„Sve najgore mislim o njegovim izjavama, ali ću svim silama da štitim njegov fizički integritet.“
Tim iskazom, isporučenim prije nekoliko dana, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić još jednom se sladostrasno prepustio omiljenoj bludnoj radnji – silovanju Voltairea.
Istini za volju, slavna rečenica – „Ne slažem se niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš“ – Voltaireu se pripisuje neopravdano, no u kolektivnome kulturnom pamćenju ona je već nepovratno zavedena kao njegov doprinos intelektualnoj historiji čovječanstva. Osim toga, u ovome tekstu uglavnom će i biti riječi o krivotvorenju javnih istupa, o silnoj žudnji da se nekome stavi u usta nešto što dotični nije izgovorio, kako bi ga se učinilo pogodnijim za smaknuće. Odnosno – vratimo li se na teren bludničenja – o navadi da se istini prilazi s leđne strane i da, slijedom toga, misao dopire iz glave u dupe, jer, rekosmo, srpski predsjednik radosno siluje francuskog filozofa.
Vučić se oglasio u jeku fašističke hajke na novosadskog novinara i sveučilišnog nastavnika Dinka Gruhonjića, linča koji su organizirali i proveli aktivisti njegove stranke. Montažom snimke s prošlogodišnjeg nastupa na dubrovačkom festivalu Rebedu Gruhonjiću je najprije pripisano nešto što nije rekao – „da je ponosan što nosi ime po Dinku Šakiću, ustaškom zločincu i zapovedniku logora Jasenovac“, precizira Vučić. U stvarnosti, Gruhonjić je na tribini ismijavao srpske nacionaliste koji vjeruju da ga vrijeđaju nadijevajući mu muslimansko ime Sabahudin, što je uzaludan trud ako se već zove Dinko, kao i Dinko Šakić, pa ga na osnovu toga mogu proglasiti ustašom.
A zatim je uslijedio pogrom: novinar je primio stotine prijetnji smrću, na zidu zgrade u kojoj stanuje usred dana je ispisan grafit s pozivom na ubojstvo, režimski tabloidi isukali su usklično intonirane naslove, politički skrbnici nad Srbijom i srpstvom uputili su salve friških prokletstava, Aleksandar Vulin nazvao je Gruhonjića „ološem“ koji „predaje našoj deci“ i „truje ih mržnjom koju oseća prema Srbima i Srbiji“, prizivajući njegovo hapšenje („Nadam se da će u Srbiji biti dovoljno države da se Dinku omogući da upozna i zakon i sistem bezbednosti“), da bi naposljetku nabrijana mladež, na poziv nečeg što se zove „Studentski parlament Univerziteta u Novom Sadu“, opremljena transparentima, bogatim asortimanom psovki i majicama s portretom Milorada Ulemeka Legije, krenula u blokadu Filozofskog fakulteta, sa zahtjevom da se Dinku Gruhonjiću pod hitno uruči otkaz zbog – „govora mržnje“.
I usred tog patriotskog meteža ukazuje se Vučić da na otvorenoj sceni, na radost zapjenjene svjetine, silom naguzi Voltairea. Poruka unilateralnog snošaja otprilike glasi: Protivim se tome da Gruhonjića pogodi metak što sam ga upravo ispalio u smjeru njegovih grudi! Evo te izjave u cijelosti: „Molim da ne prete Dinku Gruhonjiću. Sve najgore mislim o njegovim izjavama, ali ću svim silama da štitim njegov fizički integritet. Sram ga bilo za Dinka Šakića. Ustaški zlikovac koji je poklao desetine hiljada Srba. Sram te bilo za to. To ne znači da neko sme da ugrožava njegov fizički integritet.“
Vrhovni komandant Srbije, dakle, osuđuje batinu kojom energično vitla. Riješen je („svim silama“) štititi fizički integritet onoga čije fizičko uklanjanje (svim silama) opravdava. Traži od bijesnih rodoljuba da „ne prete“ onome koji se treba sramiti i o čijim izjavama treba misliti sve najgore.
Aleksandar Vučić zasigurno nije izumio jezik s dvostrukim diskursom, ali se njime služi češće i gluplje od ostalih pripadnika svoga političkog soja. Njegov je cinizam, može se reći, dovoljno proziran da ostane u gabaritima karikature. A jezik s dvostrukim diskursom ugođen je tako da se poziv na nasilje upućuje pod retoričkom fasadom suprotstavljanja nasilju. Na taj je način u samo poticanje obračuna s izrodom ugrađeno poricanje toga čina. Moleći svoje sljedbenike da „ne prete Dinku Gruhonjiću“, Vučić im preporučuje da ga zgrome.
