четвртак, април 18, 2024

Vražje babe

Slične objave

Podeli

Porfirije sigurno ima dobar želudac, navikao je taj na kvalitetnu spizu, a nama se pak povraća, između ostaloga i zbog tolike sličnosti s hrvatskim katoličkim udrugama, poput one U ime obitelji koja raspolaže ama baš istim arsenalom psovki kada su žene u pitanju. I dok Porfirije organizira skrivene „intelektualne“ susrete i sipa srednjevjekovne kletve na žene, dotle katolički mužjaci u Hrvatskoj svake subote plaze po gradskim trgovima, tu satima kleče i mole za spas ugrožene obitelji i tradicionalnih vrijednosti, proklinju žene koje da nose kratke suknje, koje bi htjele neka svoja prava, riječju: seru li ga seru.

Heni Erceg

Dođe mi ga nekako žao, nije lako kad se na jadnog muškarca ostrve sve babe Balkana, još i medijski komentatori, dobro, takvih koji bi da brane ženska prava baš i nema puno u ovim našim vukojebinama, ali opet sva je krivica toga stanovitog gospodina Perića što se usprotivio novom zakonu o rodno senzitivnom jeziku, a prema kojemu bi žene u Srbiji ubuduće trebalo oslovljavati s doktorke, profesorke…, a ne više u muškom rodu.

Pa je taj Perić potpuno pomahnitao, nasrnuo na ženski rod,  sve te babe koje umjesto u Boga vjeruje u „kreme za lice“, te „bednice“ i „jadnice“ koje bi da u jeziku budu rodno ravnopravne taj je balkanski muž dobro izvrijeđao, i još bi on „vrištao i plakao od muke kad mu kažu da su žene ugrožene“. Tu suptilnu propovijed razotkrio je video snimak objavljen na internetu, i digao na noge žene u Srbiji, Hrvatskoj, u čitavoj regiji. Uznemirio ih je snažni, dojmljivi primjer boljeg balkanskog običaja da frustrirani muškići masovno vrijeđaju žene, ili ih mlate i ubijaju – u Srbiji samo ove godine ubijeno je čak 18 žena, a ništa bolje nije ni u Hrvatskoj – jer se „bednice“ i „jadnice“ ne pokoravaju dovoljno ili tek živciraju vrijedne bitange kad se pijane vrate iz birtije.

E baš takva – birtijska – jest i scenografija unutar koje taj Perić drži svoj prostački monolog, a ne bi je se posramio ni onaj nekada poznati BiH režiser, Emir Kusturica, koji će se kasnije upisati u četnike. Ali nije to njegova romska čerga i nježni balkanski bluz, nego trpeza puna đakonija, mesa i pića – sve su to za prisutne muškarce spravile neke pokorne jadnice – pa, uz zveckanje bešteka i kristalnih čaša, mitinguje Perić, baš onako raspojasano bijesno, a prigoda da se izvrijeđaju, omalovaže, prokažu žene koje bi da budu ravnopravne bila je, čini se, neka crkvena slava, iskorištena eto za salve mračne, agresivne mržnje toga Perića, poznatog inače kao patrijarh Porfirije, čelnik Srpske pravoslavne crkve. I doista, kenja li ga kenja taj Porfirije za stolom nalik onima blaziranih rimskih careva, pa dok drugari krkaju mesinu, on već alkoholom zamućena pogleda grmi o „tragediji koju nanosi takav jedan (rodni) zakon“ i prijeti „rušenjem svega na čemu srpski narod stoji“, a žene koje se protive „prirodnom“ stanju, „bednice“ su i „jadnice“.

Taj raskalašeni crkveni performans žderanja, lokanja i vrijeđanja razotkrio je opet pravo lice srpskog patrijarha koji, zacrvenjen afektira kao u lošem dramoletu, karikaturalno imitira ženski govor i bolesnom se mržnjom obrušava na žene koje su podržale zakon o rodno ravnopravnom jeziku, te bednice zbog kojih, kaže: „Svi smo ugroženi. Od tebe, bre, bedo jedna. Jer si došla na jasle i prodaješ maglu, bre, kao da svet postoji od tebe.“ Tako obijesni poglavar srpske crkve tumači gdje je mjesto vješticama s ovih prostora i sve to friško nakon što je u Beogradu ubijeno sedam djevojčica, o čijim majkama i njihovoj tuzi možemo samo zamišljati.

No, nije to prva siledžijska poruka ženama, nego je u uskršnjoj poslanici SPC-a – koja brine o svemu, pa tako i o jeziku – zahtijevano da se obustavi nasilje nad srpskim jezikom, a naročito „kroz protuustavni zakon koji nameće takozvani rodno osetljiv jezik iza kojega se krije borba protiv braka i porodice kao bogoustanovljene svetinje i prirodnih oblika čovekovog ličnog i sabornog života“.

Porfirije sigurno ima dobar želudac, navikao je taj na kvalitetnu spizu, a nama se pak povraća, između ostaloga i zbog tolike sličnosti s hrvatskim katoličkim udrugama, poput one U ime obitelji koja raspolaže ama baš istim arsenalom psovki kada su žene u pitanju. I dok Porfirije organizira skrivene „intelektualne“ susrete i sipa srednjevjekovne kletve na žene, dotle katolički mužjaci u Hrvatskoj svake subote plaze po gradskim trgovima, tu satima kleče i mole za spas ugrožene obitelji i tradicionalnih vrijednosti, proklinju žene koje da nose kratke suknje, koje bi htjele neka svoja prava, riječju: seru li ga seru.

Ispričavam se na rječniku koji ovdje, međutim, služi u jedino mogućoj verbalnoj funkciji, jer doista ima li boljeg izraza za ilustraciju totalne retardacije društava na čitavom ovom prostoru? Onih u kojima su žene trećerazredna bića koja može vrijeđati, napadati, ubijati svaka baraba i potom s pravom računati na duboko razumijevanje svojih crkvenih prelata. Uostalom, poznatoj dramaturginji Biljani Srbljenović otkazana je suradnja u beogradskom listu Blic jer se usudila sasjeckati šjor Porfirija na proste faktore. I pravo joj budi, toj „bednici“ i „jadnici“.

I ne bi li onda Porfiriju, i ne samo njemu, dobro došla neka „psihologinja“, neka „bednica“, da mu onako drugarski uspostavi dijagnozu i razabere korijen mržnje prema ženama. Je li ga mama možda u djetinjstvu tukla? A opet, markantni monah nasrće tek verbalno, ali ovi naši u Katoličkoj crkvi… E, tu je pakao već odavno sišao u sakristije, pa je ovih dana o brojnom zlostavljanju djece od strane klerika konačno progovorio riječki nadbiskup. Ali, što s tim? Kad je praksa da silovatelji mahom podliježu tek obzirnim crkvenim zakonima, to jest tihom premještanju u drugu župu. A žrtve? Pa „svi smo mi žrtve“, kako kaže uvaženi Porfirije. Žrtve neke vražje žene – bednice.

Mladina