BEOGRAD, 10. juna 2022. – U Endžio hab-u (Dobračina 4) sinoć je postavljena izložba fotografija svetski poznatog fotografa Rona Haviva.
Za izložbu koja je već postavljana u Sarajevu i Mostaru treba zahvaliti sarajevskom i beogradskom Forumu ZFD, a može se pogledati svakog dana do 16. juna od 12 do 20 časova.
Ron Haviv je jedan od najznačajnijih fotografa današnjice. Radio je u 100 zemalja sveta i fotografijom ispratio više od 25 ratnih sukoba. Njegove fotografije imaju posebnu težinu i značaj kada je reč o zabeleženim scenama tokom ratnih godina u Bosni i Hercegovini, a posebno u okolini Prijedora, Banja Luke i Mostara.
Fotografije su prikazane u Beogradu, tiču se svih strana u ratu. To su autentični dokumenti koji su nastajali kako bi izazvali momentalnu promenu. Sada postoje kao dokazi, kao dokumenti istorije i trebali bi biti podsetnik svima onima koji su na vlasti, ali i onima koji su ih izabrali, o tome šta se može dogoditi kada stvari odu u određenom smeru.
Devedesetih je fotografisao ratove na prostoru bivše Jugoslavije, a kao važno svedočanstvo o tom vremenu objavio je knjigu “Krv i med”. Značajno je istaći da su njegove fotografije osvojile brojne svetske nagrade, čuvaju se u znamenitim muzejima i galerijama, a korišćene su i u sudskim procesima Haškog tribunala. Javnosti je poznata jedna od najautentičnijih fotografija autora Rona Haviva koja je snimljena u Bijeljini, 02. aprila 1992. godine i kojom je fotograf upoznao svet sa brutalnošću Arkanovih zlikovaca.
Haviv se sinoć javio posredstvom modernih tehnoloških dostignuća: „Najpre su počele kružiti glasine. Zatim su se javili dokazi – postojali su logori, bili oni zvanični ili ne, skrivene prostorije, sale za fizičku kulturu, hale i fabrike na otvorenome, farme, škole… Nije bilo bitno o kojoj strani je bila reč – sve su ih imale. To je deo dio rata. To je bilo očigledno za neprijateljske vojnike, a manje očigledno za civile. Stare osobe, deca i žene često su zarobljavani iz želje da se zatvore ‘drugi’. Najsonovnija želja bila je da se potpuno kontroliše kretanje ljudi. Pritom je bilo nevažno da li se radi o pritvorenicima, zatvorenicima ili osobama koje je trebalo ispitati. Ovim ljudima je uskraćivana sloboda“.
Život, sloboda i potraga za srećom – to je najvažniji deo Deklaracije o nezavisnosti SAD, reči s kojima sam odrastao, često pretpostavljajući da su to reči koje poznaje, poštuje i koristi ceo svet. Međutim, iako se očekivalo da su te reči – posebno reč sloboda – osnova sveta koji sam poznavao, njihovo stvarn značenje nikad nije bilo jasno Šta je sloboda, kako izgleda?
Ratovi se u određenom trenutku završavaju. Meci prestaju da lete, bombe prestaju da eksplodiraju. To se odnosi na sve one koji su bili na ratištu. Rat nas podseća koliko smo fragilni i u kojoj meri ideje slobode može biti plemenita za sve nas“, poručio je Haviv.
Edin Ramulić iz Prijedora (Fondacija za izgradnju kulture sjećanja) rekao je da su logori u Bosni i Hercegovini bili važno sredstvo u progonu ljudi i stvaranju etnički čistih teritorija. „Za gubitak slobode i svih ljudskih prava presudna je bila etnička pripadnost, ali su u nekim situacijama u logorima zatvarani i pripadnici istog naroda, iako ne u istoj srazmjeri. Svakodnevni strah za život, batine, zamislivo i nezamislivo iživljavanje i mučenje, glad, žeđ, smrad, dizenterija, leševi netom ubijenih ljudi… ostavljali su malo prostora za nadu, pogotovo kad ti preostane da se uzdaš jedino u milost nemilosrdnih čuvara. Ima li kraju mukama…“
Slučaj je htio, kaže Ramulić, da se prvo otkriju prijedorski logori Omarska i Trnopolje. Do tada se već ponešto pisalo na osnovu svjedočenja izbjeglica i onih koji su se dokopali slobode, ali tek kada su odvažni britanski novinari posjetili Prijedor 5. avgusta 1992. godine i objelodanili slike i priče, međunarodna javnost je bila šokirana i voljna nešto preduzeti. Najpoznatija fotografija iz tog vremena koja se pojavila na naslovnim stranicama velikih svjetskih, sa živim kosturima iza žice, Fikreta Alića i drugih zatočenika Trnopolja, zapravo nije bila fotografija, već screenshot televizijskog snimka. Razlog je bio jednostavan, među novinarima i snimateljima koji su prvi uspjeli posjetiti logore u BiH nije bilo fotografa“.
Ramulić navodi da je Ron Havv „neumorno fotografirao i fotografijama oslobađao zatočenike. Prvo ih je oslobađao straha od smrti svojim prisustvom i fotografijama, a potom bi uslijedila i prava sloboda… U Prijedoru smo 2017. godine počeli prikupljati građu za budući centar za informiranje i dokumentiranje. Zahvaljujući Hrvoju Polinu, nedavno preminulom fotografu iz Zagreba, prvi kontakt smo ostvarili upravo sa Ronom Havivom. Rezultat su dragocjene fotografije koje će služiti prije svega u edukativne svrhe mladih ljudi, a izložbu je autor nazvao Sloboda“. Izložba stvara prostor za refleksiju i razgovor što je danas, dvadesetpet godina nakon zatvaranja logora u BiH, posebno bitno. To je prostor u kojem možemo razgovarati o slobodi, dostojanstvu i jednakosti u nadi da će buduće generacije ove pojmove usvojiti kao univerzalne vrijednosti i tako oživjeti preventivni karakter Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine“.
