Putinova agresija na slobodnu i suverenu Ukrajinu, agresija je na slobodu i suverenost svakog pojedinca, svakog naroda, svake zemlje. Otpor Putinovoj samovolji, otpor je barbarstvu koje želi ovladati svijetom. Taj otpor ne tiče se samo Ukrajinaca, nego svakoga u ovom svijetu tko želi sačuvati pravo na postojanje i slobodu.
Autor: Drago Bojić
Ratovi se u pravilu opravdavaju lažima. Što više laži o drugome, to više razloga da ga se uništi. Sve što je predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin izgovorio neposredno prije invazije na Ukrajinu zapravo je laž kojom se pokušava maskirati volja za moću i uništenjem drugoga. Drugoga je najlakše likvidirati kad ga depersonalizirate, kad zaniječete njegovu prošlost, identitet i pravo na postojanje, kao što je Putin sve to zanijekao ukrajinskom narodu. Kad tome dodate i lažnu ugroženost od drugoga, iako je taj drugi višestruko slabiji, i vojno, i politički, i ekonomski, kao što je Ukrajina slabija od Rusije, stvoreni su svi preduvjeti za teror.
Teško je pretpostaviti kako će završiti ruska agresija na Ukrajinu, ali posve je sigurno, da parafraziramo riječi pape Franje iz njegove enciklike Fratelli tutti, da će i nakon ovog rata naš svijet biti gori nego što je bio prije, uz mnogo ljudskih žrtava i na stranih onih koji se brane i na strani agresora. To iskustvo je poznato i ljudima na ovim prostorima i zato je užasavajuće promatrati Putinove balkanske obožavatelje koji podržavaju njegovu agresiju, likuju nad sudbinom ukrajinskog naroda, priželjkujući treći svjetski rat. Zastrašujuće je koliko ljude na ovim prostorima fasciniraju sila, moć i nasilje.
Rat u Ukrajini izaziva strah diljem Europe jer nitko ne zna kakve bi sve posljedice mogao imati. Europska Unija i NATO žele izbjeći širenje rata izvan Ukrajine i pokušavaju sankcijama zaustaviti Putinovu agresiju. Razborito je što Europska Unija želi izbjeći širenje rata na druge zemlje, jer treba učiniti sve da se zlo rata zaustavi. Istodobno, ukrajinskom narodu je potrebna podrška i tu ne bi smjelo biti nikakvih kalkulacija. Ekonomski interesi i prirodni resursi ne smiju biti važniji od ljudi u Ukrajini koji ovih dana prolaze pakao rata, progona i ubijanja.
Ruska agresija na Ukrajinu pokazuje koliko je važno sačuvati Europsku Uniju kao zajednicu slobodnih i demokratskih država koje neće međusobno ratovati. Ali Europska Unija ne bi smjela postati elitna politička, ekonomska i vojna organizacija, neosjetljiva za ono što se događa u njezinom vlastitom dvorištu, u zemljama koje nisu dio Europske Unije i NATO-a. Politički i vojni analitičari zapadnoeuropskih zemalja ukazuju ovih dana na pogreške europske politike u odnosu prema Rusiji posljednjih trideset godina. Ta politika bila je više natovska, a manje europska.
Amerikanizacija i natoizacija Europe konstantno su povećavale jaz između Europe i Rusije. Europski političari su nakon pada komunizma i širenja NATO-a na Istok Europe zaboravili da je Rusija kao velika vojna sila i dalje dio Europe. Europljani su posljednjih trideset godina uglavnom bili sluge američke imperijalističke politike, kalkulantski su podržavali krvave američke ratove, a zapostavljali brigu o vlastitoj sigurnosti. Ruskom invazijom na Ukrajinu, rat je ušao u europsku kuću. Europa se prvi put nakon Drugog svjetskog rata suočava s ratom koji na njezinom tlu vodi svjetska vojna i nuklearna sila i koji može izazvati, Putinovim riječima, „posljedice kakve povijest ne pamti“. Ne morate nužno biti ni vojni ni politički analitičari da shvatite da mira u Europi, a ni u svijetu, ne može biti bez mira s Rusijom.
