петак, јул 12, 2024

Zafranović: Pokušavam da pravim vlastite svjetove

Slične objave

Podeli

Nisam reditelj, bavim se filmom od rođenja što se kaže ali ne spadam u one realizatore koji se zovu reditelji nego pokušavam da pravim vlastite svjetove, kako u formi tako i u sadržaju, naravno. Ovako je svoje kazivanje o filmu pre svega otpočeo slavni reditelj Lordan Zafranović, gostujući kod Dragane Poljak u Književnom salonu Kirka.

(Foto: portalforum.rs)

Zafranović kaže da ima neko svoje ime kako ga zovu prijatelji “i to je sve”. “Uvijek to kažem jer tih reditelja ima mali miljon! Režija nije u realizaciji neke pričice, ona bi trebalo da je mnogo više, ali to je tako, to se uvriježilo. Dođe mi neki i kaže: mi smo kolege. Nismo kolege. Sjećam se Kluba književnika onog pravog vremena gdje su stolovi i, recimo, reditelj s televizije nije mogao da dođe za naš stol. Mi smo se bavili filmom, a oni realizacijom i tačno se zanlo ko je u kojoj kasti i ne možeš da pređeš u drugu ako nemaš dozvolu a danas se sve to izmiješalo i ne zna se ni ko pije ni ko plaća.

Pominjući Dejvida Linča i Srđana Karanovića, Gorana Markovića… urednica Kirke ja Zafranovića upitala šta misli o rediteljima koji pišu knjige. Odgovorio je izokola. “Filmom sam se počeo baviti jako rano, u Kino klubu Split i došli su neki ljudi koji su se počeli baviti medijem koji ujedinjuje i muziku, i literaturu i slikarstvo a ipak je poseban. Mi smo to kombinirali na razne načine. Imali smo jedan film koji je istraživao vrijeme ili kako crna boja ulazi u crvenu i na kraju – samo crno.

(Foto: portalforum.rs)

PRAG? “Tamo sam došao već kao neka vrsta gordog autora. Imao sam kratke filmove koji su bili prikazivani na međunarodnim festivalima, dobio sam već neke nagrade i na mene su gledali na poseban način. I nisam studirao prvu godinu nego su me prebacili na drugu i tako sam stigao Markovića (Gorana) i Karanovića (Srđana). Učili su me suprotno od onoga što sam bio. Radio sam to za jednu grupu, prijatelja, međutim film nije to, film je kino. To znači da smo u Pragu morali da naučimo kako se pravi film za široku publiku. Ono što sam odbijao kao amater, eksperimentalne stvari, nove svjetove… morao sam se prilagoditi određenoj formi koja garantira da će film biti gledan. Uvijek kažem kada prođete u kino imate vrata i onda se sudarite sa blagajnom, morate da platite kartu. Onda sjednete na svoju stolicu i onaj tamo, na srebrnom platnu mora da vam da neki svijet i kad izađete sa curom ili mužem da kažete – dobio sam više nego što sam platio. To je kino, to je zakon. Morao sam to naučiti. Svi moji filmovi imaju neki svoj pečat ali sam uvijek morao misliti na publiku”.

Govoreći o dramaturgiji, Zafranović kaže da ih ima više. Imate, kaže, dramaturgiju u knjiiževnom djelu koji se zove scenario, pa kada književni jezik pretvarate u filmski jezik a onda imate treću, dramatugiju u postprodukciji, to je dramaturgija muzike koja vam daje dušu i na kraju imate šumove i sve ostalo. Kada sve to sinhronizirate dobijete djelo. Mene je uvijek fascinirala jedna stvar sve vreme bavljenja filmom a to je na koji način film nastaje. “Recimo da se nađemo u kafani i vi mi ispričate zanimljivu priču. Sami smo i kažem: bio bi dobar film od toga, možeš napisati tu ideju. Onda ću to odnijeti producentu, samo jedan papir i dođem kod Žane producentice (prevoditeljica i producent, kćerka ubijenog ambasadora Vladimir Rolovića – prim. D. B.) i kaže da pročita, interantno bi bilo…

OKUPACIJA U 26 SLIKA: “Mirko Kovač, Filip David, Danilo Kiš i ja smo tada već bili zreli autori a imali smo i osjećaj u kom društvu, svijetu živimo. I šta nas čeka!

