петак, јун 21, 2024

Novica Milić: “Kritika srpskog uma”. O(be)smišljavanje prosvjetiteljskog (na)uma

Slične objave

Podeli

Milićeva je knjiga snažan vapaj, ali i apel da se iz povijesnog labirinta jednom zauvijek nađe izlaz

Jaroslav Pecnik

Novica Milić (1954.) ugledni je i iznimno produktivni beogradski književni teoretičar; diplomirao je 1982. na Filološkom fakultetu u Beogradu opću književnost i teoriju književnosti, a na istom je fakultetu 1987. magistrirao s temom »Književna shvatanja Pola de Mana«, da bi 2001. godine obranio doktorski rad »Teorijski problemi čitanja kao osnove modernog shvatanja književnosti« i do mirovine je na matičnom fakultetu predavao renesansnu i modernu literaturu. Nakon toga, od 2008. godine na beogradskom Fakultetu za medije i komunikacije (FMK) predaje teoriju medija i komunikologije. U sklopu studijskih istraživanja boravio je u SAD-u, Velikoj Britaniji i Austriji, gdje je ujedno kao gostujući profesor na tamošnjim sveučilištima držao predavanja, a područje njegova interesa je uistinu široko: politička povijest i teorija, estetika, filozofija, teorijske osnove medija i komunikacija, književnost u različitim aspektima, odnosno kultura u najširem smislu te riječi.

Od niza objavljenih knjiga izdvojit ću samo one meni najinteresantnije, primjerice posvećene Platonu, Friedrichu Nietzscheu, Martinu Heideggeru, Jamesu Joyceu itd., ali neke naslove ipak bih posebno naglasio: »Predavanja o čitanju: Šekspirov Hamlet« (2000.), »Moderno shvatanje književnosti« (2002.), »Provokacija kao komunikacija« (2010. i englesko izdanje 2014.), »Politička naratologija; ogled o demokratiji« (2020.), »Postestetika; moć i savremena umetnost« (2020.), »Jagnje iz bezdana; Balkanski ratovi 1991. – 1999.« (2021.), »Zaboravljene istorije istine: metod i metafizika« (2022.), a prošle je godine, uz knjigu o kojoj će u ovom tekstu biti riječi, objavio još jedno zanimljivo djelo – »Kratka istorija duše«, u kojoj je pojam duše istraživao iz filozofijske perspektive i gdje je postavio interesantnu i provokativnu tezu kako je »duša figura mišljenja, a ne pojam ili predmet novije, naučne psihologije«. Uz detaljan osvrt na pojam duše, od Pitagore do Jacquesa Lacana, kao svojevrsnoj arheologiji psihologije, istraživao je »naslage književnih utjecaja« u širokom rasponu od Homera, preko Platonova dijaloga »Fedon ili o duši«, do Miguela de Cervantesa, kako bi pokušao odgovoriti na »pitanja i status« duše.

Novica Milić (Foto: lična arhiva)

