Piše: Vasiljko Vukoje
Da su na Balkanu svaka čuda moguća, odavno su rekli mnogi umni ljudi. Nije li još Rebecca West napisala da ljepše zemlje vidjela nije, ali ni čudnijih ljudi i njihovih još čudnijih nagona.
Britanski Gardijan objavio je ovih dana, pod znakom čuđenja, više retoričko pitanje nego konstataciju, o tome da je veliki naučnik, fizičar i filozof Ruđer Bošković, koji je umro prije 246 godina, 1787. godine u Rimu, tvorac novih napetosti između dva balkanska naroda Srba i Hrvata.
Onlajn mediji u Australiji s velikom su znatiželjom prenijeli ovu vijest, ne zbog velikog interesa javnosti, jer i danas 2023. godine, najveći broj Australaca nikada nije čuo ni za jednu balkansku državu nastalu raspadom Jugoslavije, nego zbog nevjerice da jedan takav genij, odavno mrtav, može izazvati političke tenzije među narodima koji su se ne tako davno krvavo ubijali.
Prvo je „predsjednik Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini“ Milorad Dodik, uz blagoslov koalicionog i po ogromnoj imovini kolege Dragana Čovića, javno objavio jednu od monstruoznih laži kojima godinama obmanjuje poluizgladnjeli i neuki narod u svom entitetu, Republici Srpskoj pa i u Bosni i Hercegovini, da će u Trebinju, preciznije blizu Orahovog dola, rodnog mjesta Ruđerovog oca Nikole, sagraditi aerodrom i da će ga nazvati po geniju rođenom u Dubrovniku 1711. godine od oca pravoslavca i majke Marie Betega, katolkinje iz Italije.
Nedugo potom, župan dubrovačko neretvanski, imenjak Ruđerovog oca Nikole, Dobroslavić, koji narodu služi kao sprdnja jer preko dvadeset godina radi poslove koji stvarno ne postoje, predložio je da se dubrovački aerodrom nazove imenom upravo Ruđera Boškovića. Utuk na utuk, ili balkanskim načinom ponašanja, e baš iz inata.
Da čudo bude veće Milorad Dodik u svojoj politici ima podršku Čovićevog bosanskohercegovačkog HDZ-a, koji je za razliku od Dobroslavićevog, hrvatskog HDZ-a partnerska stranka, ali kako je trebinjski aerodrom jo[ jedna šarena laža Dobroslavić je bio brži i odnedavno aerodrom na Čilipima se službeno zove „Ruđer Bošković“.
Srpske stranke u Hercegovini oštro su se suprostavile ovom još jednom“ uzurpacijom srpskih ličnosti“ od strane Hrvatske, što je dovelo do porasta tenzija i među građanima Dubrovnika i Trebinja, koji i trideset godina poslije rata, iako udaljeni dvadesetak kilometara i dalje nemaju nikakvu službenu komunikaciju, što je svjetski rekord u tim okvirima. Istine radi, dubrovački gradonačelnik Mato Franković, inače član HDZ-a koji žali za pobjedom partizana u II svjetskom ratu i koji nerijetko nosi majice s natpisom Za Dom Spremni, blokira bilo kakve razgovore, „dok se Trebinje ne ispriča za napad na Dubrovnik 1991. godine“.
Danilo Kovač, istoričar na Univerzitetu Sapienza u Rimu oko pitanja imenovanja aerodroma kaže: „U Ruđerovo doba pripadnost naciji imala je drugo značenje nego danas, ali je poznato da je Ruđer Bošković obilazio crkve i manastire po Kosovu, pa ga zbog toga učenici u Srbiji i Crnoj Gori smatraju srpskim naučnikom“. Svojevremeno, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić iznosio je stav da je Ruđer Srbin katolik, iako je danas poznato da su se Dubrovčani tek krajem 19. i početkom 20. vijeka uglavnom izjašnjavali Srbima katolicima, zbog otpora austrougarskoj vlasti i željom za ujedinjenje s kraljevinom Srbijom. Posljednji dubrovački Srbin katolik, advokat Miljenko Reljić, unuk čuvenog dr. Mata Gracića umro je prošle godine u Australiji u dobi od 100 godina i bio je prvi politički azilant u Australiji iz Dubrovnika 1990.godine, još prije početka rata u njegovom rodnom gradu.
Ivan Maslać, komercijalni direktor dubrovačkog aerodroma rekao je da je „imenovanje aerodroma naš posao i niko u to ne treba da se miješa sa strane, niti ćemo nekoga pitati za takvu odluku. Gospar Bošković nije bio Srbin“, zaključuje Maslać.
Domagoj Vidović, profesor na institutu za lingvistiku Sveučilišta u Zagrebu povodom ovog događaja kaže da je Boškovićev ujak, majčin brat bio katolički sveštenik i da do početka 20. vijeka nijedan Srbin nije živio u Orahovu dolu.
Goran Cvijetinović, dubrovački novinar i publicist na pitanje o napetosti između dva bliska grada, a stvarno toliko udaljena, odgovara da u „današnje vrijeme neopravdano glorifikujemo Dubrovačku Republiku“ i postavlja javno pitanje „kada je, kome i gdje Ruđer Bošković ikada rekao da je Hrvat“.
I tako, dok slavni naučnik izaziva nove tenzije prije svega među političarima dva grada, mediji u Australiji se ne mogu načuditi, pogotovo poslije krvavog rata koji još ostavlja posljedice na mnoge stanovnike Hercegovine i dubrovačkog područja, kako je moguće da se zbog tako banalnog razloga kao što je ime aerodroma, stvaraju nova krizna područja.
Navodi se i ime jednog od najvećih genija ljudskog roda Nikole Tesle, rođenog u Lici, kojem je u Zagrebu sagrađen spomenik, a čiju su rodnu kuću u selu Smiljanu, hrvatski vojnici spalili do temelja u prošlom ratu. Podsjećaju da je Nikola Tesla, sin pravoslavnog sveštenika, svoje svevremenske naučne podvige stvorio u Americi i da je njegova najpoznatija izjava da se ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom.
Zaboravljaju pri tom Australci ono što svi znamo, da su Nikola i Ruđer ostali tamo gdje im danas dižu spomenike i imenuju aerodrome, neki mali ljudi poput Dodika i Čovića ili bivšeg direktora nudističke plaže hotela Osmine u Slanome Nikole Dobroslavića, nikad ne bi dospjeli u novine.
Kao što Neron nikad ne bi bio zapamćen kao rimski car da ga nije spalio.
