„Politika poniženja“ pravo je ime za odnos hrvatskog predsjednika i premijera prema Bosni i Hercegovini
Piše: Boris Pavelić
Prvo i najvažnije: mnogi u Hrvatskoj stide se postupaka hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića prema Bosni i Hercegovini. Nije relevantno to što potpisnik ovoga teksta osobno poznaje mnoge takve ljude; važnije je da među Milanovićevim biračima postoji opća, opipljiva suglasnost da ih je prevario, naročito u pogledu odnosa prema Bosni i Hercegovini. Glasajući za političara koji se izdavao socijaldemokratom i nekakvim vođom hrvatske ljevice, birači su, kada je o odnosu Hrvatske i BiH riječ, od Milanovića očekivali, u najmanju ruku, otklon od neobaviještene, verbalnim incidentima sklone prethodnice Kolinde Grabar Kitarović, i povratak na katkad vrludav, ali svakako dobronamjeran put Stjepana Mesića i Ive Josipovića. A dobili su ono što nitko ni u najcrnjim predviđanjima nije mogao pretpostaviti: promišljeno, otvoreno i programatsko paktiranje sa srpskim secesionistom i balkanskim otpravnikom Putinovih poslova, koje ne preza čak ni od otvorenog vrijeđanja Bošnjaka; štoviše, katkad se čini da je to vrijeđanje, baš kao u slučaju Milorada Dodika, neodvojiv dio Milanovićeve politike prema susjednoj zemlji.
Govorimo, dakako, o Milanovićevu prijemu za Dodika 25. srpnja na Hvaru. Politički, u tom sastanku ne bi bilo ničeg novog, bio bi to nastavak skandala koji traje – ta sastali su se već nekoliko puta, a primio je Milanović Dodika čak i u predsjedničkom kompleksu na Pantovčaku – da nije riječ o očigledno namjerno odabranom trenutku, koji cijelu tu nedostojnu predstavu, za one koji duže pamte, podsjeća na jedan davni, fatalan skandal europskih razmjera. Milanovićevo hvarsko prostiranje pred Dodikom, naime, kao da podsjeća na neku vrst farsične reprize tragedije iz 1992., kada je francuski predsjednik Francois Mitterrand, dva i pol mjeseca poslije početka opsade Sarajeva, 28. lipnja 1992., navodno u “mirotvornoj” misiji, faktički legitimirao srpske snage, a možda i spriječio međunarodnu vojnu intervenciju protiv Karadžićevih ubojica. Politički, nešto vrlo slično – zasad još, nasreću, bez ljudskih žrtava – učinio je sada i Zoran Milanović, odabravši da Dodika primi baš u trenutku kada se Europa, čini se, napokon ipak spremala da mu uvede sankcije.
A spremala se s debelim razlogom. Nije tu riječ samo o onome što svi već znaju: da se Dodik očito upustio u konačnu disoluciju vlastite zemlje i konačni obračun s međunarodnom zajednicom u BiH, proguravši u Narodnoj skupštini Republike Srpske zakon o opstrukciji Ustavnog suda BiH, kao i odluku o faktičkoj administrativnoj opstrukciji Visokog predstavnika na području RS-a. Ne, nipošto nije riječ samo o tome: osim što je baš ovih dana – 20. srpnja, pet dana prije nego što je Dodik sletio na Hvar – parlament RS, na Dodikov prijedlog, usvojio zakon o kriminalizaciji klevete, koji je jasan signal uvođenja administrativne diktature u RS, Dodik je nešto ranije, 30. lipnja, na koalicijskom sastanku u Konjicu, pred sudionicima rekao: “Jebem ti genocid u Srebrenici”; ili, prema njegovu vlastitom priznanju: “Jebem ti genocid”, ali, ako je i tako, u vrlo jasnom kontekstu genocida nad Bošnjacima. Točno 23 dana kasnije, kao starog prijatelja, prima ga predsjednik Republike Hrvatske, pa su se dva pajdaša – jedan negator, drugi relativizator genocida – baškarili na plažama i po restoranima “Brača ili Hvara, ne razumem se ja u ta ostrva”, kako će poentirati treći njihov pajdo, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