Ničim se ne može niti smije pravdati Putinova agresija na Ukrajinu, ali je činjenica da ni ukrajinske vlasti u posljednjih trideset godina nisu uvijek vodile razboritu politiku prema Rusiji, pogotovo kad se uzme u obzir da milijuni Rusa žive u toj zemlji. Kad je riječ o odnosima slabijih i jačih, slabiji su nužno upućeni na pregovore i dogovore s jačima. O tome na jednom mjestu u Lukinom Evanđelju govori i Isus iz Nazareta: „Ili, koji kralj, kad se sprema da zarati protiv drugoga kralja, najprije neće sjesti i ispitati je li kadar oduprijeti se sa deset tisuća ljudi onomu koji ide na nj sa dvadeset tisuća? Ako ne može, šalje svoje poslanike dok je onaj još daleko, i moli za uvjete mira.“ Ove riječi u ukrajinskom kontekstu mogu zvučati neprikladno, oporo, pa čak i uvredljivo, jer je Ukrajina napadnuta, i ima pravo da se brani. Uvažavajući to, Ukrajincima mora biti najvažnije da se zaustavi rat, stradanje i progon ljudi. Bolje je pregovarati i tražiti primirje, nego ginuti. Svako stanje je bolje od ratnog stanja. Za mirom uvijek žude slabiji jer su svjesni da ih moćniji mogu izbrisati s lica zemlje.
Vladimir Putin je u dvadeset i dvije godine vladanja Rusijom uspio slomiti sve demokratske otpore i uvjeriti veliki dio svoga naroda da vodi politiku u interesu Rusije. Zemlju je pretvorio u privatno vlasništvo njemu pokornih oligarha koji se neizmjerno bogate dok većina stanovništva živi u siromaštvu i bijedi. Rusiji trebaju promjene, ali te se promjene u totalitarnim društvima mogu dogoditi jedino iznutra, unutarnjom demokratizacijom tih društava, jačanjem ljudskih sloboda i vladavine prava. Otpor dijela ljudi u Rusiji protiv Putinove politike, iako je doista riječ o malom broju ljudi, ne treba podcijeniti. Važno je podržavati nadu da su promjene moguće i u Rusiji.
Putinova agresija na Ukrajinu pojačava rusofobiju diljem svijeta i to će dugoročno gledano zasigurno imati velike posljedice za ruski narod, ali to može dovesti i do ozbiljnije pobune tog naroda protiv diktatora Putina. Sve je veći broj država i ljudi u svijetu koji su protiv Putina i ruskog nasilja. Podržavaju ga samo one zemlje u kojima, slično kao i Rusiji, vladaju diktatori. Tim vladarima nije stalo ni do vlastitog naroda i zbog toga su spremni, kao i Putin, da zbog svojih suludih političkih i vojnih ambicija, žrtvuju i živote vlastitog naroda.
U tekstu pisanom prije dvadesetak godina poljski filozof Leszek Kołakovski konstatira da u mnoštvu velikih i malih ratova koji su izbijali diljem svijeta nakon Prvog svjetskog rata nije bilo nijednog rata u kojem bi na obje strane bile demokratske zemlje. Tiranija uvijek stvara ratove. Ni demokratske zemlje, obrazlaže Kołakovski, nemaju čistu savjest i često su koristile i koriste nasilje u imperijalnoj politici, ali međusobno nisu ratovale, i uspjele su stvoriti mehanizme pomoću kojih su konflikte rješavale pregovorima i kompromisima koji su ponekad uključivali i prijevare i ucjene, ali bez pokolja.
U tom je razlika između Putinove Rusije i većine europskih i svjetskih zemalja. Vladari poput Putina uvijek će naći razloge za rat jer samo ratom i ubijanjem mogu održavati svoju moć. Velika i duga mirnodopska vremena u prošlosti bila su u pravilu rezultat osvajačkih pohoda i strašne torture nad slabijim i malobrojnijim narodima. Mir u unutrašnjosti osiguravao se krvavim ratovima na rubovima i granicama velikih imperija. Upravo tako se ponaša Vladimir Putin koji je u vlastitoj zemlji zaveo „mir“ preko straha i torture, a na njezinim granicama konstantno izaziva ratove.
Možda je univerzalni i globalni mir nemoguć, možda je to samo još jedna neostvariva utopija miroljubivih ljudi, slična želji za besmrtnošću koja se ne može ostvariti na ovom svijetu, pisao je prije dvadeset godina Umberto Eco. Ali moguć je mali mir, ili više njih koji će umanjiti mogućnost ratova i njihovih razornih posljedica. Taj mali mir, pisao je Eco, sličan je činu liječnika koji liječi ranu. To nije obećanje besmrtnosti, ali jest način da se odgodi smrt. Taj mali mir potreban je Ukrajini kako bi se spriječilo daljnje ubijanje ljudi. Taj mali mir potreban je posvuda u svijetu, jer se tako smanjuje broj ratova i osnažuje čežnja za univerzalnim mirom.
Putinova agresija na slobodnu i suverenu Ukrajinu, agresija je na slobodu i suverenost svakog pojedinca, svakog naroda, svake zemlje. Otpor Putinovoj samovolji, otpor je barbarstvu koje želi ovladati svijetom. Taj otpor ne tiče se samo Ukrajinaca, nego svakoga u ovom svijetu tko želi sačuvati pravo na postojanje i slobodu.
(tačno.net portal)