Uz »pomoć« Kanta

Zapravo, dr. Milić nije imao ambiciju ispisati povijest psihologije kao znanosti o duši, već su ga primarno zanimali »događaji iz istorije kulture i mišljenja«, prije svih oni književno-teorijski, filozofijski, pa čak i teološki, koji su obilježili figure duše do te mjere da je to odredilo njezine ključne odlike za »europsku subjektivnost«. Za razliku od većine ovdje spomenutih radova, nova knjiga prof. dr. Novice Milića »Kritika srpskog uma«, podnaslovljena kao »Rasprava o prosvjetiteljstvu i nama«, koju je prošle, 2023. godine tiskao mali, ali izuzetno agilni, ugledni zemunski izdavač Most Art Jugoslavija, na poseban način problematizira, u našoj, nazovimo je južnoslavenskoj tradiciji, pitanja (su)odnosa tradicije i moderniteta: kako i zašto se »zapadnoeuropski prosvjetiteljski model moderniteta« tako teško prima(o) u Srbiji, da na koncu nikada pravo i nije zaživio i kako se taj »historijski zastoj« odrazio na srpsku društvenu (ne)svijest, odnosno u užem smislu na srpsku politiku i kulturu? Milić kao znanstvenik kojem nije strana filozofijska misao, ali još i više kao ličnost širokih interesa, enciklopedijskog znanja i dubokih uvida u sadržaje povijesti i teorije svjetske i nacionalne književnosti, ali i baštinu europskih kulturoloških fenomena, pokušao je i po mom skromnom sudu u tome posvema uspio, uz »pomoć« misli Immanuela Kanta, kritički, posredovanjem njegova tzv. čistog i praktičkog uma, ali prije svega rasudne snage/moći suđenja, propitati/preispitati zašto je recepcija prosvjetiteljstva u Srba, ali i općenito bi to, u većoj ili manjoj mjeri vrijedilo i za svekolike duhovne prostore bivše Jugoslavije, bila tako skromna i pri tome je pokušao odgovoriti na pitanje: zašto su prosvjetitelji unutar srpske kulturne matrice bili tako sustavno ignorirani od strane vladajućih struktura politike i političke moći i zašto je njihova misao morala biti neprestano sukobljena s prevladavajućom mitskom paradigmom; dakle zašto je morala »ići protiv struje« i zašto se srpski historijski mainstream uvijek kretao suprotno sadržajima koji su, tako uspiješno, oblikovali novodobnu i suvremenu zapadnoeuropsku kulturološku, ali i zakonodavnu, etičku, religijsku i na koncu praktičku, kao i estetski prihvatljivu sliku svijeta.

Strah od kritičke misli

Prosvjetiteljstvo je »učvrstilo« razlikovanje pojmovne prakse »inteligencija« i »intelektualaca«, odnosno kolektivnog i individualnog i u tom se pogledu Émile Zola i njegov proglas »Optužujem« (»J’accuse«,1898.) mogu uzeti kao završni primjer procesa posvemašnje duhovne izgradnje onoga što se danas uobičajilo nazivati javni intelektualac (u naše vrijeme i s jasnim podrugljivim aluzijama), odnosno kao izlazak modernog intelektualca na javnu scenu, što se u punom sjaju, bez imalo ironije, manifestiralo istupima i djelovanjem jednog Andréa Malrauxa, Simone de Beauvoir i Jean-Paul Sartrea, dakle »francuske paradigme« javnog angažmana. Od Kanta i prosvjetiteljstva, pa sve do Zole ubrzano se odigravala svojevrsna transformacija »intelektualne prakse« od kolektivne prema individualnoj djelatnosti, s jasnom odrednicom kako kolektivno kao fenomen nije primarno u fokusu zapadnoeuropskih društva, a ti i takvi procesi individualizacije usprkos pokušajima kojih je bilo, u srpskom se patrijarhalnom društvu (slični su procesi bili prisutni i u drugim južnoslavenskim sredinama) nikako nisu zarad silnih otpora mogli prihvatiti i razviti.

U Srbiji je izrazito dominiralo kolektivno; Srbija je vremenom (iz)gradila svoju inteligenciju, ali je živjela u stalnom strahu od kritičke misli svojih (malobrojnih) intelektualaca i u pravilu kritička se misao izvodila na optuženičku klupu, podvodila pod »izdajničku« djelatnost; na cijeni su bili (i ostali) inteligenti posvećeni ispunjavanju nacionalne zadaće, tzv. nacionalistički radenici odani ideji srpstva, dok se »intelektualni zanat« prokazivao kao »belosvetska rabota«, podilaženje i promoviranje narodu stranih, neprihvatljivih ideja s jasnim ciljem »odnarođivanja« od tuđina ugroženog srpskog naciona koji se brani(o) bijegom od stvarnosti u mitološki/mitski svijet i zanosi(o) se zaludnim pričama, bez realnog povijesnog utemeljenja zbog kojih su tijekom ratova 1990. – 1999. Srbi platili visoku cijenu vlastitih poraza, zabluda i iluzija.

