понедељак, мај 27, 2024

Tunel

Slične objave

Podeli

Boro Kontić

Kad god putujem prema jugu, a on za mene počinje u tunelu na Ivan-planini, uvijek u tmini tog tunela pomišljam na hadski košmar, mrak i besmisao dolje u dubini planete i radujem se izlasku na svjetlost…“ Ovako je svojevremeno povodom svoje izložbe naslovljene sa „Prema jugu“ govorio i pisao bosansko-hercegovački slikar, Afan Ramić, jedan od najvećih.

Sjetio sam ga se ovih dana i sam putujući prema jugu. Iz Sarajeva za Mostar, tačnije novom dionicom koja je otvorena dan ranije. Svečanom otvaranju je prisustvovala Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije koja je dobrim dijelom finansirala oko pet kilometara ceste, uključujući skoro dva kilometra tunela kroz planinu Ivan. A onaj famozni simbolični potez s makazama i plavom trakom izveo je i predsjedavajući Vijeća ministara BiH. Ovaj sam čin prokomentarisao: Neke osobe možeš zamisliti da otvaraju pivo ispred lokalnog granapa, dočim tunel u koji je Evropska unija uložila 23,3 miliona eura bespovratnih sredstava… teško. Ali, eto, tako to bude kada su na određenim pozicijama određene osobe. Zoran Tegeltija je od onih političara koji se povremeno nađe u grupnom portretu članova Otvorenog Balkana, a da pri tome Bosna i Hercegovina nije dio Otvorenog Balkana. I nekako mu, inače nemuštom i mrmljajućem, riječ uvijek najslađe poteče kad se pomene Otvoreni Balkan. A pojavom, izjavama, djelovanjem, primjereniji je vremenu kada tunel Ivan još nije postojao.

Tunel Ivan prvi put je probijen maja 1890. u sklopu planiranja željezničke veze Sarajevo-Mostar. Finansirala ga je Evropska unija onog vremena, tadašnji okupator BiH, Austro-Ugarska, čiji su predstavnici, vitez Sauerwald i Eichler, uz šefa gradnje tunela E. Stixa, lično prisustvovali. Nakon što je teatralno dat znak „zapaljen je lagum koji je razlomio potonji, još neprovaljeni dio tunela i pošto se razvukoše dim i prah u tunelu sastadoše se nekih šezdesetak osoba što iz Bosne što iz Hercegovine“.

A do tada se od Sarajeva do Mostara putovalo poštanskim konjima. Put je trajao dva dana. Ja sam, evo, posljednje subote oktobra 2022. stigao za sat i pedeset minuta. Da na svečanosti u Centru za mir primim nagradu sa Ozrenom Kebom, Draganom Markovinom i Senadom Pećaninom. Dobrih decenija stariji od svog prvog susreta s Mostarom. Prvi sam ga put ugledao kao dječak. Bio je obavezna željeznička stanica na tada najkraćoj vezi između Nikšića i Sarajeva. Putovanje je trajalo dan i noć. U Mostar sam prvi put putovao „poslom“ kao maturant Druge sarajevske gimnazije, istražujući za svoj maturski rad život Alekse Šantića i Mostara na prelazu dva vijeka. Sjedio sam u bašti Ćorovića kuće, listao dokumente i razgovarao sa susretljivom kustosicom, Ravijojlom Kolak. Dolazio sam u Mostar često kao novinar Radio Sarajeva. U Mostaru sam napravio dokumentarac snimajući razgovor sa crnogorskim slikarom Mirkom Kujačićem. On je po nekoj bizarnoj, da li partijskoj ili sličnoj kazni, ovamo bio „izmješten“. Kujačić, rod Mirka Kovača po majčinoj liniji, je i umro u Mostaru. Samo godinu ranije pričao je kako je crtao jedan portret Veljka Vlahovića po motivu Ežena Delakroa „Slava vodi narod“. E da bi već dovršeno djelo zbog jednog lošeg kritičarskog osvrta žiletom sastrugao. Fantastičan li je ovo prag osjetljivosti koji ni u promilu ne mogu dostići debelokošci političari!

