U javni prostor ušla je teza da su Aleksandar Vučić i Andrej Plenković najsposobniji predsjednik i premijer u regiji, ali to je čista iluzija. Oni su sposobni samo u smislu šibicarskog muljanja oko toga da ostanu na vlasti, ali ne i da unaprijede države kojima su na čelu
Vrlo sposoban i popularan, umalo pa legendaran gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković dao je ovih dana vrlo neuobičajenu izjavu. Rekao je da Aleksandra Vučića smatra najboljim predsjednikom u regiji, iako ima visoko mišljenje i o Zoranu Milanoviću, a da Andreja Plenkovića drži najboljim premijerom na istim prostorima. Ništa od toga nije obrazložio, kao što nije obrazložio ni svoju procjenu da do rata u Ukrajini ne bi došlo da je na čelo Evropske komisije došla Angela Merkel. Naravno, ova mišljenja ne treba uzimati zdravo za gotovo, tim više što je Janković svojedobno imao visoko mišljenje i o Milanu Bandiću i održavao bliske odnose s njim. No Janković je dovoljno kredibilan da se njegov sud ne bi otprve odbacio, već barem uzeo u obzir. Ovo je tekst o tome.
Aleksandar Vučić je došao na vlast izjavljujući da mu je politički uzor Ivo Sanader, naravno prije nego što se ovaj počeo potucati po sudovima i na kraju završio onkraj zatvorske brave. Iz toga se lako mogao iščitati generalni plan srbijanskog predsjednika. On će, kao i Sanader, okrenuti Srbiju prema Evropi, a kao grudobran protiv radikalnih srpskih nacionalista poslužit će mu to što je prethodno i sam bio takav. To je politički manevar kojim se prije toga poslužio američki predsjednik Richard Nixon koji je, odlučivši zatopliti odnose s Kinom, znao da neće imati problema s američkom ultradesnicom zbog manjka patriotizma, jer tog je patriotizma kod njega itekako bilo. Što se Vučića tiče, njegov glavni kamen spoticanja je osamostaljenje Kosova, zbog čega, po vlastitom priznanju, njegova glava može doći na panj. Tu su iskrsnule dvije važne okolnosti. Prvo, Kosovo se toliko udaljilo od Srbije da Beograd ondje više ne bi mogao postaviti ni konduktere u gradskom saobraćaju ili kontrolore kućanskih brojila. Drugo, osamostaljenje Kosova je objektivno toliko pravno kontroverzno da međunarodna zajednica sve do danas nije tražila da ga Srbija prizna, nego samo da s njim ne prekida pregovore. Tek s ratom u Ukrajini NATO je toliko nabildao mišiće da je prag zahtjeva podignut na nivo da se od Beograda traži da prizna novu kosovsku državu. Što se tiče odnosa s Rusijom, zahtijeva se da Srbija ne samo osudi rusku intervenciju u Ukrajini, što je ona i učinila, nego i da uvede Moskvi sankcije, što Vučić zasad obija. To bitno ograničava manevarski prostor srbijanskom predsjedniku.
Treba reći da Vučić nije u sasvim vazalskom odnosu prema Putinu, što najbolje pokazuje činjenica da nije priznao aneksiju Krima. To bi naime bio alibi za otcjepljenje Kosova, koje također doživljava kao neku vrstu aneksije od strane zapadnih sila. Račune je Vučiću pomrsila i okolnost da oko Kosova neće naići samo na zid protivljenja radikalnih nacionalističkih stranaka i krugova, nego i tzv. građanskih stranaka koje su na poziciji “Kosovo je Srbija” ili barem na nekadašnjem stavu Vuka Draškovića da Kosovu treba dati “više od autonomije, a manje od nezavisnosti”. Time se Vučić našao u škripcu između naraslih aspiracija evroatlantskih centara moći i pritisaka u vlastitom dvorištu, što ga tjera na raskršće prekretničkih odluka koje nije lako donijeti. Pitanje je da li se on s time može nositi, to jest da li je iscrpio kapacitet svojih proevropskih reformskih namjera. Zasada je našao pomoćni izlaz u tome da je izgradio izrazito autokratski tip vlasti što, naravno, ne zvuči dobro, ali za zapadne demokracije ostaje otvoreno pitanje zašto su mnogi autokratski režimi efikasniji od njih. Ukratko, Vučić vodi izrazito neuspješnu Srbiju pod pritiskom različitih okolnosti na koje samo djelomično može utjecati, no to je ipak daleko od ushita koji u vezi njega ima Zoran Janković.