Vodeći pod egidom odbrambenih, u biti osvajačke ratove, počinili su strašna zla drugim narodima, da bi na koncu i sami postali žrtvama svojih fantazmagoričnih ciljeva. I na posljednjim stranicama ove začudne, ali i po svemu sjajne studije, dr. Milić pomalo sarkastično zaključuje: »Mitska potka srpske istorije zaplitaće u sebe sve niti modernih vremena, bez njihova rasplitanja u svrhe sadašnjosti okrenute planiranju budućnosti. Prosvetitelji iz srpske istorije biće uvek iznova marginalizovani i svoja dela će morati da usmere protiv struje, jer se glavni tok istorije ovde kreće suprotno od njihovih napora. Otuda su i uslovi mogućnosti za kritiku srpskog uma-zakonodavnog, praktičnog, etičkog, političkog, narativnog, religijskog-istovremeno i uslovi nemogućnosti za kritiku u njenom modernom vidu izbora ciljeva s onu stranu kosovskog zaveta kao našeg temeljnog mita. Ovdašnja onostranost je s ove strane, u priči o nihilističkom jezgru tog istog uma. Nadamo se da će nam Kant oprostiti što smo ga, nedostojni, u letnje dane 2021. upotrebili za jednu storiju koja mu je, izvesno, prilično strana.«

Intelektualac od formata

Da bi prosvjetiteljski projekt moderne europske povijesti iskazao u svojoj punini, ali i svekolikoj razvojnoj složenosti djelatnog duha nasuprot glavnim tijekovima srpske povijesti, dr. Milić se iz metodičkih razloga poslužio Kantovom mišlju (jer pruža cjelovitu sliku što je to prosvjetiteljstvo, uz opasku kako slavni filozof nije jedini izraz duha vremena, niti njegova puna mjera); odnosno »čitanjem« Kantovih kritika koje su mu omogućile uspostavu prave mjere uočavanja i problematiziranja temeljnih mitskih sadržaja, postavio je osnove za prosudbu arhitekture moći u mišljenju, dosege (ne)spoznavanja »stvari po sebi«, ali i čovjekova ponašanja, prije svega (s)vezanog uz moral i moralne sadržaje i norme, kao i filozofijsku fundiranost et(n)ičke slike svijeta (europske naspram srpske), kako bi na kraju pokušao obrazložiti zašto na našim prostorima dolazi do »rasula uma i umnog delovanja«, prije svega unutar tzv. kritike rasudne snage/moći suđenja. Zašto, valjane, nužno ne i istinite premise koje logički proizlaze iz europskih sadržaja, u Srbiji se u pravilu, gotovo uvijek transformiraju u konkluzije koje nas (od)vode u posvema suprotnom smjeru koji se nikako ne može racionalno (o)smisliti.

Novica Milić (Foto: lična arhiva)

U čemu je tajna tih stoljetnih nesporazuma; eto upravo je rasvjetljavanju ovih procesa i problema posvećena »Kritika srpskog uma«, čije bi argumentirano i dosljedno izvođenje, na tragu Kantovih kritika, moglo, zapravo bi trebalo imati dalekosežne, u svakom slučaju, ljekovite dosege po srpsko društvo u cjelini. Ali, poučeni gorkom praksom »plivanja uzvodno«, koje se pretvorilo u nacionalni sport, možemo dr. Miliću samo poželjeti da i njegovo djelo ne doživi marginalizaciju njegovih prethodnika (Dositej Obradović, Jovan Sterija Popović, Dimitrije Davidović, Milutin Garašanin, kojeg treba razlikovati od Ilije Garašanina, pisca »Načertanija«, pa sve do Zorana Đinđića) o kojima je tako nadahnuto pisao, jer to ni u kom slučaju ne bi bio njegov osobni poraz, već po tko zna koji put poraz zajednice u kojoj živi i radi i do koje mu je očevidno kao pristojnom građaninu, odgovornom čovjeku i na koncu, zašto ne reći i domoljubu stalo, koji svoje etničko određenje ne nosi kao zastavu, već samo kao jednu od mnogih (dakako važnih) identitetskih (za)danosti i u tom smislu kao intelektualac od formata nedvojbeno želi bez predrasuda (pro)govoriti o svemu što tišti Srbiju određenu teškim i bremenitim nasljeđem i pokazati kako je, samo da je bilo političke pameti i volje, sve moglo biti drukčije i bolje.