(Foto: portalforum.rs)

JUGOSLAVIJA: “Došao sam iz Hrvatske, već sam bio u sukobima sa nacionalistima, tako da sam Zagreb morao napustiti već 1971, kada sam završio Akademiju i došao sam u Beograd jer sam jedino ovdje mogao raditi. Jugoslavija je bila po mnogo čemu posebna, imala je, kako se to zove po kućama i u tvornicama – izlaz za nuždu. Kad se sukobiš sa Zagrebom onda biste došli u Beograd, kada se tu sukobili sa ideologijama kao recimo Žika Pavlović, onda je otišao u Ljubljanu. Ili u Skoplje ili u Sarajevo. Uvijek smo imali mogućnost da se negdje maknemo, sada više nama šanse i ovo što sam napravio ovdje je čisto čudo. Jer bilo je strahovito mnogo otpora ovdje i to još uvijek traje iako se očekivalo da se tema (kao nacionalna) prigrli”.

NAJVEĆI OTPOR OD KOLEGA: Zafranović je, izgleda, otpor očekivao u Hrvatskoj (“Sa Hrvatskom sam raskrstio, živim u Pragu, nemam tamo ništa osim desetak prijatelja koji me čekaju i prime izuzetno, i to je sve), ali ga je u Srbiji iznenadio otpor, posebno od kolega. Desetogodišnje (možda i duže) čekanje na film nije bilo do njega nego do otpora. “U prvom redu od kolega koji ne žele da se to nešto desi, drugačije nego što je, da se slučajno ne počne bistrit i druge stvari. Lova je u pitanju”.

NACIONALIZAM: “Kovač, David, Kiš i ja smo osetili nacionalizam koji raste i koji prijeti. Ovo što će se desiti 15-20 godina poslije, i desilo se. I već 1972/73 smo počeli da razmišljamo – šta da napravimo da otkrijemo koliko je to zlo. Naišli smo knjigu od Mate Jakšića, dubrovačkog intelektualca koji je napisao knjižicu “Dubrovnik 1941”, pročitali smo je i to je taj film. Već sam radio Muke po Mati po Kovaču, po njegovoj priči Mate Đapić, teškaš i dobili smo sve što smo htjeli. Došao sam sa pričom, rečeno mi je – šta ti treba. Tražio sam da dođu Mirko Kovač i Filip David, treba mi hotel Argentina mjesec dana, jedan rent-a-car i sve smo dobili. To više ne postoji”.

(Foto: portalforum.rs)

SARADNJA SA PISCIMA: Kovač i David su mene vukli prema literaturi a ja sam njih vukao prema filmu. Napravio sam jednu interesantnu konstrukciju. U srednjoj školi sam učio brodogradnju gdje je bio jedan od najtežih predmeta Teorija broda koja uči na koji način se ta unutrašnjost koju ne vidite može da plovi po najvećim olujama i da izdrži sav teret i ostalo. Još u amaterskom filmu sam crtao savršene forme. Nema ništa savršenije od forme kvadrata recimo i kupe… Okupacija u 26 slika je obrnuta kupa, gore imate najveću kružnicu a dole špic. Prvi krug je širok, lijepi ljudi, lijepi grad, široka muzika i nda se sve sužava i to zlo ide i dođete u špic kada se ne može razvijati ništa i to eksplodira u scenu iz autobusa. Ti je ta nevidljiva filmska dramatugija, nema druge dramaturgije. Ove klasične dramatugije su poznate još od stare grčke, a ovo je nešto novo”.