U tome je prvi među mnogim problemima Milanovićeva odnosa prema susjednoj zemlji: kad god može, on se Bosni ruga. Prima, kad mu ćefne, samoprozvanog nasljednika osvajačke, zločinačke politike – politike koja je srušila i trećinu Hrvatske – kao da mu je svojta; on, predsjednik članice Europske unije, prijateljuje s političarom koji personificira sve antieuropske vrijednosti koje danas razaraju civilizacijsko tkivo ovog kontinenta, od putinizma, preko agresivnog nacionalizma, do otvorenog, rugalačkog prijezira prema ratnim žrtvama, što je podrivanje mirotvorstva kao osnovnog temelja antinacističke poslijeratne Europe. Time Milanović, nesumnjivo hotimice, Dodika i dodikovštinu legitimira kao prihvatljiv europski fenomen, delegitimirajući istodobno istinske vrijednosti Europe, jer je prema njima i sam – pa toliko je puta sam to priznao – više nego sumnjičav. U isto vrijeme, Milanovićevu neobjašnjivu fascinaciju Dodikom treba usporediti s njegovom isto toliko neobjašnjivom netrpeljivošću prema Miloradu Pupovcu, mirotvorcu, jednome od najzaslužnijih za to što su se hrvatski Srbi uspjeli otrgnuti utjecaju velikosrpskog Beograda pa su, ratu i tragedijama usprkos, ipak ostali u Hrvatskoj: pa kako je moguće da se hrvatski predsjednik divi Miloradu Dodiku, političkom nasljedniku velikosrpstva, a da gotovo prezire Milorada Pupovca, koji je velikosrpstvu apsolutni antipod? Apsurdno je to, politički štetno i za Hrvatsku, i za regiju, i za Europu.
Zoran Milanović, naprosto, opasan je čovjek na pogrešnom mjestu: političar bez osobnog iskustva o istinskim nesrećama rata, jer ih je proživio u diplomatskim kancelarijama – pojma taj nema o patnji, o razaranju, o nasilju, o nestajanju, o progonstvu, o izbjeglištvu, o očaju, o užasu – lišen suosjećajnosti, ciničan i deziluzioniran, ali zato ne manje vlastohlepan, još jedan od desperadosa današnje europske politike, željan slave i moći, obuzet maskulinim fantazmagorijama o bratstvu po oružju – premda o njem nema pojma – o časti, zastavi, naciji, vojsci, domovini… Taj će, valja strahovati, učiniti bilo što da ugodi svom porivu koji je toliko puta već demonstrirao – da napadne slabije i umili se nasilnicima. Zasad je to Milorad Dodik, a tko će još biti, nadamo se da nećemo još dugo gledati – jer, o Milanoviću valja reći samo još to da treba što prije, jednom zasvagda, izgubiti izbore, i požuriti u političku penziju. Ondje mu je jedino i mjesto.
Ali pritom ne treba zaboraviti ni lukavog Andreja Plenkovića. Hrvatski je premijer zbog Milanovićeva hvarskog skandala započeo bizarnu svađu, tvrdeći kako “nije znao” da Dodik stiže u Hrvatsku. Nije Plenković odlučio građanima objasniti ono uistinu važno: da je Milanović hvarskim prijemom predsjednika Republike Srpske faktički promovirao u predsjednika države, da je degradirao BiH, kao i da takvim postupcima potkopava suverenitet susjedne zemlje i razara cijelu arhitekturu postignutih odnosa Hrvatske i BiH. Ne; Plenković jest spreman “svađati” se s Milanovićem oko efemernih, proceduralnih stvari – ali bit problema neće izreći. A neće zato što se s Milanovićem slaže, i to u najosjetljivijoj, najbolnijoj točki: u spremnosti da se ruga i ponižava susjednu zemlju.