Konflikt s »drugima«

Kako je moguće, zašto se dogodilo da je društvo koje je predodređeno po šarolikosti i bogatstvu svog nacionalnog, kulturološkog, jezičnog, povijesnog i svakog inog sastava živjeti s drugima, upravo s tim »drugima« došlo u konflikt? Koji nažalost traje i kojem se, barem u dogledno vrijeme ne vidi kraj. Milić je artikulirao prevažno pitanje za srpsko društvo, ali i u širem regionalnom, pa i europskom kontekstu i najgore što se moglo dogoditi, a upravo se, tako mi se barem čini i dogodilo, to je pitanje ostalo bez adekvatnog odjeka. To je porazna politička (o)poruka s kojom će se srpsko društvo kad-tad morati (samo)kritički suočiti, bolje prije, no kasnije, a jedina utjeha autoru će biti što je imao, ne toliko hrabrost (jer i drugi su na to upozoravali), koliko intelektualne visprenosti, poštenja i dosljednosti, razložiti suštinu problema kao malo tko ranije. Bio bi grijeh ne spomenuti maestralne radove dr. Ivana Čolovića, dr. Dubravke Stojanović, dr. Nebojše Popova, dr. Đure Šušnjića, Mirka Đorđevića, dr. Miladina Životića i da ne nabrajam, jer bih među mnogima sigurno nekog nezaobilaznog zaboravio (a to ne bi bilo ni pravedno, niti pošteno), ali dr. Milić je otvorio filozofijsku stranu pitanja i sveo je na kantovske kategorije i time je problem ogolio do kosti i prezentirao ga javnosti na jasan i razgovjetan način, naravno za one koji »znaju« čitati i i žele istinski shvatiti o čemu se tu ustvari radi.

Po vokaciji znanstvenik koji se fokusirao na pitanja umjetnosti i estetike, jasno je da Milića najviše intrigiraju pitanja fenomenologije estetskog, koja u pravilu »integrira« s etičkim, pokušavajući (p)ostvariti sintezu, kako pomalo pretenciozno kaže »teleologije čovječanstva i prirode«, u slobodnom prijevodu Kantovog poimanja »čistog i praktičkog uma«. A, sve to samo kao prolegomenu u razmatranju obrata u rasuđivanju aksiologije života, ili kako sam autor precizira: »Ovde nas sada zanima obrt rasuđivanja vrednosnog orijentisanja razumevanja sveta i umovanja o životu, iz ugla specifičnog narativa koji je odredio u velikoj meri srpsku istoriju. Na prvom mestu, narativni tok rasuđivanja nije više podložan kritici. U prvom redu onoj kantovskoj, odnosno prosvetiteljskoj, gde je kritika korigovanja vrednosnog posla rasuđivanja iz ugla neke od instanci intelekta, bilo razuma, bilo uma: priče ne podležu kritici intelekta. Naprotiv: u slučaju srpskog rasuđivanja vođenog narativnim obrascem istorije korekcije – ili »korekcije«, u smeru iskrivljavanja -trpeli su i razum i um. Recimo, srpsko razumevanje sveta je svet suviše često videlo kao tuđ, stran, čak neprijateljski: nepoverenje prema svetu je činilo da se pojavi, iskopa i ponavlja rov prema svetu, najpre onom evropskom. Odatle je dolazilo do umovanja o sebi ili kao o nekoj vrsti izabranog naroda – ali izabranog, najčešće za žrtvu stranog sveta – ili kao narod koji sebe može potvrditi samo u otporu prema ostalima. Simbolike obe vrste nisu izostale: žrtvovanje se ugradilo u većinu narativa iz srpske istorije, a otpor je takođe postao reakcija koja je te narative obnavljala do dana današenjeg. Svrhovitost obe narativne poluge posvratila se u sebe. Narativni je obrazac rasuđivanju oduzeo kritičku stranu koja bi dolazila iz intelekta. Ukratko, pamet je bila spremna da ustukne pred pričama.«

