Ivan Srdanović

Srbija je među najsiromašnijim i zimi najzagađenijim zemljama u Evropi. Deo naroda, upravo onaj koji živi najbednije i trpi svakakva poniženja veruje u mesijanske uloge svojih vladara. Tim jadnim ljudima životi prolaze u iščekivanju nekakvih velikih svetskih pretumbacija. Oni koji nisu u stanju da promene svoj život, koji su strepnji od legalizacije a istovremeno čekaju na kanalizaciju, rado se upuštaju u nagađanja o tome šta hoće Rusija, šta sve može Kina, a kako Evropa i Amerika propadaju.
Otuda je toj svetini imponovao nekadašnji Miloševićev ministar za informisanje, koji već gotovo četrdeset godina uporno ponavlja kako sve najbolje zna. Predsednika Srbije sirotinja najviše voli onda kada je osion, kada preti neistomišljenicima, kada vređa bolje od sebe i razotkriva belosvetske zavere iz kojih se jasno vidi da Zapad propada.
No, pokazalo se da se u ovoj zemlji ne zadovoljavaju baš svi ispijanjem piva ispred seoskih i prigradskih prodavnica.
Da je samo malo bio mudriji i da se uzdržao od šepurenja, možda bi se javnost zadovoljila zahuktalom istragom i strpljivo čekala da samopregorni rad tužilaštva da rezultate. Da nije bio opsednut time da svakodnevno pametuje i da se nije upleo u proces koji će jednoga dana dovesti do suđenja za zločin u Novom Sadu možda bi se opet izvukao. Da nije bilo njegove patološke potrebe da sve zna, mi u Predsedniku ne bismo otkrili paničara, smetenjaka i, što izaziva podozrenje, ne bismo sumnjali da on štiti neke svoje jatake umešane u tešku krađu koja je dovela do toga da ljude zgnječe tone betona i železa!
Skon senzacionalizmu Predsednik nije mogao da odoli izazovu i sa pozicije sveznajućeg ne izgovori ono zbog čega se u svakom čoveku koji ima zdrav razum morala upaliti crvena lampica.
Kako to da deo stanice koji je snimljen u radovima nije bio rađen?
Čekajte predsedniče Republike, belo je belo a crno je crno. Dan nije noć i obrnuto! Ne preterujmo!
Tvrdoglavost se pokazuje kao druga opasna mana lidera koji umesto priznanja poraza, što bi ga koštalo tek zauzimanja nekog rezervnog položaja, na proteste uzvraća podlo i prejako. Huligani, aktivisti pa i rukovodioci SNS dali su sve od sebe da najveći ikada održan skup u Novom Sadu pretvore u ono što će se kasnije prikazati kao rušilačke demonstracije.
Prerano potpuno gubeći kompas, što je odlika paničara i loših zapovednika u kriznim momentima, počinje sa terorom nad demonstrantima. Uz prećutni nemar saobraćajne policije za bezbednost građana, SNS aktivisti kreću u tihi automobilski građanski rat. SNS vozači nemilosrdno uleću u studente i demonstrante i to je postala svakodnevica na pešačkim prelazima i raskrsnicama gradova u Srbiji.
Kako neki, istina odveć ektremni SNS ideolozi decu smatraju državnim vlasništvom moglo bi se postaviti pitanje zašto država dozvoljava da se gazi i ranjava ono što je njena imovina?
No, bez sve šale ne znam kakva je sudbina vozača koji daju gas kada vide studente na rasksrnici u podne. Da li trajno gube dozvole? Da li im se oduzimaju automobili?
Da li se gaženje živog čoveka tretira na isti način kao i prekoračenje brzine ili nepropisno parkiranje?
Svakodnevno gledam kako taksisti zaustavljaju saobraćaj zato što im je neka gospođica čuknula branik koji se, najčešće, dok još traje natezanje oko kamčenja para sam ispravi. Za štetu od dvadesetak eura gnjavite i davite grad, a onda vam ne smeta da olubite haubu udarcem u meso i kosti čoveka!
Čovek je naše najveće bogatstvo, pomisli taksista u Šapcu i dodade gas kako bi sebi kao čoveku obezbedio još para. Dobar sam čovek jer nosim krst okačen na retrovizoru, misli vozač audija koji ubilački vozi u ljudska bića u Ivanjici.
Da će ta bitanga biti kažnjena bar zbog očiglednog i na snimku zabeleženog prekoračenja brzine u naseljenom mestu?
Ili ljudi imaju pravo da žure kako reče odlazeći Predsednik?
Kao odgovor na nasilje studenti su pokrenuli lavinu tišine. Nikada nisam bio na skupu (nikada većem nisam prisustvovao) na kome je toliko ljudi stajalo u gomili i ćutalo. Na uvek bučnoj Slaviji se nije čio ni telefon, a tamo gde sam ja stajao čak ni kašalj ili kijanje. Bio sam u Njegoševoj ulici i čuo kako stotinak metara daleko od mene dečiji glasić pita: „Kad ćemo kući“ i dobija odgovor: „Šššš!“. Tu i tamo zakmečalo bi još poneko dete, oglasi se pas, ali ljudi su ćutali! Muk. Ni duvanskog dima nije bilo jer su ruke bile u vazduhu i držale upaljena svetla telefona.
Petnaest minuta mukle tišine, rekao bih, bar stotinak hiljada ljudi u sred grada.
