Hrvoje Klasić
Pod hitno bi trebalo zabraniti televizijsko i radio emitiranje hitova Miše Kovača, Olivera Dragojevića, Novih fosila, Parnog valjka, Azre i svih ostalih hrvatskih pjevača i bendova koji su kao jugoslavenske zvijezde nastupali po dvoranama od Vardara do Triglava
Zabranimo sve što nas podsjeća na Jugoslaviju. Onda će biti lakše zaboraviti da je ikad postojala ta mrska tamnica naroda. Pjesma Bijelog dugmeta “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” tek je mali, ali važan podsjetnik da moramo ustrajati u toj borbi od koje ovisi budućnost Lijepe Naše.
Ima tu naravno i puno važnijih stvari. Npr. trebali bismo se što prije odreći Istre. Da nas ne podsjeća na (socijalističku) Jugoslaviju i njezine višegodišnje vojne i političke napore da tu regiju otrgne iz ruku Talijana. Trebali bismo pod hitno mijenjati i Ustav RH. Jer u njegovim izvorišnim osnovama svoj današnji državnopravni status dovodimo u vezu s pravnim dokumentima donesenima u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Trebali bismo, naravno, zabraniti i rad svih osnovnih i srednjih škola koje su izgrađene tijekom jugoslavenskog perioda.
Drugim riječima, većinu škola u kojima se danas odvija nastava. Slično je s bolnicama i domovima zdravlja koji su tijekom Jugoslavije nicali kao gljive poslije kiše. Baš kao i danas. OK, po pitanju zatvaranja tvornica izgrađenih u spomenutom periodu već smo učinili golemi napor. A i u ono malo preostalih podsjetnika na jugoslavensko industrijsko naslijeđe ionako radi tek šačica radnika.
Trebalo bi zabraniti i spominjanje uspjeha Jugoplastike i Cibone u jugoslavenskoj košarkaškoj ligi, i posebno onih košarkaša koji su igrali za jugoslavensku reprezentaciju i ponosno stajali na postolju dok je svirala himna “Hej Slaveni”. Poput npr. Kreše Ćosića, Dražena Petrovića ili Tonija Kukoča. Uostalom, čemu se prisjećati košarke u vrijeme Jugoslavije kad hrvatska košarka i košarkaši postižu tako dobre rezultate. Naravno da iz školske lektire, ali i svih knjižara i knjižnica treba odmah izbaciti djela Miroslava Krleže, Vladimira Nazora, Ranka Marinkovića, Ivana Aralice i svih onih koji su najveće književne uspjehe postigli upravo u vrijeme Jugoslavije. Isto, tj. zabrana, bi se trebalo odnositi i na filmove poput “Tko pjeva zlo ne misli”, “H-8”, “U gori raste zelen bor”, “Vlak u snijegu”, serija “Malo misto”, “Velo misto”, “Prosjaci i sinovi”, “Smogovci”, “Jelenko”, kao i crtane filmove “Profesor Baltazar”, “Čudesna šuma”, “Mali leteći medvjedići”.
Možda bi kao znak da mislimo ozbiljno Filmskoj akademiji u Hollywoodu trebalo vratiti Oscara koji je sa svojim “Surogatom” 1962. osvojio Dušan Vukotić. Uostalom, kao i u slučaju košarke, što će nam, kraj takvih i tolikih uspješnica hrvatske kinematografije, svi ti filmovi, serije, pa i Oscar iz vremena Jugoslavije.
Pod hitno bi trebalo zabraniti televizijsko i radio emitiranje hitova Miše Kovača, Olivera Dragojevića, Novih fosila, Parnog valjka, Azre i svih ostalih hrvatskih pjevača i bendova koji su kao jugoslavenske zvijezde nastupali po dvoranama od Vardara do Triglava.
Naravno, nakon što se obračunamo sa svime što nas podsjeća na Jugoslaviju treba ići dalje u prošlost. Jer ako je Jugoslavija bila tamnica za Hrvate, što je onda tek bila Habsburška Monarhija, tj. Austro-Ugarska. S obzirom na političko i ekonomsko izrabljivanje hrvatske zemlje i ljudi, treba se što prije odreći svih institucija (npr. sveučilišta, kazališta, muzeja…) čije su osnivanje omogućili Beč i Budimpešta, ali i svih ličnosti koje su iskazivale lojalnost austrijskom caru. Poput čitave plejade hrvatskih katoličkih biskupa ili npr. bana Josipa Jelačića. Onda na red dolazi rušenje svih onih srednjovjekovnih i novovjekovnih, romaničkih, gotičkih, renesansnih i baroknih građevina po jadranskoj obali i otocima koje su Bizantinci i Mlečani gradili bez da su lokalne Hrvate išta pitali, a kamoli od njih tražili dozvolu.
I tako, kad se obračunamo sa svim državama i režimima koji su politički, ekonomski i fizički uništavali Hrvate, trebalo bi svima postati jasno ono što nam neprestano pokušavaju objasniti braniteljske udruge. Da ustvari sve što se događalo prije 1990./1991. uopće nije vrijedno spomena. Podsjeća me to na Montipajtonovce i scenu iz filma “Brianov život” (Life of Brian) u kojoj skupina Židova planira pobunu protiv Rimljana. Naglasivši kako ih ovi samo iskorištavaju, židovski vođa (glumi ga John Cleese) upita prisutne: “Što su uostalom Rimljani nama ikad dali?”. Tada prisutni počnu nabrajati: vodovod, navodnjavanje, ceste, vino, javni red, zdravstvo, obrazovanje… Shvativši da mu plan nije uspio, vođa vidno iziritiran prekida nabrajanje i slavodobitno zaključuje: “Dobro, osim vodovoda, navodnjavanja, javnog reda, cesta, vina, zdravstva, obrazovanja, što su nam Rimljani ikada dali?!”. I kad je već pomislio da je raspravu stavio pod kontrolu, jedan tihi glas stavlja “točku na i”: “Donijeli su nam mir”. “Oh, peace – shut up!”, ljutito neželjenu diskusiju zaključuje vođa ove (židovske) braniteljske udruge.
24 sata