Ali jednako vrijedi za hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, koji svakako spada u najposlušnije pitomce Evropske unije, što je platio cijenom koja je bila aktualna u Sanaderovo doba. Obojica su, naime, kompenzirala svoja proevropska usmjerenja time da su u HDZ-u omogućila razmah nikada većih korupcijskih afera i time amortizirala otpore u radikalnom dijelu svoje stranke. Postoji ipak jedna bitna razlika, a to je da se Sanader barem djelomično distancirao od Tuđmana (micanje njegovih bista sa službenih HDZ-ovih skupova), a pogotovo da je rušio ustaške spomenike. Za to Plenković nema hrabrosti. Naprotiv, osramotio se HOS-ovom pločom “Za dom spremni” postavljenom u Jasenovcu, pozivajući se na nakaradnu izliku o “dvostrukoj konotaciji” tog ustaškog pozdrava i jedva pristavši da se ta spomen-ploča makne nešto dalje. Isto vrijedi za Vučića koji je, doduše, pristao da se neke beogradske ulice preimenuju po slavnim partizanskim komandantima, ali to je samo za kap ublažilo činjenicu da Srbija priznaje četništvo kao frakciju antifašizma. U svakom slučaju, spomenike Draži Mihailoviću nitko se ne usudi ni pipnuti.
Ukratko, Jankovićeva procjena o Vučiću i Plenkoviću stoji samo u smislu da su oni divovi u samoodržanju na vlasti, ali su sićušni divovi u smislu unapređenja stanja u vlastitim državama. Obojica obožavaju to stanje predstavljati boljim nego što jeste i to im relativno dobro ide u očima međunarodne zajednice. Dok tvrdnja Zorana Jankovića o njima dvojici stoji na vrlo klimavim nogama, gradonačelnik Ljubljane možda se najviše približio istini oko Angele Merkel. Doduše, nije nimalo sigurno da bi ona spriječila rat u Ukrajini, ali je kao jedan od zadnjih izdanaka njemačke Ostpolitik svakako bila najbliže tome da se to dogodi. Cilj te politike bio je da se izađe iz zatvorenog kruga mržnje između Rusije i Njemačke, iako je prošlo relativno malo vremena otkako su te dvije države krvavo zaratile u brutalnim borbama koje su odnijele više desetaka milijuna ljudskih života. Toga u ex-yu regiji nema. Iako su ratovi polovicom i krajem dvadesetog stoljeća odnijeli puno manje žrtava, oni su i dalje aktivni dio političke scene u kojoj svatko drži svakoga na nišanu, a u slučaju glavnih aktera, Srbije i Hrvatske, to varira u najboljem slučaju od hladno-korektnih odnosa, a u najgorem i češćem do verbalnog puškaranja, koje upravo gledamo u najnovijem slučaju nepotrebne zabrane Vučiću da posjeti Jasenovac. Ovdje je važno spomenuti da je tome doprinijelo i gubljenje kontrole Andreja Plenkovića nad HDZ-om, što najbolje potvrđuju težak poraz na splitskim izborima i gubitak utjecaja šire u Dalmaciji. To je očito teško pogodilo Plenkovića, koji je optužio pobjedničkog kandidata Ivicu Puljka da je došao na vlast zahvaljujući i pronacističkim stavovima nekih svojih bliskih suradnika. No jasno je da je tih pronacističkih ispada puno više u Ukrajini, kojoj bi on htio biti zaštitnik i glasnogovornik.
Praktički jedina spojna točka između Plenkovića i Vučića je sklonost ličilačkim radovima kojima stanje u svojim državama prefarbavaju tako da ono izgleda puno bolje nego što stvarno jeste. Posljednji primjer toga je što se ulazak Hrvatske u eurozonu slavi kao epohalan uspjeh, tako da se i sasvim ozbiljne novine poput Financial Timesa grohotom smiju Hrvatskoj kao jedinoj zemlji koja se srdačno raduje ulasku u tu zonu, dok bi svi ostali htjeli izaći. Eto, tako stvari stoje, gospodine Jankoviću. Vučić i Plenković nisu nikakvi velikani u regiji, nego samo šibicarski muljatori kojima je jedini interes ostati što dulje u igri.
Portalnovosti.com