Malo je poznato da je Zafranović na splitskoj Pedagoškoj studirao dramaturgiju i slikarstvo (kod profesora Kaštelana) i ovo drugo, slikarstvo mi je kasnije pomoglo da ekipi nacrtam budući kadar ili deset budućih kadrova koje ćemo sutradan snimati. “Svi u klapi smo mislili da će se nacionalizam i to zlo ponoviti, imali smo još tada strahove od toga. Nismo bili vidoviti nego smo strahovali. Smatrali smo da sve treba da ostavimo i da se samo time bavimo, kao što se sada bavim ovim ovde. Ne mogu da shvatim neke moje kolege koji znaju to raditi, zašto to ne rade!? Zašto se bave nekim manjim pričicama, a imaju alate, znanje, talent da se bave nečim što drma!

Upravo zbog tog “drmanja” slavni reditelj je doveo u opasnost ne samo sebe nego i mkompletnu porodicu. Sva stakla na kući njegove matere (Mare) su bila razbijena… “Shvatio sam: ili jesi ili nisi i kada sam prošao ru golgotu shvatio sam da sam na pravom putu. U Hrvatskoj sam bio srbofil i četnik a ovdje u Srbiji stranac. Neko vrijeme sam proveo u Parizu. Zove me materna telefon i kaže kako je gledala na TV da je šjor Kovač došao u Hrvatsku, primio ga je Franjo Tuđman, zašto i ti ne bi napravio jedan korak i došao? Koji je tebi ku..c?, rekla je. Ajde, Mare, šta je tebi? – rekao sam materi. Bili smo kao prijatelji… Na hvalim se velikom hrabrošču, ali ne mogu izaći iz toga, kasno je!

Njegova asistentkinja Jadranka (Nanić) kaže da će se posle novog Zafranovićevog filma promeniti istorija. “Hajde da se suočimo pa da vidmo ko će izdržati. U ovom filmu dokumentarni deo postaje filmski a igrani deo postaje dokumentarni. Zlo je u nama”, rekla je Jadranka i poručila “Videćete čudo!”

Filmadžija koji pravi svoje svetove veruje da će se “kako se pojavilo zlo – pojaviti i dobro” koje će pobediti metodama zla. Za svoju generaciju kaže da je imala integritet i da je napravila “novi val u kinematografiji”.

O filmovima, ovdašnjim i stranim, Zafranović kaže da dolazi iz mediteranske kulture i da su Dalmatinci uvek bili pod uticajem stvaralaca i kulture s druge strane Jadranskog mora. Pominje Pazolinija (Pjer Paolo) koji je direktni potomak Dantea “i mi smo morali da preskočimo mnogo toga” i da je često bilo zanimljivije “oko kamere”.

(Foto: portalforum.rs)

BEOGRAD: Na podsećanje da mu je jedna gospođa u Knez Mihailovoj prišla i rekla: Hvala Vam što ste u Beogradu, Zafranović kaže da se ovde “nalazi doma”. Potom nabraja kako je njegova majka (koja nikud osim bračnog putovanja u Veneciju sa mužem pomorcem koji je obiša ceo svet) živela u osam-devet država.

Reditelj je ispričao nekoliko (ne)zgoda vezanih za muke sa snimanjem filmova. “Ako negde odete da tražite pomoć i kažu vam da se javite sekretarici to znači da neće dobiti novce. Odem u mesnu industriju a sekretarica mi da punu kesu raznih kobasica, ili paket deterdženata… Sve to pošaljem materi u Split, a kad je obiđem ona otvori špajz i kaže: Ovo je raj, sinko!

Nije zaobiđena ni tema da – zbog Oskara – nije hteo da izbaci “scenu iz autobusa”. I danas bi isto napravio, kaže Lordan.

Nekad veliku i značajnu srpsku kinematografiju sa velikim autorima kratko je prokomentarisao: “I sve to padne na Daru iz Jasenovca. Zar je moguće da je Beograd ovako nisko pao”!?

Dragan Banjac