Istina, možda tek da bi nas podsetio zbog koga smo se zla okupili, neki je momak u tom počeo da zvižduće čini mi se iz onog dela Njegoševe prema Kaleniću ili sa prozora. Par puta nas je sve počastio psovkama a onda i on zaćutao.
I opet smo se vratili u nekakvo, sada mi se već tako čini, magijsko ćutanje.
Ljudi su u Beogradu učinili pravo čudo.
Zbog onih koji ne umeju da protumače ono što se te večeri dogodilo na Slaviji režim će biti na vlasti još neko vreme. Kupovaće sirotinju po palankama svim sredstvima: dok budu jeli sendviče slušaće o zavetnoj večeri kod kneza Lazara. Trgovaće i odugovlačiti i mutna beogradska opozicija koja kao da se trudi da se ne upliće u politiku kao da hoće reći kako se sve svodi na to da sjaši zli Kurta da bi uzjašio valjani Murta.
No, čak i tako pesimistički gledano, većina je sada jasnija nego ikada i to da SNS režim postaje prošlost posle onoga što se dogodilo u Beogradu stizaće u narednim mesecima u palanke pa u sela pa u zabiti.
Istovremeno, ta većina je suviše pristojna da krade, laže i ubija a to je u diktatorskim režimima i tiranijama velika mana.
Kao u kavkaskom krugu kredom nadmoćna je ona majka kojoj nije stalo do deteta kome će, vukući ga, iščašiti rame. Tako će, bar neko vreme, biti i sa Srbijom: njome će vladati oni kojima je do nje manje stalo.
Studenti su sve rekli i razgolitili vlast, pokazavši njene najlošije osobine, ali oni svakako nisu spremni da Srbiju izgore u građanskom ratu, a vlast ništa drugo i ne radi nego nam preti upravo njime.
Zato režimski ljudi gotovo svakoga dana pregaze ponekog i to liči na njihovo tiho uvođenje zemlje u građanski rat. Zato govor mržnje vlasti jako podseća na onaj iz devedesetih. Zato nas ljudi ovog režima svojim uvredama podsećaju na ono što su nakon 9. marta i par dana plišane revolucije uradili sa bivšom domovinom. Zato ista ona politička garnitura koja je načinila čuda u Vukovaru to sada preti da će učiniti od Beograda. Zato prete da će od Srbije načini Bosnu, jer oni znaju kako se to radi.
Da li mudrost ima ikakvu šansu protiv zla tek ćemo videti…
Treba mnogo pameti za tako nešto a bojim se da su građani Srbije navikli da se boje. Strah je taj koji vlada i koji zdrav razum čuva iza zatvorenih vrata. Oprezni ljudi, baš kao što su to činili moji roditelji, paze šta će reći i u kući, jer mali špijun sutra to može da izlane u školi…
Osim toga sila je velika i svima je jasno da će režim braniti biznismeni, kriminalci i policija.
Zanimljivo je da je baš toga dana kada je održan skup na Slaviji (za moju malenkost dirljiv datum jer je 22. decembra osnovana brigada u kojoj je do ranjavanja bio moj otac koji je i umro na isti taj dan pedeset godina kasnije) otvorena jedna čudna saobraćajnica.
Već godinama postoji izvesno slaganje građana Srbije oko radova na dotrajalim saobraćajnicama i lošim putevima u zemlji. Moram priznati da mi je od svih neimarskih podviga najblesaviji upravo „Moravski koridor“. Ne kažem da su Kruševac i Trstenik mali gradovi, ali su oni za razliku od, recimo, Mirijeva, Kaluđerice, Leštana, Vinče ili Boleča samodovoljni te neznatan broj ljudi i učenika odande svakodnevno putuje u veće centre poput Niša ili Kraljeva. Jedva da je realna čak i ona vizija daleke budućnosti u kojoj bi „Moravski koridor“ bio deo nekakvog većeg koridora koji bi spajao Istambul sa Sarajevom. Takav čudnovati put bi glavnom gradu Bosne i Hercegovine morao da priđe sa sasvim druge strane, to jest da se spoji sa onim koji već dodiruje grad iz pravca Visokog i Ilidže.
Umesto auto-puteva prema Požarevcu i Golupcu, pa čak i od Rume prema Šapcu i Loznici sasvim je dovoljno bilo izgraditi brze saobraćajnice koje zaobilaze sela. Tome spisku državnih ludorija treba dodati i plan da se gradi auto-put za Zrenjanin.
No, sve i da se ima para, zašto se niko na Beograd ne osvrće? Put koji povezuje centar sa aerodromom nije proširivan iako njime, siguran sam, za sat vremena prođe više vozila nego za tri dana onim od Ćićevca do Trstenika. Beograd je zagušen od Cvetkove pijace i Autokomande do Pančevačkog mosta sa jedne i Bežanijske kose sa druge strane. O vijuganju bulevara Patrijarha Pavla koji se završava u Topčiderskom parku i koji nije spojen sa novim Mostom na Adi ne treba ni trošiti reči. Da će železnička i drumska obilaznica oko Beograda biti završene tek onda kada se napravi mosti između Vinče i Starčeva, sela koje je industijskom zonom spojeno sa Pančevom, neporeciva je istina.
Sve u svemu, pokazuje se da se iza žara graditeljstva kriju neke neobične i, bar za sada, neobjašnjive pojave. U tom poletu obnove nismo svi iste sreće što podseća na nekadašnje dodeljivanje stanova koje je državu stavljalo u božanski položaj da raspolaže ljudskom srećom i nesrećom.
Boograd 28.decembar 2024.