiji primjer svećenika koji radi što mu pada na pamet jest sisački biskup Vlado Košić. Njegovi stavovi o civilizacijskim pitanjima toliko su dekadentni da zaslužuje spomen.
Podsjećamo na njegovo izlaganje na predstavljanju knjige Josipa Pečarića o Marku Perkoviću Thompsonu, kad je rekao da ustaštvo nije bilo fašizam, nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman.
Pisali smo tako, primjerice, o slučaj fra Branimira Šegote zvanog – Šegi, koji je pisao splitskom gradonačelniku Ivici Puljku. Povod je bio što je Puljak reagirao na napad na jednog volontera u Splitu.
„Bijedniče Puljak, dao Bog da ti dica budu pederi i lezbijke! Đubre izopačeno, spodobo, umrit ćeš u svojoj izopačenosti“, napisao je Šegota, koji je inače u objavama na Facebooku veličao Antu Pavelića i pozdravljao ustaškim pozdravom „Za dom spremni“.
Pop iz Dubrovnika govorio da je antifašizam zločinački pokret
I svećenik Dubrovačke biskupije Miljenko Babaić na dubrovačkom groblju Boninovo, prigodom polaganja vijenaca u povodu Dana državnosti 2009., molitvu za poginule branitelje iskoristio je za napad na predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića.
Babaić je spominjao Drugi svjetski rat te zločine koje su počinili partizani. Babaić je za Mesića rekao kako se svrstao samo na jednu stranu, dodavši kako su zapravo svi antifašisti lažni, kao i da je antifašistički pokret zločinački.
Skandalozan je slučaj iz Buzeta koji datira iz 2007. godine.
Pop predbacivao roditeljima jer bebu koja je preminula nisu krstili
Na pogrebu desetomjesečne bebe svećenik Lino Rakar predbacivao je roditeljima zašto malenu nisu – krstili.
On je roditelje pitao zašto je nisu mogli krstiti prije odlaska liječniku. Sve je zgrozio, pa su mnogi s negodovanjem napustili crkvu prije kraja propovijedi. Propovijed je, navodno, održao pijan.
„Nisam bio pijan! Vi nikad ne popijete?“ kasnije se opravdavao novinarima, kazavši i da je možda bio malo grub prema majci, ali ništa zlo nije rekao.
Naravno da temeljem svih ovih primjera ne možemo stigmatizirati cijelo svećenstvo u Hrvatskoj, ali možemo paradigmatski ipak odrediti gdje je ono točno ideološki zapelo, taman negdje kod misa zadušnica za ratnog zločinca Slobodana Praljka ili Antu Pavelića.
Simbioza s HDZ-om
Ono što građane posebno može iritirati, odnos je Crkve i HDZ-a. HDZ se očajnički ulizuje Crkvi još od velikog pučkog slavlja upriličenog u Zagrebu 1990. godine nakon konstituiranja Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, a kad su Franjo Tuđman i tadašnji kardinal Franjo Kuharić položili kruh, zlatne dukate i plastičnog Isuseka u kolijevku.
Tada je, kao, simbolično rođena hrvatska država. Ispostavilo se da je ta država tek formalno sekularna, a u praksi Crkva je uvijek bila naglašeno usmjerena nad samom državom, koja se nikad tome nije niti pokušala oduprijeti, neovisno o tome o kojoj se vladi radilo.
Vlade desnog predznaka znale su da glasačko tijelo identifikacijski dijele s Crkvom, dok SDP-ove vlade očito nisu bile dovoljno kadre i sposobne da stvari oko financiranja Crkve barem u nekoj mjeri razriješe. Rezultat svega? Svećenici često i nedvosmisleno ljudima poručuju za koga glasati.
Problem Vatikanskih ugovora
Istaknimo i primjer financiranja crkve temeljem Vatikanskih ugovora. Vatikanski ugovori su četiri međudržavna sporazuma koja su potpisana 1996. i 1998. godine. Točnije, tri su potpisana u prosincu 1996. godine, a zadnji je potpisan u listopadu 1998. godine. Sve ugovore je potpisao tadašnji potpredsjednik vlade Jure Radić.
