Što ako će navijači pjevanjem ustaških koračnica stvarno pomoći? Što ako će reprezentacija zbog toga zaista dati gol? Što dakle ako se ipak ima zbog čega pjevati ustaške pjesme na javnom mjestu? Što ako ih se ima zbog čega pjevati “pogotovo” na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije?
Piše: Boris Dežulović
Krivnja je na toj skupini ljudi koji su pjevali ustaške pjesme, njihova namjera može biti jedino najgora moguća. Nema se što na javnom mjestu, pogotovo na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, pjevati ustaške pjesme! Nema li reprezentacija dovoljno lijepih navijačkih pjesama? Koja je poanta da 2023. na kvalifikacijskoj utakmici ponavljamo tu priču? Misle li da će time pomoći, da će reprezentacija zbog toga dati gol? – rezolutno je predsjednik Vlade Andrej Plenković zaključio slučaj iz Osijeka, gdje je grupa navijača hrvatske nogometne reprezentacije u porazu Vatrenih protiv Turske pokušavala igrače galvanizirati ustaškom koračnicom – “Korak ide za korakom, mlad ustaša pod barjakom/ boj se bije, bije, ustaški se barjak vije/ za slobodu i za dom.”
Ukratko, “nema se što na javnom mjestu, pogotovo na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, pjevati ustaške pjesme”. U redu.
Što, međutim, ako ima?
Ne, bez zajebancije: što ako reprezentacija zapravo i nema dovoljno lijepih navijačkih pjesama? Što ako će navijači pjevanjem ustaških koračnica stvarno pomoći? Što ako će reprezentacija zbog toga zaista dati gol? Što dakle ako se ipak ima zbog čega pjevati ustaške pjesme na javnom mjestu? Što ako ih se ima zbog čega pjevati “pogotovo” na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije? Što ako – izvedimo stvar do kraja – ustaške pjesme jedino i isključivo na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije uopće imaju povijesnog smisla i sportskog razloga?
Bi li premijeru Plenkoviću pala ustaška kapa s glave da je da je načas zastao, izmjerio riječi, svaku izvagao i pažljivo ih slažući zaključio kako je, nemam pojma, “pjevanje ustaških pjesama usred europske kvalifikacijske utakmice delikatna stvar”? Pa dodao, na primjer, moj prijedlog: “Izražavam pijetet prema svim žrtvama ustaškog terora u Drugom svjetskom ratu, ali isto tako želim jasno iskazati pijetet prema žrtvi jedanaest pripadnika hrvatske nogometne reprezentacije koji su pali za Hrvatsku u vrijeme kvalifikacija za Europsko prvenstvo.”
Kao kad su ono – evo ovaj čas mi je palo na pamet – prije sedam godina spomen-ploču za jedanaest poginulih pripadnika Prve satnije Ante Paradžik, sa sve uklesanim ustaškim pozdravom “Za dom spremni!”, veterani iz Udruge dragovoljaca HOS-a postavili na Trgu kralja Petra Svačića u Jasenovcu, nadomak najvećeg i najzloglasnijeg ustaškog koncentracijskog logora: je li premijer Plenković i tada zaključio kako je, metnimo, “krivnja na toj skupini ljudi koji su stavili ploču s ustaškim pozdravom”, i kako “njihova namjera može biti jedino najgora moguća”? Je li se premijer pitao “nema li hrvatska država dovoljno lijepih borbenih pozdrava”, je li se priupitao “koja je poanta da 2016. godine u Jasenovcu ponavljamo tu priču?” Je li, najzad, i tada rezolutno poručio kako se “nema što na javnom mjestu, pogotovo u Jasenovcu, postavljati spomen-ploču s ustaškim pozdravom”?
Začudo, nije.
Istom ovom, samo mrvu opreznijem premijeru podizanje ustaškog spomenika usred Jasenovca bila je nešto osjetljivija, odnosno, kako ono, da: “delikatna stvar”. Nakon čega je objasnio, stariji će se možda sjetiti: “Izražavam pijetet prema svim žrtvama ustaškog logora Jasenovac, ali isto tako želim jasno iskazati pijetet prema žrtvi jedanaest pripadnika HOS-a koji su poginuli za Hrvatsku u vrijeme velikosrpske agresije.”
