Piše: Senad Pećanin
Unatoč nepodijeljenim ocjenama njihovih domaćih kolega o znatnom doprinosu u radu, strane sudije i tužioci su napustile Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine 2012. godine.
Učinjeno je to nakon upornih pritisaka i prijetnji referendumom Milorada Dodika, unatoč višakratnim javnim tvrdnjama Ureda Visokog predstavnika, te američkog i svih ambasadora zapadnih zemalja u Bosni i Hercegovini, da se to neće dogoditi dok god odjeli za organizirani kriminal i ratne zločine ne stanu na “svoje noge”.
Doskorašnji Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko je na odlasku iz Sarajeva javno priznao da je zbog te odluke koju je bio prinuđen podržati zbog pritiska od strane zapadnih ambasada- plakao.
Zašto je svrsishodno podsjećanje na ovu tužnu epizodu u još jednoj epizodi propale reforme pravosuđa u Bosni i Hercegovini? Zato što se naša zemlja i zapadni centri moći koji o njoj odlučuju ponovo nalaze pod pritiskom Dodikovih ucjena, ovog puta potpuno razornih, kojima se iz temelja ruši Mirovni sporazum iz Daytona i Ustav Bosne i Hercegovine.
“Srpski svet” na Kozjoj ćupriji
Iako još od okončanja prethodnog zemlja nije nikada bila bliže novom, rat je – za sada – izbjegnut.
Diplomatski pritisci na Dodika, ali prije svega na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, su ovog puta urodili plodom. Od graničnih prelaza između Federacije BiH i “Srpskog sveta” na sarajevskoj Kozjoj ćupriji, Vracama, Dobrinji i svim cestama koje spajaju bh. entitete, kao ključnim elementima secesije Republike Srpske koju je najavljivao mjesecima, Dodik je odustao.
Kao što je onomad pristao na postojanje Suda i Tužilaštva nakon protjerivanja stranih sudija i tužilaštva čime je od ovih institucija napravio karikaturu, Dodik je odjednom “promijenio”: više ne govori o secesiji Republike Srpske već o “neskrivenom projektu samostalne Republike Srpske u okviru dejtonske BiH”.
Šta ova nova, “kecmanovićevska” formula znači? Ona znači da se radi o odlaganju prisajedinjenja Republike Srpske Srbiji, čija je međufaza pretvaranje manjeg bh. entiteta u rusko-srpsku repliku Luganske Narodne Republike (Ukrajina), Južne Osetije ( Gruzija ) ili Pridnjestovlja ( Moldavija), odnosno u pravoslavnu verziju Sjevernog Kipra.
Ova strategija podrazumijeva raspoređivanje međunarodnih “plavih šljemova” na međuentitetsku liniju razgraničenja sa mogućnošću višedecenijskog zamrzavanja etničke i teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine. Ona bi trajala sve dok Srbija ne procijeni da su se stekli geo-politički uslovi da i formalno anektira “srpski Dombas preko Drine”, ili dok se Zapadu ne učini da možda i nije tako loše rješenje Republika Srpska kao kompenzacija Srbiji za priznanje nezavisnosti Kosova.
Politički somovi i kruna na glavi
Ipak, mada naizgled paradoksalno, ključna uloga u realizaciji ove noćne more za sve bh. patriote ne pripada akterima koji se nalaze u Banjoj Luci, Beogradu ili Moskvi. Grobar Bosne i Hercegovine u njenim historijskim i međunarodno priznatim granicama je u Sarajevu, zove se Bakir Izetbegović.
Upravo u trenutku kada je izgledalo da je Dodik konačno izolovan od Zapada, da mu konačno okreće leđa ne samo opozicija u Republici Srpskoj već i najbliži saradnici ( vidjeti pod: Dragan Lukač, ministar policije) Izetbegović objavljuje da će se sastati sa predsjednikom Vučićem?! I pri tome izjavljuje:
“Neće mi kruna pasti s glave ako odem u Beograd!”.
Ova svjesna izjava Bakira Izetbegovića podsvjesno otkriva suštinu njegove autorecepcije, ali i problema koji u ozbiljnoj prijetnji nestankom Bosne i Hercegovine imaju svi njeni građani kojima je ona na srcu.