Jer što je, ako nije ruganje, činjenica da Ministarstvo hrvatskih branitelja financira negacionistički Muzej HVO-a na Heliodromu, na mjestu ratnog logora za bošnjačke civile? Što je, ako nije ruganje, činjenica da je svih četvero zastupnika Plenkovićeva HDZ-a u Europskom parlamentu – Karlo Ressler, Sunčana Glavak, Tomislav Sabljak i Željana Zovko – 14. srpnja glasali protiv amandmana na Izvješće o BiH, kojim je troje zastupnika Zelenih, Socijalista i Liberala od Europskog parlamenta i vlasti u BiH tražilo da osude i poduzmu kaznene mjere protiv Darija Kordića, osuđenika za zločin u Ahmićima, zbog njegove šokantne izjave objavljene 10. lipnja, koja ne može biti tek tako zaboravljena: “Pitao me prijatelj sa sjevera Hrvatske, naše, integralne, je li vrijedilo, je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata… Ja sam mu rekao: ‘Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio. Svaka je sekunda vrijedila!’”
Andrej Plenković, koji i sebe i Dragana Čovića voli predstavljati kao najgorljivije zagovornike europeizacije BiH, o tim dvama skandalima nije rekao ni jedne jedine riječi, baš kao što ni riječi nije rekao o istinskom sadržaju Milanovićeva prijema za Dodika na Hvaru. Plenković, bez sumnje, jest politički inteligentniji i diplomatski spretniji od Milanovića – vjerojatno čak i osobno dobronamjerniji – ali to za cjelinu njegove politiku ne znači baš ništa. Politika Plenkovićeva HDZ-a, u današnjim okolnostima, u stopu slijedi tradicionalnu ambivalenciju HDZ-ove politike, koju je, s tragičnim posljedicama, započeo već Franjo Tuđman: malo suradnje, pa malo neprijateljstva; malo poštovanja, pa malo podrugljivosti; a može, ako treba, i malo savezništva, pa malo ratovanja… Otud i jest moguće da se Plenković, s jedne strane, veze dviju vlada trudi održavati živim, pa s vremena na vrijeme organizira zajedničku sjednicu vlade; ali i da, s druge strane, istodobno tolerira civilizacijske skandale poput ovih s Muzejem HVO-a i Kordićem, koji onemogućuju ikakvu ozbiljniju uspostavu povjerenja među dvjema zemljama.
Politička razlika Milanovića i Plenkovića, dakle, samo je u maniru i u razini odgovornosti. Milanović djeluje sam, pa je za svoju grubost osobno i odgovoran; Plenković ima privilegij odstupnice, jer bi uvijek mogao reći kako ne odobrava postupak svog ministra koji financira spomenik HVO-u na mjestu logora za Bošnjake, ili kako osuđuje podršku Kordiću koju su u Europskom parlamentu iskazali zastupnici njegove stranke… No on to ne čini – i što da iz tog zaključimo? Samo jedno: hrvatski predsjednik i premijer prema Bosni i Hercegovini, hotimice ili ne, taktikom poruge sustavno provode politiku poniženja. To je najveći današnji hrvatski vanjskopolitički problem, i ozbiljan skandal današnje Europske unije, koja, i zbog političara poput Milanovića i Plenkovića, gubi sposobnost razlikovanja tradicionalnog konzervativizma od desnog ekstremizma. Ali, da bi se takva politika počela mijenjati, najprije je valja postati svjestan. U tome međutim i jest najveći problem: jesu li naime ljudi u Hrvatskoj – osim onih s početka ovoga teksta, koji se Milanovićevih postupaka stide – svjesni podrugljive nadmenosti svojih političara prema susjednoj zemlji? Većina nije: kada je o odnosu prema Bosni i Hercegovini riječ, Hrvatska je danas europska metropola ekstremizma centra. A o tome, u Hrvatskoj, jedva da se išta čuje.
tačno.net
