понедељак, мај 27, 2024

Okruživanje Rusije

Slične objave

Podeli

Ukrajinska kriza nije samo stvar energenata i hrane, nego i potencijalnog geostrateškog preslagivanja. U njega je Rusija ušla podinteligentnom agresijom na Ukrajinu, ali nije se pametnijim pokazao ni Zapad. Prikliještenje Rusije spada u jednu od najglupljih geostrateških odluka, a već sada je jasno da će to karambolirati i Istok i Zapad.

Marinko Čulić

Kada sam svojedobno studirao na Fakultetu političkih nauka (danas znanosti), geopolitiku je predavao izuzetno živopisan profesor (sam je popravljao rasklimane naočale bakrenom žicom), ali zanimljiv je po još nečemu. Predavao je Geopolitiku i geostrategiju prema teoriji Halforda Johna Mackindera da se kopneni dio planete Zemlje dijeli na dvije ključne sastavnice. Prvi je dio Heartland, a drugi dio je Rimland. Heartland čini teritorijalno srce kopnenog dijela, što obuhvaća Rusiju, a danas po svemu sudeći i Kinu. Drugu sastavnicu čini Rimland koji okružuje, sve više i stišće, Heartland, a uključuje Sjedinjene Države, Evropu, Japan, Australiju i druge. Premda se to ne uklapa u marksističku matricu klasnih i drugih antagonizama, ili baš zato, tvrdnja je izgledala intrigantno. Jer zbilja, njome su obuhvaćene mnoge napetosti između Zapada i Istoka, uključujući i ratove, od hladnih do onih sasvim vrućih. No kako je spomenuti profesor previše inzistentno ponavljao tu tezu, moglo je izgledati da je to njegov umišljaj koji se ne poklapa sa stvarnošću. Danas se vidi da nije tako.

Napetosti Zapada i Istoka zbilja sadrže tu geografsku komponentu. Pritom ti odnosi nisu bili uvijek jednocrtni. Iz današnjeg kuta gledano, čini se apsurdnim da su odnosi Amerike i Rusije bili najbolji u vrijeme Staljina, kada u slamanju nacifašizma presudnu ulogu nije imalo iskrcavanje saveznika u Normandiji, nego ogromne žrtve Rusije. O tome dovoljno govori činjenica da u Drugom svjetskom ratu nije poginulo ni petsto tisuća Amerikanaca, ali jest čak 27 milijuna ruskih vojnika i civila. Nije čudo da je kult pobjede nad fašizmom i danas najživlji u Rusiji, dok na Zapadu blijedi ili čak pravi korak natrag. Ne znam da li ste primijetili da se ukrajinski predsjednik Zelenski povremeno pojavljuje ne samo u sivomaslinastoj nego i u crnoj majici, što nije pouzdan, ali jeste indikativan signal da je Ukrajina nacificirana, kako je optužuju iz Moskve. To, uostalom, potvrđuje činjenica da je kult nacističkog kolaboranta Stepana Bandere i dalje vrlo prisutan, a pozdrav “Slava Ukrajini” koji je koristila njegova Organizacija ukrajinskih nacionalista otprilike je istoznačan pozdravu “Za dom spremni”.

Reagan i neliječeni naivac Mihail Gorbačov na Reaganovom ranču 1992. (foto Wikipedia)

Zanimljivo je da antagonizam Heartlanda i Rimlanda nikada nije imao ili nije imao dominantnu ideološku podlogu. Poznato je da je među ruskim okrunjenim glavama bilo onih, to se prvenstveno odnosi na Petra Velikog, koji su bili izrazito proevropski orijentirani, ali to nije pomoglo da se sruše uspostavljene barijere. Naprotiv, Zapad je intervenirao radi uspostave dominacije nad evroazijskom kopnenom pločom u dvije najveće agresivne operacije prema Rusiji (Napoleon, Hitler). U vrijeme najžešćeg hladnog rata Sovjetski Savez je proglašen “carstvom zla”, a sa zlom se nema što napraviti, nego ga treba uništiti. Ova nadideološka komponenta zadržala se do danas. Rusija već desetljećima nije komunistička nego kapitalistička zemlja, jedva manje od Amerike ili Engleske, a Kina je hermafrodit između brutalnog komunizma i kapitalizma. Pa ipak, napetosti ne popuštaju, čak se može reći da se pojačavaju.