Isti taj mrvu oprezniji predsjednik Vlade tada je, štoviše, dao sastaviti i ono čuveno – uhvatite zrak – Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, u daljnjem tekstu Vijeće za bla-bla-bla. Vijeće za bla-bla-bla – kojemu je, uzgred, na čelu bio predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, inače liječnik, a “delikatne” pravne nijanse slučaja secirala bivša predsjednica Ustavnog suda i privatni consigliere Zdravka Mamića – trebalo se, eto, uhvatiti ukoštac s tom “delikatnom” povijesnom temom i istražiti tko je uopće pobijedio u tome, kako ste rekli da se zove, Drugom svjetskom ratu: tko je bio agresor, tko žrtva, tko sedamdeset godina kasnije ima pravo na spomenik u Jasenovcu, a tko na pozdrav “Za dom spremni”.
Nakon punih godinu dana vijećanja, Plenkovićevo vijeće mudraca sastavilo je dokument na trideset stranica, objasnivši kako se, citiram, “uslijed propusta nadležnih tijela pozdrav ‘za dom spremni’ već više od četvrt stoljeća de facto i de lege vezuje (i) uz Domovinski rat, što danas u društvenim raspravama služi (i) kao dokaz da je značenje spornog pozdrava, proizašlo iz ustaškog režima, zbog njegova korištenja u kontekstu pravednog i legitimnog Domovinskog rata i samo postalo višeznačenjsko, pa bi ga zbog toga trebalo izdvojiti i podvesti pod režim višeznačenjskih spornih obilježja”.
Vijeće za bla-bla-bla poentiralo je tada historijskim zaključkom koji vrijedi otrgnuti zaboravu: “Demokratsko društvo mora poći od nužnosti uravnoteživanja javnog interesa društvene zajednice da se, s jedne strane, pozdrav ‘Za dom spremni’ ne pojavljuje u javnom prostoru, i prava dijela hrvatskih branitelja na poštovanje vojnih insignija sa spornim pozdravom pod kojim su se (htjeli to ili ne, slučajno ili namjerno, nesvjesno ili svjesno) oni borili u Domovinskom ratu za demokratsku Republiku Hrvatsku. Drugim riječima, moglo bi se razmotriti uvođenje iznimke kada je riječ o javnoj uporabi pozdrava ‘Za dom spremni’.”
Ukratko, shvatili smo tada, nema se što na javnom mjestu, pogotovo u Jasenovcu, postavljati spomen-ploče s ustaškim pozdravom. Osim, jasno, ukoliko nije riječ o spomen-ploči za poginule pripadnike ustaških vojnih jedinica. Pogotovo u Jasenovcu.
Kakve veze, međutim, s tim ima hrvatska nogometna reprezentacija? Eh, kakve. Svake pojedinačne. “Pogotovo” kad je riječ o onom, kako rekoste, da: suočavanju s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.
“Kao što je to rat, poslije toga je sport područje preko kojega se narodi prepoznaju”, izjavio je prije polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva 1998. između Francuske i Hrvatske dr. Franjo Tuđman, do danas i zauvijek najveći živi i mrtvi hrvatski autoritet za pitanja rata, sporta, nogometa, povijesti, prava i suočavanja s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Pa ako je tako, a tako je, što je hrvatska nogometna reprezentacija – što je bila te devedeset osme, što je bila osam godina do tada i svih sljedećih dvadeset pet, do danas – doli HOS u miru, Hrvatske nogoobrambene snage, uniformirana jedinica koja se svih ovih trideset godina bori za ono Tuđmanovo “prepoznavanje hrvatskog naroda”?
I to – “htjeli to ili ne, slučajno ili namjerno, nesvjesno ili svjesno” – uz ustaške pjesme i pokliče “Za dom spremni” kojima su ih bodrili navijači s tribina. Sve misleći “da će time pomoći i da će reprezentacija upravo zbog toga dati gol”.
Najzad, ako se jednako “uslijed propusta nadležnih tijela ustaške pjesme i pozdravi već više od četvrt stoljeća de facto i de lege vezuju (i) uz hrvatsku nogometnu reprezentaciju, što danas u društvenim raspravama služi (i) kao dokaz da je značenje spornih pjesama i pozdrava, proizašlo iz ustaškog režima, zbog njegova korištenja u kontekstu pravednih i legitimnih kvalifikacija za Europsko nogometno prvenstvo i samo postalo višeznačenjsko”, ne bi li “upravo zbog toga ustaške pjesme trebalo izdvojiti i podvesti pod režim višeznačenjskih spornih obilježja”?
Ne bi li se, “drugim riječima, moglo razmotriti uvođenje iznimke kada je riječ o javnoj uporabi ustaških pjesama”?
Ali dobro, to sam samo ja, suočen s posljedicama vladavine nedemokratskog režima. Stvar je, kako vidimo, ipak ponešto delikatnija. Nema se što na javnom mjestu, pogotovo u novinama Srpskog narodnog vijeća, pjevati ustaške pjesme
Portal Novosti.hr
