Piše: Viktor Ivančić
A što je drugo HDZ nego farma za uzgoj Kunića? “Budućnost” HRT-a, kada jednom navrati, suprotno uvjeravanjima uvažena zastupnika, bit će nitko drugi do Renato Kunić u nekoj od personalno obojenih inačica, s drugim imenom i prezimenom, ali u istim čizmama i s istom misijom na plećima, jer HDZ ne može drugačije, jer HDZ je stvorio taj propagandni nacionalistički pogon i održavat će ga takvim – propagandnim i nacionalističkim – dok god je na vlasti, po cijenu da političke partnere pretvori u davljenike.
Za razliku od mnogočega drugog, historija hrvatskoga novinarskog sluganstva bogata je i inspirativna. Ona vrvi vrhunskim, a često i nevjerojatnim dostignućima. Kroz nju defiliraju neimari koji su neumorno krčili nove i nove trase što će ih dovoditi pod skute vlasti, cijela armija klimoglavih inovatora koji su kreirali nove i nove modele podložnosti, nove i nove varijante moralnog srozavanja, uspijevajući, hrabro i bez milosti, zgaziti i posljednje uzuse vlastite profesije ne bi li je bez ostatka stavili u službu države i nacije, odnosno režima koji je nad državom i nacijom uspostavio patronat. Što kao izumitelji, što kao maštoviti reproduktivci, pritom su se koristili najširim asortimanom servisnih tehnika, od cenzure do propagande, od prešućivanja do bezočna laganja, od utaje zločina do hajki na narodne izdajnike, od rukoljuba na početku do oblizivanja vladarskih stopala na kraju intervjua…
U takvome sluzavom obilju nije nimalo jednostavno tražiti favorita ili tipskog predstavnika. Ipak, ako bih se na to odvažio, ako bih u iznimno oštroj konkurenciji morao izabrati aktualnu i još uvijek vitalnu figuru koja dostojno reprezentira cijelu tu slavnu tradiciju, tu veličanstvenu povijest novinarskog puzanja, srednji prst bi nakon kraćeg premišljanja pokazao na donedavnoga programskog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, Renata Kunića.
Prošloga su tjedna saborski zastupnici HDZ-a i partnerskih stranaka izabrali Renata Kunića za vršitelja dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a, nakon smjene ranijeg korisnika te funkcije, Kazimira Bačića, koji je pospremljen u zatvor zbog optužbi za korupciju. Predstavnici opozicije, od mračnodesnog do kvazilijevog krila, od Nina Raspudića do Peđe Grbina, usprotivili su se tome izboru, uz više-manje (ovisno o krilu) suvisle i razumne argumente: Kunić je, poručili su, “dio iste klike” kakvoj je pripadao i Bačić, on u simboličkom i faktičkom smislu predstavlja kontinuitet politike uništavanja javnog servisa, sam Bačić ga je (uostalom) postavio za svoga zamjenika, k tome je Kunić kum supruga ministrice kulture i medija, te se zatekao i u sukobu interesa, uz to je bio član uprave koja se siledžijski obračunavala s novinarima vlastite kuće koji su se usudili štogod kritički reći o stanju na HRT-u, podižući protiv njih sudske tužbe i dijeleći im otkaze…
Sada, kada je glasački stroj HDZ-a i partnerskih stranaka uputio složan i kategoričan odjeb svim tim argumentima, čvrsto se opredijelivši za Kunića kao idealno “privremeno rješenje” (v. d.!), iliti rješenje za međuvrijeme, čini mi se uputnim dio tog međuvremena – da nam brže prođe – potrošiti obnavljajući sjećanje na jednu epizodu od prije godinu i nešto dana.
Tada, krajem proljeća prošle godine, objavljena je na portalu forum.tm instruktivna prepiska između rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa i ravnatelja programa Hrvatske radiotelevizije Renata Kunića. Boras je, naime, u prijeko intoniranome pismu poslanom članovima uprave HRT-a protestirao što je na 4. programu HTV-a objavljen i repriziran intervju s profesorom Nevenom Jovanovićem – inače oštrim kritičarom predvodnika akademske vlastele i u ta doba nepoželjnim kandidatom za dekana Filozofskog fakulteta – naglašavajući da ga je taj intervju “neugodno iznenadio”, da ga on smatra “skandaloznom okolnošću” kojom su “narušene temeljne dužnosti HRT-a”, te inzistira na “zadovoljavajućem objašnjenju”, kako se ubuduće “ne bi ponavljale slične situacije”. Kunić je na to uzvratio pismom sa službenim pečatom matičnoga medijskog poduzeća u kojem se izdašno posipa pepelom i krotko ispričava Borasu zbog “profesionalnog propusta kolega urednika”, utvrđenog nakon što je on, Kunić, “ispitao sve okolnosti”, te je na rečeni propust odmah “usmeno upozorio” počinitelje, a ako se nešto slično ponovi, obećava pisanim putem rektoru, on će ih “i oštrije sankcionirati”!
