недеља, септембар 8, 2024

Svetislav Basara: Filmski epicentar

Slične objave

Podeli

Budući da je subota dan za kulturu, odlučih da ga posvetim aferi „Neodobravanje sredstava za filmove Markovića, Dragojevića i Žilnika“, da pomoću istraživačkog novinarstva i konsultacija sa obično dobro obaveštenim izvorima utvrdim „meritum stvari“, da ustanovim da li iza odbacivanja scenarija dokazanih sineasta stoji politička – što uopšte nije isključeno – ili burazersko-pluralistička motivacija, koja takođe nije isključena.

Možda se pitate kakvi bi to mogli biti „burazersko-pluralistički motivi“? Eh, kakvi. Možebiti (i to lako) da sredstva – koja, nota bene, nisu neograničena – Markoviću, Dragojeviću i Žilniku nisu odobrena zato da bi bila odobrena nekom burazeru Markoviću pod B, Dragojeviću pod C ili Žilniku pod D. Kužite li, stari moji.

Istražimo najpre (eventualnu) političku pozadinu neodobravanja, umalo, grešna mi duša, po navici ne napisah ubistva (takođe neistraženog). Krenimo od Gorana. Marković jeste „antiprotivan“, ima tu štofa za „neodobravanje“, prolazi to na Visokom Mestu, ali ipak snima serije i filmove – a bilo bi dobro da ih još češće i više snima – ama šta ćemo s Dragojevićem, koji je, ako se u međuvremenu nije depolitizovao, član vladajućeg SPS, što uopšte ne znači da i on ne treba da snima i više i češće, da ne budem cinik pa da dopišem „brže, jače, bolje“.

Dolazimo do Žilnika. Željko je „antiprotivan“ od pamtiveka, od komunističkog vakta, a da je stariji, bio bi antiprotivan i u kraljevini. Takav je čovek. Svejedno. Snimao je, snima, snimaće – a treba da snima češće i više – filmove koji su u ozbiljnim umetničkim krugovima Evrope i sveta neuporedivo ugledniji – i samim tim donose veći ugled zemlji porekla – od instalacija i šandrmacija, vlažnog sna eurosnobova i drkadžija, Marine Abramović, kojoj opet svaka čast u njenom fahu.

Ne odobriti sredstva Žilniku nije toliko šamar dobrom ukusu i Žilniku – namaći će on nekako pare, siguran sam – koliko srpskoj kinematografiji, a u konačnom svođenju računa i kulturnom imidžu Srbije.

Eto, toliko sam ustanovio tehnikama istraživačkog novinarstva. Dobro obavešteni izvori, međutim, ni mukajet. Ili su bili nedostupni ili neobavešteni, sledstveno ćete ostati prikraćeni za dodatne (škakljivije) informacije.

Pa ću vam umesto škakljivih informacija ponuditi vlažni san o (eventualnom) formiranju filmskog centra koji bi bio apsolutno nezavisan od političkih promena, u kome ne bi sedeli anonimusi (čast izuzecima) i koji bi sredstva dodeljivao isključivo na osnovu umetničkog dojma, a ne političkih i parapolitičkih preferencija ovog ili onog filmadžije.

Srpskoj državi (bilo koje boje) ništa ne bi stajalo na putu da zadrži pravo na fond za finansiranje samomotivacionih i propagandnih filmova – manje-više sve države to čine – i da tako, ako već nije u stanju (nema srca) da se odvoji od crkve, od sebe odvoji umetnost. I to u korist države.

(kurir)