Zbog prilično kompliciranih odnosa u ugovoru, teško je utvrditi točan iznos koji Crkva svake godine dobiva iz proračuna.
Svakako, taj je iznos fleksibilan jer je obveza Hrvatske da Crkvi uplaćuje iznos prosječne dvije bruto plaće pomnožen sa župama u Hrvatskoj. Kako se plaće mijenjaju, a jednako tako i broj župa, jasno je da ovaj iznos varira, a što je bolji standard građana, to i Crkva dobiva veći novac. Ukratko, radi se o milijardama kuna.
Uz sve navedeno, ne čudi što je broj katolika u padu. Možda će to začuditi prosječnog HDZ-ovca, posebno onog koji smatra da se domoljublje jača i kroz odlaske u crkvu, no ostatak građana ovakva Katolička crkva može samo odbiti.
Teolog Vučetić: Bog je pretvoren u nacionalističkog monstruma koji riga mržnju
Oko ovog pada broja katolika smo pitali i teologa Marka Vučetića.
„Kada boga pretvorite u nacionalističkog monstruma koji riga neprijateljstvo i mržnju prema svima onima koji se ne uklapaju u ovaj morbidno, od HDZ-a i glavnih predstavnika Katoličke crkve u Hrvata, formirani koncept nacije, naroda, države i religije, sasvim je normalno da sve zdravo odumire, pa i zdrava vjera, ono što ostaje, ostaje na razini ogorčene, radikalizirane nakaznosti.
Katolika je 639.000 manje negoli ih je bilo prije deset godina, bit će ih i sve manje, a to znači da za nas, kao društvo, ali i za zdravo katoličanstvo, ipak postoji nada. Ona je u onima koji su odbacili nacionalističko-fundamentalistički koncept borbenog Hrvata i katolika“, govori on.
„Ne vjerovati u takvog boga je pitanje časti“
Dodaje da razumije sve one koji se, u odnosu na sadašnje značenje i ulogu boga u hrvatskom društvu, odlučuju za nevjerovanje.
„Ne vjerovati u takvog boga, pitanje je časti. Pribojavam se onih koji vjeruju u boga koji mrzi Srbe, Jugoslavene, cjepivo, homoseksualce i, naravno, nadbiskupa Matu Uzinića.
To je bog koji lopovima iz Ine daje prve klupe u crkvama, to je monstrum koji organizira referendume protiv nacionalnih manjina, šuruje s Bandićem u Zagrebu, skriva svećenike pedofile, u Saboru traži zakone koji će negirati ljudska prava, blagonaklono podržava snimanje i javno objavljivanje umiranja teško bolesne supruge koja će već za koji dan biti zaboravljena kako bi se rodila nova ljubav.
To je sadist koji ratnog zločinca pretvara u teologa na čijim rukama se miješaju tragovi odgovornosti za ubijene u Ahmićima, ali i izdajnički cjelov biskupa, to je nakaza koja se veseli smrti Vladimira Matijanića i, da ne nabrajam više, to je upravo onaj bog koji nas preko tri desetljeća maltretira na svakom koraku“, govori.
„Patologizirali smo državu, naciju i religiju“
„Hajmo, napokon, pogledati istini u oči – patologizirali smo državu, naciju i religiju, kao takvi smo nepotrebni i suvišni u svijetu, i dobro je da nestajemo. Intimno se nadam, najvjerojatnije bezrazložno jer se nada oslobađa kada nestanu svi razlozi, da ćemo shvatiti kako je potrebno ugasiti, prezreti i napustiti dosadašnje koncepte države, nacije, naroda i religije te ih drugačije definirati.
Sadašnja država i nacija, sadašnji narod i bog nas ubijaju. Pogledajte popis stanovništva, to je smrtovnica.
Nacionalizam je smrtni zapis. Religijski fundamentalizam boga pretvara u demona koji stvara demonsku zajednicu. Sve to je, nažalost, naša stvarnost. Moralni imperativ je da nešto takvo nestane“, rekao je Vučetić za Index.
(Izvor: Index.hr, tekst prenosimo uz dozvolu autora)
