Dvadesettrećeg listopada Crkva slavi spomendan svetog Ivana Kapistrana, talijanskog franjevca koji se posebno isticao u gorljivosti propovijedanja i obrani katoličke vjere koja je bila opasno ugrožena turskim nadiranjima, a za naše je krajeve naročito značajan jer ga je životni put doveo u Ilok, gdje je završio svoj ovozemaljski život.
Sveti Ivan Kapistran je rođen 24. lipnja 1386. godine u talijanskom mjestu Capestranu, u središnjoj regiji Abruzzo, a u Perugi je studirao rimsko i crkveno pravo, gdje ga je tadašnji napuljski kralj postavio za suca i upravitelja grada. U to vrijeme nije baš odviše mario za Boga i vjeru, o čemu svjedoči i činjenica kako je, da bi se domogao bogatstva, časti i vlasti, oženio kćer najbogatijeg čovjeka u Perugi.
Međutim, kako se to često voli reći: Čovjek snuje, Bog određuje, planovi Ivana Kapistrana nisu tekli onako kako je naumio, jer je morao podnijeti težinu tadašnjih međusobnih strančarenja, a koja će mu bitno promijeniti život. Nastala je tako pobuna stanovnika Perugie protiv kralja pa su stanovnici grada zatražili od Ivana, kao guvernera, da posreduje. Međutim, kako su se ti pregovori pokazali bezuspješnima, građani su posumnjali u Kapistranovu vjerodostojnost i zaključili su da on radi isključivo u kraljevu interesu, te su ga pograbili i bacili u tamnicu.
Pokušao je pobjeći, ali je pri padu s kule slomio nogu, te je tako završio u još težim tamničkim uvjetima, odnosno smješten je u podrum koji je djelomično bio pod vodom. K tomu treba dodati da, iako se tome nadao, nije od kralja dobio nikakvu zaštitu, nego se i s te strane osjetio i te kako napuštenim, a osjećaj beznađa još je više potpirila činjenica da su mu oduzeli svu imovinu, a pogotovo jer mu je od teškog jada i žena ubrzo umrla. Upravo takve beznadne okolnosti, neizmjerna tuga i neljudski uvjeti u kojima je morao prisilno boraviti potaknule su ga na dublje promišljanje o životu, te se polako iz dana u dan približavao jasnijoj spoznaji vrijednosti vjere i ljubavi prema Bogu.
Tako stoji zapisano da je sanjao franjevca koji ga je pozvao da uđe u franjevački red i krene stopama siromašnog sv. Franje. Iako je to odlučno odbijao, jedno jutro se probudio bez kose na glavi, točnije otpao mu je gornji središnji dio, dok je ostao oblik tonzure. Shvatio je to kao Božji znak i tražio od tamničara da ga pusti, jer želi poći u franjevački samostan.
Ulazi u samostan nedaleko od Perugie, a nakon novicijata odlazi na studij teologije u blizini Firence i ondje susreće svetog Bernardina Sijenskog, koji mu postaje učitelj i koji će na njega ostaviti iznimno snažan dojam. Poglavari su ga postavili za propovjednika, a kako se u tom području pokazao iznimno gorljiv i vrstan, uskoro je naviještajući Božju riječ i riječima se boreći za pravovjernost, obilazio mnoge gradove i mnoga sela diljem Italije i srednje Europe. Poradi takve izvrsnosti usko je surađivao i s papama onoga vremena. Pripisuju mu se mnoga ozdravljenja i obraćenja krivovjeraca, a veliki je utjecaj imao i na duhovnu obnovu franjevačkog reda.
Odlazi tako jedno vrijeme u Češku, potom u Budim, a onda i u Beograd, gdje je uz Janka Hunjadija, duhovno bodreći kršćansku vojsku, sudjelovao u obrani grada od Turaka u čuvenoj bitci koja se odigrala 22. srpnja 1456. godine, kada je kršćanska vojska postigla veličanstvenu pobjedu nad osmanlijskim osvajačima. U znak za zahvalu nad postignutom pobjedom, koja je, povijesno gledano, odgodila pad Srijema i Slavonije za oko sedamdeset godina, papa Kalist III. proglasio je 1457. god. blagdan Preobraženja Gospodinova, i odredio da se on slavi na dan 6. kolovoza, kada je vijest o pobjedi stigla do Rima.
Ivan Kapistran je potom otišao najprije u Zemun, pa Slankamen, te na kraju u Ilok, gdje je boravio sa svojom subraćom u franjevačkom samostanu koji je i osnovao. Već ostario i onemoćao, obolio je od kuge i pao na bolesničku postelju, a koliko je bio duhovno snažan i utjecajan svjedoči i činjenica da ga je čak dva puta posjetio i sam kralj Ladislav. U Iloku je proveo tek nešto više od mjesec i pol dana, odnosno ondje je 23. listopada 1456. god., u svojoj 72. god., završio ovozemaljski život.
Osjećajući posebnu snagu toga duhovnog velikana, vjernici su se redovito okupljali na njegovu grobu, a knjižica Čudesa svetoga Ivana Kapistrana, koja se čuva u Parizu, svjedoči o čak 188 čudesa koja su se zbila po njegovu zagovoru. No, 1526. god., s novim turskim nasrtajima i u općem metežu, njegove su kosti nestale i do danas nije otkriveno gdje se nalaze.
Papa Grgur XV. proglasio ga je blaženim 1622. godine, a svetim ga je proglasio papa Aeksandar VIII. godine 1690. (ili, prema drugim izvorima, papa Benedikt XIII., 1724. god.). Uviđajući posebnu duhovnu snagu svetoga Ivana Kapistrana povezanu s obranom vjere, papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1986. god. zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika.
Blagdan mu se u rimskoj liturgiji od 1890. god. slavio 28. ožujka, a od 1969. godine slavi se za cijelu Crkvu na dan smrti, odnosno 23. listopada. Obično se u ikonografiji prikazuje kako nosi franjevački habit, a u rukama ima razvijenu kržarsku zastavu i(li) knjigu u ruci, što upućuje na pobjedu nad Turcima kod Beograda, te na njegov doprinos u teologiji i propovjedništvu. Ponekad se prikazuje tako da mu se iznad glave nalazi šesterokraka zvijezda. Štuje se kao zaštitnik sudaca, pravnika i vojnih kapelana.
Iako je današnjem prosječnom vjerniku možda nedovoljno razumljivo da bi jedan poluvojnik kakav je bio Ivan Kapistran uopće mogao postati svecem, valja svakako imati u vidu da on nipošto nije bio osvajač, nego onaj koji je branio svoju katoličku vjeru i kršćanske zemlje od brutalnih nasrtaja Osmanlija, onih koji nisu prezali baš ni od čega u svom naumu da zatru Evanđelje i Istinu za koju je sam Krist dao svoj život. Takve srčanosti, takve duboke vjere i takvog pouzdanja u Božju Providnost treba i te kako i današnjim kršćanima, pa nam je u tom smislu sveti Ivan Kapistran svjetionik koji nam pokazuje put i zaštitnik u svim pravednim nastojanjima da očuvamo svoju vjeru i svoju vjernost Kristu i Crkvi.
(Izvor: Portal katoličkih teologa)
PS Zahvala i počast često izostanu, a katkad stignu i sa docnjom. Sv. Ivanu Kapistranu, za njegov doprinos za pobedu nad Turcima Beograd će se uskoro odužiti – ulicom na Zvezdari. (D. B.)
