Nema te demografske politike koja će zaustaviti daljnje iseljavanje iz ove države sve dok je vodi pohlepna, po modelu kolonijalna vlast koja uspješno radi na njenoj demontaži. Sama je legitimirajući kao uzaludnu državu.
Piše: Heni Erceg
Tamni su se oblaci nadvili nad Hrvatsku. Tamo u Banskim dvorima gdje caruje Vlada, u povijesnom centru Zagreba koji je čitav opasan nepropusnom gvozdenom ogradom, jer se premijer užasno boji atentata na svoju velikost, tamo se dakle danima svjetlo ne gasi. A nad onim dugim stolom, zbijeni u zajedničkom užasu, naginju se ministri i premijer, i očima ne vjeruju. Zrak je ispunjen nevjericom, zgroženost se gotovo može nožem rezati, ali u najgorem je stanju gospon premijer koji se, inače bahat i napuhan, sav nekako stisnuo, ublijedio, potpuno izvan sebe od onog užasnog dokumenta pred svojim nosom.
Pa što je to tako izneredilo šefa hrvatske vlade? Podaci da na potresom porušenom području zapadno od Zagreba ni nakon skoro dvije godine nije izgrađena nijedna kuća, pa se tamošnji žitelji i ove zime smrzavaju u limenim kontejnerima koje im je ionako darovala Srbija ili pojedinci? Ili da je od onih 5 milijardi eura evropske donacije za obnovu od potresa utrošen tek neki sitniš, pa će te pare Hrvatska morati vratiti Brislu? Ili je preneražen činjenicom da mu je ekipa iz Hrvatske narodne banke, guverner, zamjenica i još 40 zaposlenika, protuzakonito koristeći interne bankovne informacije, trgovala dionicama i mažnjavala lovu? Ili mu je na živce dalo novinsko otkriće da mu šef kabineta nelegalno uživa u državnom stanu od stotinjak kvadrata?
A opet, sve su to sastavni dijelovi njegove vladavine, korupcija kao neotuđivi dio njegove partije, nepotizam i lupeštine, čije žurnalističko otkrivanje premijer naziva „demontažom države“, paranoja je naime uzela maha, pa on u svakoj medijskoj kritici, budući da ovdje političke opozicije nema ni u tragovima, vidi pokušaj uništenja države, to jest njega i njegove partije. Pa bubeta o nekoj salami koja da se reže fetu po fetu, sve iz podmuklih namjera, e da bi se uništilo samu srž države. A ta srž sve bijede jedne politike krije se upravo u dokumentu zbog kojega se premijer i njegova ekipa danima ponašaju kao zarobljenici sveprisutnog neprijatelja. Ali u demontaži države ovoga puta nisu sudjelovali „unutrašnji neprijatelji“ nego državne službe i došle do „stravičnog“ otkrića da je Hrvatska samo u zadnjih deset godina izgubila čak 400 tisuća stanovnika.
I ne, nije ih država etnički očistila kao srpsku zajednicu ratne ’95. nego su valjda iz hira sami otišli. Ničim izazvani, misli premijer, koji je dao sve od sebe da ekonomski uništi, a društveno ogadi ovaj prostor s kojega mladi ljudi, najvitalniji dio društva dakle, bježi glavom bez obzira, pa je sjever Hrvatske skoro posve ispražnjen, a država spala na samo tri grada koja broje nešto iznad 100 tisuća stanovnika.
I eto puste sreće, dokument o popisu stanovništva – iz kojega je vidljivo i to da je od svoga osnutka ova mala, lijepa i pokradana država s vječnom mafijaškom partijom na vlasti ostala bez milijun stanovnika – na stol je premijeru došao baš na 30-tu obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske koju je Andrej Plenković dočekao „krvareći“ za domovinu te 1992. u zgradi UN-a u New Yorku. Crno na bijelo dokument je pokazao praznu i ispraznu državu čiji je pad, i ne samo demografski, započeo odmah po njenom osnutku, onda kada je Otac domovine ozakonio privatizacijsku pljačku, ustanovio rođačku i partijsku kriminalnu hobotnicu, utemeljio model rastakanja države od strane hadezeovih bandita.
Podatak da je u samo deset godina zemlju napustilo 10 posto aktivnog stanovništva, te je u pitanje dovedeno funkcioniranje mirovinskog i zdravstvenog sustava jer imamo više penzionera nego radnika, učinio je da šef Vlade i partije iz logoreje uspjeha upadne u opasnu paranoju. I kao što mu je ideološki otac Franjo Tuđman, u stanju permanentne paranoje, opoziciju i medije nazivao zelenim, žutim vragovima, i prokazivao ih kao neprijatelje Hrvatske, tako i premijer pokazuje znakove iste histerije, pa je već došlo dotle da se, uoči njegova „spuštanja“ među plebs, kao, boga ti, u doba druga Tita, hapse i kažnjavaju „sumnjivci“ zbog benignih izjava na društvenim mrežama.
S pozicije posve odnarođene partijske elite šef Vlade despotski u svakoj kritici korumpiranih institucija, ekonomskog sunovrata i toksične atmosfere, zbog čega mladi i bježe iz Hrvatske, vidi potkopavanje same države koju više ne može kao ranije „puniti“ ni bosanskim Hrvatima s poklonjenim dvojnim državljanstvom, jer niti oni neće u zemlju koja čak i migrantima služi tek kao trasa na putu prema Evropi, a ne kao mjesto mogućeg ostanka. No zato je istodobno uz saznanje o brzom pražnjenju Hrvatske – u kojoj čak 400.000 ljudi živi od turističkog rentiranja, dok nikakve druge industrije nema – broj branitelja s već postojećih pola milijuna porastao za još dvadeset tisuća. I to 27 godina nakon rata! Taj jedinstveni fenomen znači 20 tisuća novih parazita koji s ratom veze nisu imali, ali će zato uz iznimno dobre penzije biti čvrsti glasači HDZ-a.
I nema te demografske politike koja će zaustaviti daljnje iseljavanje iz ove države sve dok je vodi pohlepna, po modelu kolonijalna vlast koja uspješno radi na njenoj demontaži. Sama je legitimirajući kao uzaludnu državu.
(Mladina)