Karikatura, utoliko, nije nimalo smiješna, a bogme ni neefikasna, jer u širem kadru uključuje cinično ustrojeni kolektiv, čiji je šifrirani leksik svakome članu savršeno dobro poznat i čiji se moralni kodeks, po uzoru na vođu, trasira prikladno izabranim oksimoronima. Vučić, naime, zna da Gruhonjić nije izjavio ono što mu se pripisuje, kao što to znaju i pripadnici njegovih jurišnih trupa, ali zna i to da novosadski novinar jest uvjereni antifašist, da jest dosljedni kritičar nacionalističkog režima i da njeguje nezgodnu naviku pružanja otpora njegovoj strahovladi.
Tako konstituirana zajednica gladuje za povodom koji će opravdati nastup streljačkoga stroja, a pošto je realnost najčešće škrta i neuviđavna, izmišljotine postaju roba široke potrošnje. Gruhonjić je morao biti oglašen deklariranim ustašom upravo zbog toga što je deklarirani protivnik srpsko-pravoslavne verzije ustaštva. Razvojna putanja terora stalno je ista: krivotvorina u startu, krvotvorina u svečanom finalu.
Sličan je učinak u Hrvatskoj relativno nedavno na svojoj koži osjetio Boris Dežulović, kada je bio optužen da „vrijeđa žrtve Vukovara“ zbog teksta u kojemu – suprotno tome – ustaje protiv političkih zloupotreba vukovarskih ratnih žrtava. Službenu potjernicu, nakon koje je uslijedila impresivna haranga, sastavilo je Ministarstvo branitelja Tome Medveda, a u avanturu nasilnoga općenja s Voltaireom tada se upustio predsjednik hrvatskoga PEN-a, Tomica Bajsić: osudio je napade na pisca, istodobno ustvrdivši da se njegov tekst može „doživjeti kao produbljivanje rana žrtava Vukovara“. Srećom, literat zadužen za obranu slobode izražavanja, za razliku od Medveda iz vladajuće šume, nije imao pri ruci ni utjecaj ni političku moć.
Za nijansu drugačije bilo je u devedesetima. Tada je upravo ondašnji predsjednik hrvatskog PEN-a, Slobodan Prosperov Novak, prerušen u dopisnika Hine, lansirao lažnu vijest da pet književnica i novinarki na međunarodnome kongresu „kleveću Hrvatsku“, pokrenuvši neviđenu hajku na „vještice iz Rija“. Ista vrsta progonskog goriva korištena je protiv Rade Šerbedžije, Mire Furlan, feralovaca, arkzinovaca, soroševaca i ostale nepoželjne čeljadi: klevetama proizvoditi „klevetnike“, krivotvorinom otvoriti put do krvotvorine.
Marljivo gradeći ambijent poslijeratnog ratnog stanja, Aleksandar je Vučić taj model doveo do karikaturalnog savršenstva. Dotle da može poručiti: Branim pravo Dinka Gruhonjića da govori stvari zbog kojih treba biti likvidiran! Štitim fizički integritet onoga čije fizičko uklanjanje zagovaram!
Stvar prestaje biti komična otkad je postala kronična. Otkad je militariziranje mase uzelo tolikoga maha da se središnji tok političkog života zamišlja kao permanentno postrojavanje. U predodžbi vrhovnoga komandanta Srbije, naime, država je najsličnija kasarni, unutar koje se društvo samoregrutira u vojsku i uspostavlja bratstvo po oružju i domoljubnom idealu. Za sabotere i kršitelje discipline poput Gruhonjića – poput Ane Lalić Hegediš, poput Aide Ćorović… – tu ne može biti mjesta. A ni milosti.
Kroničnost donosi i rutinizaciju terora, stalno podizanje praga navikavanja na režimsku okrutnost, kada postaje svejedno tko je ušutio od straha, a tko zbog melankoličnog mirenja sa sudbinom. Zato vlast pali sirene za uzbunu na pojavu neušutkanih individua. Zato uz nacionalnu zdušnost tolerira jedino nacionalnu ravnodušnost. Računa: što ostaje Voltaireu našeg doba nego da, nakon nove runde silovanja, kaže da ga boli dupe?
(Portal Novosti/foto: Gradska TV)
