Dok s indignacijom odbacuje nepristojnu upotrebu srbizama u Saboru, državni tužilac Turudić, slično predsjedničkoj kandidatkinji Selak Raspudić, zna da je domoljubna matrica idealan predložak za prohibiranje istine: to što on čini nije besramno obmanjivanje javnosti, nego za-laganje za Hrvatsku
Viktor Ivančić
Hrvatski
Kandidatkinja za predsjednicu RH Marija Selak Raspudić optužila je predsjednika RH Zorana Milanovića da, govoreći istinu, ugrožava nacionalnu sigurnost. U političkim prepucavanjima, smatra Selak Raspudić, ne smije biti dozvoljeno „javno iznositi informacije o borbenoj spremnosti naše vojske, čije nas otkrivanje čini ranjivima i stoga predstavlja sigurnosnu ugrozu“.
Milanović je, naime, u jednom intervjuu izjavio da piloti koji upravljaju vojnim helikopterima imaju znatno manji godišnji nalet nego što bi ga po planu trebali imati, a to je, po njegovu mišljenju, „nedopustivo“. Tvrdnju je bolje uzeti sa zrnom soli, jer ju je predsjednik RH izrekao braneći se od optužbi da troši novac poreznih obveznika vozikajući se vojnim helikopterom kad god mu se prohtije, no u slučaju da je ona istinita – a po svemu sudeći jest – „nedopustivo“ ju je javno iznositi, tvrdi Selak Raspudić.
Istina koja šteti nacionalnoj sigurnosti mora biti zabranjena, upozorava pretendentica na prijestolje, podsjećajući da je i bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović ugrožavala Hrvatsku kada je „javno iskazivala zabrinutost stanjem aviona MiG-21“. Paradoks je, dakako, u tome što su Milanović i Grabar Kitarović, govoreći o stanju vojnoga ljudstva i tehnike, također bili motivirani brigom za nacionalnu sigurnost. Držeći se istine, avaj, pogodovali su mogućim okupatorima i neprijateljima ove zemlje, a takvih je napretek.
U duhu načela što ga je još početkom devedesetih, u doba prvobitne akumulacije državnosti, formulirala novinarka Dunja Ujević, obznanivši da je spremna pisati neistine ako je to u interesu Hrvatske, Marija Selak Raspudić odlučila je u predizbornoj kampanji promovirati laganje kao vrhovnu političku vrlinu. A kako je veza između politike i obmane takoreći notorna, tekovina s aromom tople vode, domoljubna matrica je ta koja anulira negativne konotacije i osigurava javnu prihvatljivost. Na stvari je dakle za-laganje za Hrvatsku.
Nešto drugačiji pristup složenoj problematici derogiranja istine njeguje državni tužilac Ivan Turudić: u njegovu fokusu nije nacionalna sigurnost, već nacionalna pristojnost.
Prije neki dan pojavio se na sjednici saborskog Odbora za pravosuđe kako bi tamo lagao da političkoj vlasti iz tužilaštva nisu dostavljane informacije o istragama protiv hadezeovaca Josipa Škorića i Josipa Šarića, nego su ovi uoči hapšenja dali ostavke na svoje funkcije zahvaljujući proviđenju i nadnaravnim moćima. A onda je, na pitanje zastupnice Urše Raukar hoće li istražiti „kako su okrivljenici znali da će biti uhapšeni“, odbrusio da je nedopustivo u hrvatskome parlamentarnom svetištu „koristiti srpski jezik“. „U Hrvatskoj se kaže ‘uhićenje'“, poučio je drsku zastupnicu, „morali ste se pripremiti kada dolazite na ovakvo mjesto.“
Ivan Turudić inzistira da se o njegovim lažima raspravlja na čistome hrvatskom. Naučite se pristojnosti, gospodo! Ako vas gledam u oči i lažem, a to činim na pravilnome hrvatskom jeziku, najmanje što mogu očekivati je da se istim tim jezikom služite i kada moje laži propitujete, a ne da ovo časno mjesto skrnavite srbizmima. Ponašajte se pristojno!
Tu je dobro podsjetiti da je prije desetak godina današnji državni tužilac, a ondašnji predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, predlagao da se u Kazneni zakon uvede „kazneno djelo poricanja prirode Domovinskog rata“. Prema tom prijedlogu, kazna od tri do pet godina zatvora bila bi propisana za iznošenje teza „poput onih da Domovinski rat nije bio obrambeni, da nije bila agresija nego građanski rat i da cilj Oluje i drugih operacija nije bilo oslobađanje nego etničko čišćenje“, objašnjavao je Turudić.
Da je prijedlog usvojen, Hrvatska bi se oslobodila liberalno-demokratskih tričarija poput slobode mišljenja i izražavanja, a zauzvrat dobila paket zakonom zaštićenih neistina. Uzme li se, naime, u obzir stvarna „priroda Domovinskog rata“ – da je isti između ostaloga bio agresorski u BiH, ili da je jedan od ciljeva Oluje bio masovni progon srpskog stanovništva – nedvojbeno je da se Turudić zalagao za zakonsku obavezu obmanjivanja, koja bi važila za svakog građanina. „Istina o Domovinskom ratu“ može biti zaštićena jedino ako zajednički lažemo o njoj. Zakonskom prisilom postiglo bi se savršenstvo – da ovu krasnu zemlju nastanjuje četiri milijuna turudića.