Poruke umne knjige

Dakle, dr. Milić je pokušao i u tome naumu do kraja više nego uspješno inzistirao, p(r)okazati kako i zašto su »srpska pamet i priča« sebe same destruirale, (u)činile nevjerodostojnim, jer čak i onda kada su pokušavale »aplicirati« na (zapadno)europski svijet, postavljajući samovoljno, bez ikakve prijeke potrebe, tom cilju niz(ove) ograničenja, formirale su međusobno nepomirljive kriterije za promatranje i(li) proučavanje »vidokruga srpskih pitanja«, tako da su već u startu ti »sadržaji« poprimali »izokrenutu«, drukčiju formu, iz koje potom nije bilo moguće osmisliti istinsku sliku srpskog svijeta. Između priče i istine, srpska politička (kratka) pamet u pravilu je izabirala priču koja ju je vremenom sve više udaljavala od razvijenog (zapadno)europskog svijeta i umjesto da se (samo)kritički pokuša obračunati s vlastitim zabludam, sve se više u njima ogledala i »utapala«. A, to nije pitanje ukusa, običaja, tradicije, navika, resentimenata, kolektivnih frustracija ili bilo nečega drugog, već autentične potrebe, sposobnosti i spremnosti, društvene zrelosti i intelektualnog poštenja da se »istini pogleda u oči« i krene putom njezina otvorenog i kritičkog artikuliranja i problematiziranja.

Drugog načina da društvo »bolesno na smrt« pokrene procese ozdravljenja i da se u smislu moralne higijene pročisti, naprosto nema. To je također jedna od poruka ove umne knjige i upravo je to i njezin temeljni problem, jer »istina je voda duboka«, i »valja nam preko rijeke«, ali malo tko se usudi na taj čin. A, Novica Milić spada među one rijetke koji teorijski zagovora, ali i praktički želi su-djelovati u izgradnji jedne, Europi bliže Srbije. Pri tome je posvema svijestan kako se aktualna »srpska aksiologija« bitno razlikuje od srpske eshatologije i zašto se ona okrenula »nečemu što toliko nadilazi život da se život uvek iznova mora žrtvovati kao najviša vrednota, za razliku od Kantove teleologije koja život uzdiže kao svetost«. Studija je, sugerira dr. Milić, mogla biti i naslovljena »Srbi i prosvjetiteljstvo«, ali po osobnom priznanju želio je izbjeći preveliku upućenost na historiografska istraživanja, već se više posvetio sadašnjosti i budućnosti, koje su, kako tvrdi autor »sumračne« za Srbe i Srbiju i ovim je argumentiranim radom pokušao u taj (su)mrak unijeti malo više svjetla i nade.

