BEOGRAD, 20. aprila 2022. – U Dvorani Kulturnog centra u Kolarčevoj ulici večeras je predstavljena kjiga Eve Grlić – Sjećanja i neobjavljene priče. O knjizi su govorili izdavač Dragan Stojković, pisac Filip David, pisac Ante Tomić i autorkin sin, reditelj i pisac Rajko Grlić.
Pre promocije ove knjige prikazan je dokumentarni film Skriveno djetinjstvo – Vesnina priča, Evine kćerke Vesne, sestre Rajka Grlića.
„Eva je počela da piše s raspadom zemlje (Jugoslavije – prim. D. B:) osamdesetih da bi se odbranila od tog obnovljenog zla. To je njeno viđenje te istine, koje počinje detinjstvom“, rekao je Stojković i potom prozvao Filipa Davida, čija se sudbina (njegove porodice) nije mnogo razlikovala od sudbine Grlićevih. „Knjigu sam pročitao još 1999. godine i prvih desetak strana je identično sa onim što smo ja i moja porodica preživeli“, kazao je David i izrazio žaljenje što u Beogradu ne možemo češće da razgovaramo sa našim prijateljima iz novih, susednih država.
David je istakao da je neophodno i traumatično podsećanje, kao u ovoj knjizi. Eva je, rekao je, verovala da svet može da bude bolji. „Eva nije imala vremena da uživa sa kćerkom jer se raspadala Jugoslavija. David je ispričao i da su mađarski Jevreji tokom II svetskog rata pregovarali sa Ajhmanom i prema toj pogodbi trebalo je da saveznici Nemcima za oslobađanje 400 mađarskih Jevreja daju 10.000 kamiona. Saveznici to nisu prihvatili, pravdajući se da bi rat zbog toga mogao da traje godina dana duže, a sve to govori da je istorija puna strahota i užasa o čemu svedoči i vreme u kojem živimo“, rekao je David misleći na rusku agresiju i strahote koje se dešavaju u Ukrajini.
„Nemoguće je da sin priča o majci i da bude racionalan. Eva je bila produkt sjevera i juga i moja majka je prošla kroz nemoguće. Bila je vrlo čvrsta spolja a iznutra veoma osjetljiva i sentimentalna. Imala je taj židovski humor, uvek se rugala nesreći. Pisala je da bi se oduprla toj nesreći, a dvije nesreće su se valjale u jednoj kući i o tome se nikad nije razgovaralo. Moram reći da smo učeni da se ne svetimo. Moji roditelji su bili gladni života, beskonačan smijeh i halapjivost za životom“, kazao je Grlić.
Pisac Ante Tomić je mišljenja da je ova knjiga veoma važna i za srpski i hrvatski kulturni prostor, posebno „zbog revizionizma s kojim se svakodnevno susrećemo. Čitajte knjige, rekao je Tomić i zapravo citirao jednog hrvatskog taksistu nakon što mu je mušterija počeo soliti pamet. On smatra da je još uvek malo glasova koji govore protiv tog užasa i posebno istakao dve knjige – Slavka Goldštajna (Hiljadudevetstočetrdesetprva se vraća) i knjigu Eve Grlić.
„Nisu profesionalci u pisanju i oboje su hrvatski Židovi. Slavko je kao Karlovčanin, a Eva svjedoči o Zagrebu. Slavko je imao jedva 12 godina kada je otišao u partizane, a Eva samo dvadeset. Sa 22 godine već je imala dijete, odlazi u partizane a kćerku daje drugoj porodici. To kako ona opisuje taj Zagreb iz travnja 1943. godine, taj jebeni užas, ili kad zaluta u bosanskoj planini i krije se od četnika kojima su Njemci plaćali za svakog ubijenog partizana. Zato su te knjige ljekovite. Eva živi i u suton života osjeti da mora pisati, zbog onih u crnim unoformama koji joj pod prozorom pjevaju ‘Za dom spremni'“.
Grlić je ispričao da je kao dečak bio prisutan kada su njegov otac Danko, Rudi Supek i Gajo Petrović smišljali i pravili Korčuansku ljetnu školu i Praxis. „Stalno su pričali na njemačkom praveći posao službi da se muči s prevođenjem. Jednom prilikom su se dok su se rastajali rekli – vidimo se u nedjelju u ‘Vili Praksis’. Policija se raspitivala za tu vilu a zapravo se radilo o nekoj livadi nedaleko od Zagreba. I kad je život postao mirniji moj otac je rano (u šezdesetoj) umro i knjiga moje majke je priča o njenoj dvadesetogodišnjoj samoći nakon njegove smrti. Ovdje se, na ovim našim prostorima ista priča ponavlja jer nas vode ljudi koji ne čitaju“.
Na iznenađenje mnogih u punoj Dvorani kulturnog centra Grlić je na kraju rekao da njegovi filmovi nisu ostavili veliki trag. „Moji filmovi ne znače ništa, to što sam radio, to su pijesak i voda. Raspala se jedna zemlja jer joj je istekao rok a sve nove su mnogo gore od nje. Kultura je postala najmanje važna, možda i zbog toga što je tu mogućnost muljanja najmanja, kazao je Grlić i konstatovao da Hrvatska – nema kinoteku. „Nije ih briga!“
Dragan Banjac