Eto zbog čega u onoj gnjecavoj historijskoj masi, u najoštrijoj mogućoj konkurenciji, srednji prst nišani baš aktualnog upravnika prisavske tvornice opsjena: teško je sjetiti se drastičnijeg primjera vrijeđanja novinarstva od slučaja programskog ravnatelja HRT-a koji se ispričava nositelju akademske vlasti jer je javni servis objavio intervju s profesorom što se drznuo kritizirati njegov rad, koji dakle po svemu regularan televizijski razgovor s kompetentnom osobom proglašava “profesionalnim propustom”, iznevjeravanjem “temeljne dužnosti HRT-a” i svečano obećava da se sličan delikt više neće ponoviti.
Tada, prije godinu dana, pisao sam kako u toj internoj korespondenciji treba prepoznati karakteristike rukopisa mafije – jer pisma slijede obrazac kakvim mafijaški kumovi i klanovi razmjenjuju potvrde međusobne lojalnosti – i kako se pod nedodirljivošću “naše stvari” odvija putovanje jedne struke u dobrovoljno ropstvo:
“Rektor i ravnatelj, vlast i vlast, hadezeovac i hadezeovac, puni iskrenog poštovanja jedan prema drugome, utvrđuju protokol betoniranja strahovlade – i pritom bez zadrške cipelare novinarsku profesiju i njene osnovne norme – a ljepota prizora leži u tome što oboje ordiniraju u ustanovama u čijim je svetim spisima zlatnim slovima upisana riječ ‘autonomija’.”
I još: “‘Autonomija’ akademske institucije tako se manifestira kroz ambiciju da se začepe usta kritičaru vlasti, dok ‘autonomija’ medijske institucije dolazi do izražaja kroz angažman cenzorskih kapaciteta radi servisiranja te autokratske prakse. Rektor tiranizira profesore i studente na Sveučilištu, a glavni se urednik brine da u tome ne bude ometan iz javne sfere, tiranizirajući usput novinare i niže uredničko osoblje.”
U Kunićevu slučaju nije se radilo o odstupanju od redovne, svakodnevne prakse. Koju godinu ranije, na primjer, nakon emisije “Otvoreno” u kojoj je bilo riječi o korupciji u sportu, pismom su reagirali iz USKOK-a, potuživši se da njihov predstavnik nije bio pozvan u debatni studio, što su u tužilaštvu ocijenili “neprofesionalnim”, “nekorektnim” i “nedopustivim”, pa je Renato Kunić, kao podboden iglom, shvativši prigovor kao nalog, po hitnome postupku smijenio Domagoja Novokmeta s mjesta urednika i voditelja “Otvorenog”. USKOK, elem, pucne prstima i pošalje pisamce, a Kunić salutira i odstrijeli, jer je HRT poznat po poštivanju znamenita novinarskog standarda “čujmo i drugu stranu”. Osim kada “druga strana” ne pripada aparatu vlasti, podrazumijeva se.
I sada je taj šampion medijskog pokorništva – primjerak koji na svaki mig nadređenih političkih (i drugih) autoriteta novinarima riba uši, smjenjuje ih ili im uručuje otkaze, koji utjelovljuje sramotnu antinovinarsku konstituciju HRT-a – voljom glasačke mašine HDZ-a i partnerskih stranaka instaliran na komandno mjesto javne radiotelevizije. Realno govoreći, ništa logičnije od te totalitarne dosljednosti nije se moglo očekivati.
Ono što ne zvuči realno, međutim, jest neobično inzistiranje onih koji su serviranjem i amenovanjem Kunića još jednom pucali novinarstvu u glavu (s tim da je tikva već prilično izbušena, i treba malo napora da se uoči šteta), na privremenosti takvog izbora, na v. d. statusu novog namjesnika, na tome da je u igri tek rješenje za međuvrijeme. Jedan od koncilijantnijih saborskih govornika čak je naglasio kako u ovom interregnumu nema smisla baviti se imenima, jer Bačić je “prošlost”, dok Kunić “nije budućnost”, pa je valjda baš radi toga – što je dakle Bačić prošlost, a Kunić nije budućnost – ovaj potonji nametnut kao neizbježna “sadašnjost”, pri čemu se očekuje da vjerujemo kako je iz tog nametanja ispumpana prepoznatljiva politička volja.
Zaista? A što je drugo HDZ nego farma za uzgoj Kunića? “Budućnost” HRT-a, kada jednom navrati, suprotno uvjeravanjima uvažena zastupnika, bit će nitko drugi do Renato Kunić u nekoj od personalno obojenih inačica, s drugim imenom i prezimenom, ali u istim čizmama i s istom misijom na plećima, jer HDZ ne može drugačije, jer HDZ je stvorio taj propagandni nacionalistički pogon i održavat će ga takvim – propagandnim i nacionalističkim – dok god je na vlasti, po cijenu da političke partnere pretvori u davljenike.
Nikakvo romantiziranje plitke političke taktike tu ne pomaže. Upravo je kunićevska “sadašnjost”, ovjerena glasovima u Saboru, ono što pozitivno intoniranu “budućnost” onemogućuje. Ona je spona između prošlosti i ambisa.
(Novosti.hr/Tačno.net)