Fotorepoter i direktor WARM Foundation – Sarajevo Damir Šagolj rekao je „da je, nekim filmskim čudom, Ron Haviv sa istom ovom kapicom i šalom, i svojim fotoaparatom bio u Istočnoj Bosni 1941-1943, stranice istorijskih knjiga ne bi bile tako krvavo prazne!“.
A šta se dešava ako stranice istorijskih knjiga ostanu prazne? – upitao je Šagolj. „Odgovore možete pronaći u masovnim grobnicama koje je povampireni nacionalizam i primitivizam od kraja osamdesetih nemilosrdno punio, a u istočnoj Bosni udarnički. Od kraja osamdesetih, od onog trenutka kada je do tada dominantni ideološki narativ bratstva-jedinstva popustio pod naletima sila mraka, u knjige se istorija upisuje kao u dnevnik ili spomenar. Čija knjiga njegova i istorija“.
„Zašto je taj dominantni narativ bratstva-jedinstva popustio? Pa zato što su stranice istorijskih knjiga ostale prazne i što mu je u temeljima ostao, kao u kvarnom zubu, užasan i smrdljiv proces. AVNOJ-em nametnuto bratstvo-jedinstvo, jedini način da se zaustavi bratoubilački rat i porazi vanjski neprijatelj, je podrazumijevalo da se, recimo, o zločinima 1941-1943 u istočnoj Bosni ništa ne govori. A radi se o jako velikom broju užasno krvavih zločina. I to je moralo tako biti. Ali šta nije moralo i nije smjelo biti, i šta nam je došlo glave (pogledajte još jednom ove slike!) je što nismo odmah nakon prestanka opšte opasnosti 1945-e prikupili dokaze i fotografije pa ispunili one prazne stranice“.
Ovako, kazao je Šagolj, u njih upisuje ko hoće i šta hoće. Šta je trebalo biti “nikome se ne ponovilo” lekcija za budućnost pretvorilo se u idealnu platformu za razbuktali primitivizam i mitomaniju koja se ovdje, već tradicionalno, zove istorijom. Ronove fotografije, i ne samo Ronove, su stubovi na kojima stoji istina. Kao što bi se Zemlja sručila da se ispod nje izvuku ona četiri slona i kornjača, i kao što bi zlo zavladalo na svijetu ako nema barem 36 skrivenih pravednika, tako bi i narativ užasa bio ostavljen isključivo silama mraka koje su ga i kreirale, da nema Rona i Ronovih fotografija“.
„Organizam koji nije spreman na često bolnu istinu u njenom forenzičkom stanju, kome je ona strano tijelo, će istu odbaciti ili je učauriti sa svih strana. Tijelo je postalo jedan ogroman cancer, i on metastazira. Slobodne teritorije su učaurene u njemu, i često među njima nema nikakve komunikacije. Tu je uloga fotografije, kao dokumenta, ogromna. Jer se više ničemu i nikome ne vjeruje. Danas svi lažu: predsjednici najvećih država, lažu novinari, lažu istoričari. Laže običan čovjek“.
Ostaju nam samo slike da oko njih gradimo prijeko potreban istorijski narativ zasnovan na činjenicama a ne na interpretaciji. A sama slika ne laže – laže eventualno autor i onaj koji je gleda. Pogledajte još jednom ove fotografije. Za razliku od onih iz 1941-1943 kojih nema, mi imamo i Ronove i more drugih slika. Čuvamo li ove slike, time nećemo samo učiniti dobro nama i Ronu, nego ćemo i svojoj djeci garantovati malo manje krvavu budućnost od one koju smo mi naslijedili“.
I zato je ova izložba važna u Beogradu.
„I na kraju nešto sasvim lično. Kolika je cijena, ko to i čime plaća, a da bi slike kao ove Ronove uopšte postojale, slike koje vrište u pola glasa, skoro nečujno, same kao teret i blago autorovo i naše? Najlakše bi bilo reći “CIA snajka” i slika istorije bi bila, na opšte ushićenje, ponovo kompletna pa bi nam se bilo lakše snaći, “probrati stranu” i postupiti po naređenjima“.
„Međutim to nije tako. Fakture se, često sa zakašnjenjem i kamatama, ispostavljaju autorima. I to se, nažalost ili na sreću, često ne vidi. Svaka od ovih fotografija je natopljena odricanjima i žrtvama ali i rizicima po goli život autora, a često i ljudi koji njima vjeruju i misle da su ove slike važne. Patnja, smrt i suze sa ovih slika, kao radijacija, kroz objektiv fotoaparata deru i samog autora. Niti od jedne se mi ne znamo sakriti niti odbraniti iako često tvrdimo suprotno“.
I zato je bitno da slavimo ove slike kao slobodu, kao život. Time ćemo ljudima bez kojih ih nikada ne bi bilo, puhnuti u jedra pa će istina i iz neke ukrajinske Bijeljine jednog dana osvanuti na stranicama istorijskih knjiga“, rekao je Šagolj.
Pogledajte ovu izložbu i izađite pognute glave i ćutke i, iako niste za to krivi, postidite se jer ste podržali one koji to osmišljavaju i rade – i u vaše ime.
Dragan Banjac