Tek u najnovije vrijeme Zapad, koji je uvelike gledao kroz prste pa i poticao ukrajinski radikalizam, počinje uviđati da problem nije samo u Rusiji nego i u Ukrajini, čiji se radikalizam također mora uzeti u obzir, pa se vrši pritisak na Kijev da, koliko je do njega, zaustavi rat i uđe u mirovne pregovore. Za to, uostalom, postoji vrlo solidna diplomatska osnovica, a to je takozvani Minsk 2 koji predviđa održavanje teritorijalnog integriteta, ali uz određenu autonomiju Donbasa, gdje se sada vode i najteže bitke. No Zelenski izjavljuje da mu nikada nije padalo na pamet prihvatiti Minsk 2, što znači da problem nije samo u ruskoj agresiji, nego i u ukrajinskoj protuagresiji, što i čini neizvjesnim kada će i kako ovaj rat završiti. Dakle, na Zapadu, koji je i zakuhao krizu proširenjem NATO-a prema Rusiji, počinje se probijati svijest da ovu krizu treba riješiti.

U tom sklopu treba gledati i na packe koje u posljednje vrijeme Zapad upućuje HDZ-u BiH, a posredno i samoj Hrvatskoj, jer postoji opravdana bojazan da bi se ukrajinska ratna kriza mogla proširiti i na Balkan. Ultimativni zahtjevi Hrvatske i HDZ-a da se izmijeni izborni zakon u BiH imaju legitimitet u Daytonu. Međutim, zbunjuje jer nije uopće jasno što Hrvatska reformom izbornog zakona zapravo hoće, osim da sačuva kantone kao uporišta svoje lokalne vlasti, a na taj Dayton se poziva kao na sveto pismo. U svakom slučaju, ukrajinska kriza nije samo stvar energenata i hrane, nego i potencijalnog geostrateškog preslagivanja. U njega je Rusija ušla podinteligentnom agresijom na Ukrajinu, ali nije se pametnijim pokazao ni Zapad koji je podjarivao s računicom da od toga ima koristi, a da svu štetu plate ostali. U tom smislu okruživanje i prikliještenje Rusije spada u jednu od najglupljih geostrateških odluka u posljednje vrijeme, a što je najvažnije, već sada je jasno da će to karambolirati podjednako i Istok i Zapad.

Idemo na rezime kroz priču o novim događajima. Putinova manična opsjednutost Ukrajinom možda je rezultat straha da će se tutnjava takozvanih obojenih revolucija koje su na poticaj Zapada preplavile postkomunističke zemlje preliti i na Rusiju, iako je to malo vjerojatno jer je Putin napravio puno u stabiliziranju te zemlje. To, napokon, pokazuje velika popularnost koju uživa u javnosti. S druge strane, ovome je prethodio jedan strateški prijelom koji i danas ostaje aktualan. Kada je naime Mihail Gorbačov takozvanom perestrojkom pokušao modernizirati i dekorumpirati Sovjetski Savez, to je uključivalo i popravljanje odnosa sa Zapadom. Zato je pristao na ujedinjenje dviju Njemački, ali uz uvjet da se NATO ne približava Rusiji. No kako je bio neliječeni naivac, nije ovo drugo stavio na papir, tako da se NATO nastavio proširivati, a istodobno je Rusija zbog izgubljene trke u naoružanju tonula u kaos i beznađe. Ovome se iz današnje perspektive može dodati da Zapad nije zapravo bio zainteresiran za uspjeh perestrojke kako ona ne bi postala uzor na koji bi se ugledali i drugi. Slično smo, uostalom, vidjeli i u slučaju raspada Jugoslavije. Vladajući ideološki narativ danas u Hrvatskoj je da je Zapad preferirao opstanak Jugoslavije, što je djelomično točno, samo dok se vidjelo da se Sovjetski Savez neće raspasti u nuklearnom kaosu, jer je ukrajinsko atomsko naoružanje preseljeno u Rusiju. Nakon toga SFRJ je jednostavno puštena niz vodu. I za to postoji dublji pozadinski razlog, a to je da je Jugoslavija bila superiorni primjer uspješne socijalističke zemlje, a taj presedan jednostavno se nije smjelo dopustiti. Ukratko, za ukrajinski rat nije kriv samo Putin nego i Zapad sa svojim mutnim kombinacijama, i to je suštinska poanta ove priče.

(novosti.hr)