Možeš baliti na ruske balističke projektile, ili spavati sa maketicom „suhoja“ na uzglavlju, ali budeš li čelnik crnogorskog pravnog resora, moraćeš da se izjasniš pred svima
Piše: Brano Mandić
Funkcioner Evrope sad! Andrej Milović još kao mladić osjetio je strujanje muške krvi pravovjernih predaka. I prepustio se. Zato vojne parade uostalom i služe. Zastave vijore na vjetru, slavi se pravda i koračnica, okolo blogeri i šapke, a gimbali lebde kao ruski kosmonauti… Scena je postavljena klasično, reklo bi se da Putin stiže u Beograd, pa vidno uzbuđenom Miloviću prilazi propagandist Malagurski. Kratka anketa sa lica mjesta, Malagurski pita Milovića o Putinu i Rusiji.
„Znamo koliki su nam oni prijatelji…“, kaže Milović. On to ironično misli na Zapad. Njemu se Zapad, što god to značilo, ne sviđa. Sadašnji komesar Evrope Sad! čiji se partijski lideri kunu u NATO, na ekranu je siguran u ono što govori, a njegova nevina mladost jeca – Rusija je matuška a Zapad odvratni očuh.
Zašto je problem što je mladi pravnik Andrej Milović slavio Putinovu Rusiju? Problem bi mogao biti u činjenici da se njegova partija ne zove Rusija tad, nego Evropa sad, i što bi Milović, kako zvijezde predskazuju, vrlo lako mogao biti ministar. Pokazao se u kampanjama, žonglirao sa nekoliko vrelih krompira, pa bi nakon mjesta državnog sekretara u apostolskoj vladi u novoj evropskoj logično mogao skočiti do ministra pravde. E tu leži obaveza da ga pratimo pomnije, makar zeru više nego što smo to dosad radili.
Ne hitam sa zaključcima, postoji mogućnost da je Milović nakon invazije na Ukrajinu promijenio ćurak, moguće da je uhvatio poentu i kako Putin nije baš predivan primjer svjetskog lidera. Valja Miloviću dati šansu da svoje mladalačke stavove pojasni, kako Evropa sad ne bi djelovala raspolućeno već na samom početku. Ali što god rekao, Milović gubi legitimitet kod nas zatucanih pravdoljuba – ako prevjeri i okrene se zapadnim prijateljima, znači da je riječ o lukavom prevrtljivcu koji ne preza od lažnih iskaza, što je ustalom pokazao u danima kad je na oči lagao javnost pravdajući svog šefa i njegove mućke sa stanovima i pasošima. Ostane li Milović pravovjeran a pravoslavan po mjeri Borisa Malagurskog, onda mu, jopet, nije mjesto u nekoj budućoj vladi koja će izvjesno tancovati po taktu zapadne kvinte.
O čemu zapravo govorimo kad govorimo o Miloviću? Taj je zapravo primjer jednog neiskusnog a već formiranog aktiviste kojeg je porodio bivši sistem protiv kojeg se nominalno borio. Zapravo je riječ o politici koja ne obavezuje, koja krije kurs i karte, prodaje cinizam i pragmu, dok ašikuje sa ogavnim guslarskim populizmom. Zapadni oci znaju o kakvim tulipanima se radi, pa je smislila odvratni sistem inicijacije kojeg je upravo prošao novi predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. Volim Kosovo, žalim Srebrenicu, ljubim NATO. Istu pjesmicu moraće da otpjeva svaki ministar, jer vlada neće dobiti šušku od Putina nego od Brisela.
Možeš baliti na ruske balističke projektile, ili spavati sa maketicom „suhoja“ na uzglavlju, ali budeš li čelnik crnogorskog pravnog resora, moraćeš da se izjasniš pred svima. Nema više DPS-a, moj Andrejuška, nema ni potrebe da se nabrajaju Lenka, Vunko, Celuloza, i ostale fabrike na Sjeveru. Crnoj Gori je potrebna koherentna unutrašnja i spoljna politika, kao jadni minimum, ako je već nemoguće imati ljude od integriteta i poštene političke misli.
(Izvor: normalizuj.me)