I stoga je zaključio: »Prava kritika srpskog uma, samo provedena Kantovim zamislima, ima zadatak da se upusti u imanenciju tog uma i istoriju njegovog obrta iz oruđa jedne prosvećenosti u oruđe po strani od prosvećenosti, Kant će nas nadalje pratiti samo da nas podseti na prosvetiteljske zamisli i ciljeve, svrhe i vrednosti, ali će nas glavna rasprava uputiti na one istorijske momente kad je srpski um odlučivao i delao shodno uslovnostima koje nije umeo, a možda ni hteo da transcendira, već je svoje načelno naopake transcendencije ugradio u vlastitu imanenciju. Stoga je polazište knjige da je Srbe prosvetiteljstvo zakačilo ne samo kasnije nakon svojeg evropskog pohoda u XVIII. veku, odnosno da usled niza razloga, najviše onih iz jedne teške istorije, Srbi nisu mogli, a retko ni hteli da prihvate taj evropski duhovni i životni projekt, već su mu se opirali i kad ih je zahvatio, na više načina. Na Balkanu je istorija tekla drugim putevima, imala je drugačije ritmove. Kad je život pritisnut spolja, on se steže u sebi, uprošćava zarad odbrane; tek kada se otvori za mogućnosti spolja, umesto redukcije razvija se diferencijacija, umesto statike dinamika, razvoj složenosti, a na više kočenje istorije.«

Razapeta između dva svijeta

Srbi su u doba procvata prosvjetiteljstva, kako piše dr. Milić, »naseljavali dve geografije«; jednu, donekle prosvećenu, na rubovima Austro-Ugarske, u Vojvodini, gdje su pritisnuti Mađarima, prije svega mađarskim plemstvom bili prisiljeni na otpor kako bi kao narod opstali i zarad toga sve su se više okretali samoobmanama o »pravoslavnoj braći u Rusiji« smatrajući kako ih oni mogu zaštiti i drugu, onu »pod Dunavom« (moravska Srbija i Šumadija), okupiranu Turcima u kojoj prosvjetiteljstvu nije bilo ni traga. Kao poučan primjer, nemogućnosti i(li) nespremnosti ove druge Srbije da prepozna vrijednosti prosvjetiteljstva, dr. Milić je naveo slučaj Bože Grujevića (rođen 1778. u Rumi i kršten kao Teodor Filipović), koji je iz Srijema pobjegao u Vojvodinu/Ugarsku, tamo se školovao, doktorirao i postao profesor europskog prava na sveučilištu u Harkovu. Kao jedan od najobrazovanijih Srba toga vremena, održavao je veze s »rodnom grudom« i na poziv prote Mateja Nenadovića (jednog od srpskih ustaničkih vođa) vratio se u beogradski pašaluk (valjevsku nahiju) nakon što je bio podignut ustanak za oslobođenje od Turaka.

Novica Milić (foto: portalforum.rs)