Naime, Izetbegović se ponaša upravo kao da ima na glavi krunu plemenskog poglavice. Samo politički somovi poput njega ne vide ništa sporno u prihvatanju poziva da neophodne razgovore o odnosima Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom i Srbijom zamijeni razgovorima u kojima će predsjednik i premijer Hrvatske sa njim razgovarati o “odnosima Bošnjaka i Hrvata”; (nedavno), odnosno “Bošnjaka i Srba”. ( uskoro). Pri tome, Izetbegović ne nalazi ništa problematično u činjenici da on nije ni predsjednik, ni premijer Bosne i Hercegovine, za razliku od svojih sugovornika.
Esencijalni cilj politike Bakira Izetbegovića je etnička podjela Bosne i Hercegovine. On ( nadajmo se s razlogom ) nema muda da ga javno obznani. Zato ga realizira katastrofalnim odlukama koje mu prolaze, a kojima Dodiku i Draganu Čoviću pruža efikasna oruđa za potpunu SNSD – ovu kontrolu na državnom, odnosno HDZ – ovu na federalnom nivou odlučivanja ( glasanje vijećnika SDA za Dodikove i Čovićeve kandidate za državni i federalni Dom naroda).
Izetbegovićevo mefistovsko opravdanje za zločin i fait accompli će biti: “Nismo mogli sačuvati Bosnu: Srbi je neće, Hrvati je neće, međunarodna zajednica nam je okrenula leđa, a mi je sami nismo mogli sačuvati!”.
“Bosnica” između Gaze i Zapadne Obale
Paradoksalno, ali Izetbegović je u pravu: kako bi mogla biti sačuvana zemlja od koje je za 30 godina svoje i Babine vlasti ( uz kraće prekide) napravio najjadniju državu u Evropi; država koja je među najkorumpiranijim u svijetu, u kojoj se samo zahvaljujući kastriranom pravosuđu on i njegovi najbliži saradnici u porodici i stranci još uvijek nalaze na slobodi; država u čijem entitetu kojim on vlada je ove godine u osnovne škole upisano polovinu manje prvačića u odnosu na septembar prije 10 godina; država u kojoj on, sa ratnim iskustvom spavanja u trezoru Centralne banke BiH, najavljuje da će stati na čelo branitelja u slučaju novog rata; država, čiju je reviziju presude protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde za genocid svjesno upropastio, šaljući pri tom Vučiću tajno emisare da ga obavijesti da “ne brine, od revizije nema ništa”; država u kojoj on ne vidi ništa sporno u Čovićevom zahtjevu za “legitimnim izbornim predstavljanjem naroda”; država prema kojoj se odnosi kao da mu je babovina, pa o njoj može odlučivati u skladu sa vlastitim interesima i ciljevima; država čiju trećinu diplomata i obavještajaca koju on postavlja čine dajidžići, amidžići, stranački poltroni, anonimusi – ukratko, diletanti…
Zato je Izetbegović u pravu kada izjavljuje da mu neće pasti kruna s glave ako ode, kao “lider Bošnjaka” ( sa četvrtinom Bošnjaka koji glasaju za njegovu stranku) u Beograd, na razgovor sa predsjednikom Srbije, koji drži nož pod grlom Bosne i Hercegovine. I ne samo da mu “neće kruna s glave pasti” ako to učini: taj put će učiniti da kruna plemenskog lidera na njegovoj glavi konačno postane urbi et orbi – vidljiva.
U obraćanju naciji nakon odluke o povlačenju američke vojske iz Avganistana, ključna rečenica predsjednika Bidena je bila da se ne mogu Amerikanci boriti za Avganistan kada se Avganistanci nisu htjeli boriti za svoju zemlju. A zašto bi se bilo ko na svijetu borio za Bosnu i Hercegovinu ako ovaj sa “krunom na glavi” ide na noge dželatu njegove zemlje?
Ako kruna na glavi Bakira Izetbegovića preživi put u Beograd, država Bosna i Hercegovina – prije ili kasnije – sasvim izvjesno neće. Bošnjacima se zato smiješi “prosperitetna Bosnica”, sudbina evropskih Palestinaca sa Gazom ( Sarajevo, Tuzla i Zenica) i Zapadnom Obalom (Bihać). Biće to sjajna prilika da Tayyip Erdogan lije krokodilske suze i nad “evropskim Palestincima”, sve dok ih Evropa kao muslimane ne integriše na način koji preporučuje Mustafa Cerić nakon posjete Putinovom Arkanu Ramzanu Kadirovu (“Grozni je divan”), na način na koji je ruski vladar “integrisao” Čečeniju i tamošnje muslimane.