Na osobnome planu, dok s indignacijom odbacuje nepristojnu upotrebu srbizama u Saboru, državni tužilac, slično predsjedničkoj kandidatkinji Selak Raspudić, zna da je domoljubna matrica idealan predložak za prohibiranje istine: to što on čini nije besramno varanje javnosti, nego za-laganje za Hrvatsku.
Odgoj
Poput Ivana Turudića, i novinarka RTS-a Vesna Knežević – koja žarom stalkera vrijedno slijedi moja novinarska bauljanja i redovno upozorava javnost na štete koje pritom sijem – osjetljiva je na jezična pitanja. No njoj ne smeta neprilična upotreba srbizama ili kroatizama, nego je uzrujava „opsceni rječnik“ (voli ga nazivati i „fekalnim“) kojim ja i meni slični trujemo javni prostor i unosimo nemir u bolje građanske familije, kakva je njena.
U članku što ga je nedavno objavila na Autografu i p-portalu pokušala me je prikazati oličenjem neprincipijelnosti, moj zazor prema svim nacionalizmima osporiti kao „grubu laž“, te dokazati da sam prema srpskom nacionalizmu, eto, znatno manje milosrdan nego prema onom crnogorskom. „Navest ću samo jedan primjer njegove hirovitosti…“, piše gospođa Knežević.
Primjer glasi ovako: kada je u svibnju prošle godine jedan 13-godišnjak u Beogradu ubio deset ljudi, „Viktorijanci su“ – veli gospođa Knežević – „podigli čitavu kampanju u kojoj se taj zločin tumačio kao konačni moralni bankrot Vučićeve vlasti.“ A kad je osam mjeseci ranije, u kolovozu 2022., V. Borilović usmrtio jedanaest ljudi na Cetinju, „o tome Ivančić i Viktorijanci nisu prozborili ni riječi“: „Nigdje nisam našla da je bilo tko od njih, bilo gdje taj zločin prokomentirao kao moralni bankrot Đukanovićevog režima.“
Nezgodna okolnost je što ja nikada „ni riječi“ nisam napisao ni povodom beogradskog ni povodom cetinjskog zločina. Argument gospođe Knežević bi time bio zdrobljen, no ona drži da je dovoljno navesti kako su nešto napisali „Viktorijanci“ – kolektivni entitet što ga je konstruirala za difamacijske potrebe – da bi taj grijeh mogla pripisati meni osobno; da dakle smije izricati osudu na osnovu izmišljene optužbe i plasirati je kao „samo jedan primjer NJEGOVE hirovitosti“. Za nekoga tko se toliko grozi „opscenog rječnika“ i drži do finih manira, to je šampionski nivo intelektualnog nepoštenja, podvaljivanje kakvog se ne bi postidjele ni ulične barabe.
K tome, na usputnu napomenu da se ostrvila na Novosti i mene – jer je u više navrata ovaj list častila kiblom banalnih uvreda – uzvraća tvrdnjom kako kukavički koristim Novosti kao grudobran. „Za jednog izrazitog individualistu“, veli, „Ivančić pokazuje zapanjujući refleks da se u kriznim momentima zabije u neko kolektivno ‘mi’.“ Zaista? Tko koga zabija u „mi“? Zašto onda RTS-ovka moju „izrazitu individualnost“ poništava do mjere da zlodjela „Viktorijanaca“ stavlja na moj osobni konto, pripisujući mi tekstove koje nisam pisao, varajući čitatelje, što će reći da manipulira nekim apstraktnim kolektivnim „mi“ u svrhu lične diskvalifikacije? Ispada, ja povremeno psujem, a gospođa Knežević je neprestano nepristojna.
Osim što je neizrecivo glup, postupak je očito posljedica odgoja, tipičnog za krugove u kojima se polira građansko mediokritetstvo. Netko od formativne važnosti, mama, tata, guvernanta ili vjeroučitelj, gospođi je Knežević odavno usadio u glavu čelični kanon: Ne prostači dok lažeš! I ona se toga drži. Inzistira na učtivom ophođenju dok se odaje najprizemnijim podmetanjima.
S istom me motivacijom optužuje da napadam religije i nacije, premda se ja nacijama i religijama kao takvima nikada nisam bavio. Točno je, doduše, da sam se s vremena na vrijeme kritički osvrtao na javna djelovanja predsjednika Vučića i patrijarha Porfirija, no za gospođu Knežević je to ista stvar: ismijavaš li predsjednika, vrijeđaš srpsku naciju; dirneš li patrijarha, negiraš pravoslavnu vjeru… Kao i kod Turudića, kao i kod Selak Raspudić, domoljubni imperativi tu su da opravdaju diskreditiranje istine. U igri je naime za-laganje za Srbiju, misija koja faktički podrazumijeva intelektualnu i moralnu niskost.
A niskost je, osim svega, i dosta praktična. Krasi li te niskost, lakše ćeš Vučiću i Porfiriju ljubiti čizme.
(portal Novosti)