U Mostar sam dolazio i iz opkoljenog Sarajeva. A netom po završetku rata sa Vesnom Pusić koja je taj boravak u Mostaru evocirala primajući takođe nagradu Centra za mir „jer je bila prva hrvatska političarka koja je poslije rata posjetila istočni dio Mostara i dala podršku njegovim građanima“.Tada je na onoj željeznoj konstrukciji koja je postavljena nakon rušenja Starog mosta odlučila da uđe u politiku i „nikad više ne dopusti da drugi rade zlodjela u njeno ime“. Na žalost, na mostarskoj svečanosti nije bilo onih zbog kojih Mostar još uvijek slovi za podijeljen grad i koji Vesnu Pusić vjerovatno doživljavaju kao „izdaju legitimnih Hrvata“.

Nagradu Centra za mir primile su i beogradske Žene u crnom. O tome kojih su „legitimnih“ one „izdaja“… notorno je.

A sad nešto što bi se trebalo naročito ticati crnogorskog, tačnije podgoričkog čitaoca. Upoznao sam ovaj put u Mostaru, prvi sam se put sreo, sa gradonačelnikom Podgorice, Ivanom Vukovićem. Razmijenili smo koju riječ. Ne znam da li je primijetio da ga dugo i možda preko mjere pristojnosti gledam. Zagledam. Mjerkam. Gledam Ivana Vukovića i ne mogu da shvatim da se na njega odnosila ona, kao zahrđao žilet, rečenica iz nedavne postizborne noći u Podgorici. Naime: „Oslobodili smo Podgoricu“! Izgovorena je pred kamerama u postizbornoj noći, izgovorena nakon prebrojavanja glasova, i nakon zaključka da Ivan Vuković više neće biti gradonačelnik Podgorice, glavnog grada Crne Gore. Eto, da ne znam da se tu noć vampirski slavilo uz zastave tuđe države i „Veseli se srpski rode“, da ništa od toga ne znam, sam utisak koji u direktnoj komunikaciji ostavlja Ivan Vuković navodi me na zblanutost: neshvatljivo! Ne mogu, naime, shvatiti da se smjena Ivana Vukovića formuliše kao „oslobođenje“! Da se Podgorica „oslobađa“ od Ivana Vukovića!? Ovog mladog čovjeka kojeg bi zahtjevnije države za gradonačelnika svog glavnog grada poželjele! U opasnom je problemu društvo, maligan je mentalni sklop koji se tobože oslobađa osoba kao što je, egzemplarno, Ivan Vuković.

A u Mostaru sam sjedio i sa Kadom Hotić, jednom od majki Srebrenice. Kafenisali smo i posmatrali zalazak sunca. Onda mi je Kada, pokazujući prema još uvijek modrom nebu, rekla: „Ovakav oktobar, cijeli mjesec sunčan, topao i blag bio je, potpuno isti, 1966. godine.“

Iskustvo dokumentariste me je naučilo da sačekam, da ne postavljam potpitanja u ovakvim prilikama. Da odšutim i pustim sagovornika da odšuti. Tako je i bilo. Poslije kojih desetak sekundi šutnje Kada je nastavila:

„Rodila sam sina trećeg oktobra 1966. To pamtim, taj topli oktobar…“

Ostalo nije ni trebala reći. Znam i sam: Dvadeset devet godina kasnije, jula 1995. u Srebrenici su joj ubijeni sin, muž i još pedeset članova rodbine. Događaj u okviru kojeg se to desilo, precizno dokumentovan i presuđen u Hagu, mnogi su još uvijek spremni zvanično predstavljati kao „oslobađanje Srebrenice“. Te verglaju: desio se, kao eto, „veliki zločin“ ali tako to bude kad se „oslobađa“.

U tunelu smo, do daljnjega. Zalud evropske investicije i presjecanja plavih vrpci. U tunelu smo i zbog onih terorističkih iživljavanja nad mostarskim Partizanskim grobljem, i zbog nespremnosti da se mostarske ulice (zapadne) odreknu imena fašista. U tunelu smo. I zbog vijesti koja me je dočekala nakon mostarskog izleta: Milorad Dodik kao prioritetno, nakon izglasavanja njegove pobjede u Republici Srpskoj, odaslao pismo na evropske adrese. Izražava brigu zbog uslova u kojim doživotni zatvor služi presuđeni ratni zločinac, kreator genocida, Radovan Karadžić.

Riječima plemenitog slikara, Afana Ramića (jedinac sin mu je poginuo u odbrani Sarajeva), neponovljivog slikara svjetlosti i plavetnila: „hadski košmar, mrak i besmisao“.

(tekst i foto: Gradski portal)