Grujević je kao sekretar prve ustaničke Vlade, tzv. Praviteljstvujušćeg sovjeta pokušao u to tijelo ugraditi zakonodavne ovlasti, ali njegov prijedlog da se u duhu prosvjetiteljstva ono uspostavi kao samostalno tijelo nije zaživio. Karađorđu se naravno nije dopala zamisao da ga ograniče u njegovim postupcima i ovlastima i Grujevićeva ideja o zakonitosti kao načela moderne prosvijećenosti građanske države odbačena je »u ime zakona nužde«, odnosno u svrhu obrane od turskog zuluma. I to će (p)ostati usud srpske povijesti koji će se praktički ponavljati, dakako u različitim formama sve do danas. Sretenjski je ustav (djelo Dimitrija Davidovića, iz 1835.) bio kratkog vijeka, trajao je svega 55 dana, a predviđao je podjelu vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku, ali se zapravo pretvorio u sredstvo za osvajanje vlasti. I kako piše Milić: »Ustavi će se menjati, ali nijednom oni neće biti puna afirmacija zakona, prava i sloboda…nasilje i ratovi visiće nad glavama Srba sve vreme. I XX. vek, sa svojim vladarima, ustavima biće više u znaku nasilja, bilo onog neposrednog, ratnog, bilo u diktaturama… ustavno-pravno, zakonski definisane države Srbije neće biti: zakon je za nju tek instrument u pohodu na vlast… Prosvetiteljsto je prodiralo u Srbiju, nekad brže, nekad sporije, slabije ili jače…ali nije postalo program njene modernizacije, koja je ostala tek na površini/tehnička. Kalendar srpskog uma je tekao drukčije nego onaj evropski, vreme je kod nas mereno, zaustavljeno i vraćeno shodno potrebama vladarskih vrhuški… Moderna Srbija nije sebe modernizovala u smerovima progresa i emancipacije, već uslovljena okolnostima borbe za moć, odnosno vlast, među kojima je verovatno najvažnija okolnost teška istorija jednog naroda koji nikada nije bio načisto oko toga pripada li Evropi kao istoriji, a ne samo geografiji, ili su mu azijatsko breme duge okupacije, a onda pritisci raznih sila, spoljašnih i unutrašnjih, namenili usud da poseže za nasilnošću kao načelom vlastitog opstanka. Raspeta između dva sveta, onog koji bi grabio prema budućnosti i onog koji gleda u prošlost kako bi tamo našao orijentire za očuvanje svog tzv. nacionalnog identiteta, razdrta unutrašnjim borbama i konfliktima, često u svađi i ne retko u ratu sa spoljašnim silama ili barem pripremama za takve ratove, Srbija sve i da je htela – a suviše često nije htela – primiti prosvetiteljske vrednosti ostajala je po strani evropskih glavnih tokova modernog doba.«

Trauma jednog poraza

Istina, nastavlja dr. Milić, »srpski um«, okrenut je primarno politici »otimanja o vlast«, ali to nije ništa neobično, prisutno je i kod drugih naroda, ali u zapadnoeuropskim sredinama, a to su sredine na koje bi se Srbija trebala ugledati, prosvjetiteljstvo je »udarilo i ostavilo« dugotrajan pečat na ponašanje i navike ljudi, na moral, kulturu, obrazovanje i usprkos svim postojećim ambivalencijama svi oblici nasilništva i kada bi se pojavili bili bi nakon dužeg ili kraćeg vremena sanirani, što je u Srbiji u pravilu i u dramatičnim količinama izostajalo. Problem srpskog (političko-kulturalnog) narativa okrenutost je prošlosti i Srbija se vrti u začaranom krugu povijesti iz kojeg ne zna (i)li ne želi naći izlaz. Ukratko, piše dr. Milić: »Srpski um u svom poslu rasuđivanja, rasudne snage, predan je sanjarenju kroz priče o prošlosti… U našim danima, noć je vreme kad snujemo o starim vremenima, a dnevna su vremena halucinacije o budućnosti koje su fatamorgane, somnabulne slike iz drevnih bojeva, koje ćemo opet, bude li sreće i po četvrti put, nakon prva dva ustanka, pa i dve Jugoslavije, uz peti rat u seriji iz devedesetih voditi za krst časni i slobodu zlatnu…Nas bude ratne trube i topovski udari…naš eshaton je u dubokoj prošlosti.«

Naravno, nisu samo Srbi opsjednuti mitskim elementima vlastite prošlosti; osvrnimo se malo i oko nas: o tome i mi u Hrvatskoj znamo itekako bulazniti, ali ono što »srpski um« čini specifičnim, to je prije svega »trauma jednog poraza pretočena u narativ o osveti za poraz« (Kosovski zavet) i pri tome se ostaje slijep za budućnost. Milić tvrdi:

»Resantimanski sklop tog narativa ne dopušta svoje okončanje, već iznova upire na ranu i iznova sebe izdiže, sublimiše ili transcenduje na sve čega se dohvati, a ishodište svekolike ove tragikomične, ali i opasne i krvave priče, narativ je o osveti za Kosovo i sve se podređuje toj ‘osveti’: država, narod, moral, običaji, istorija zatočena u predanje, svi pojedinci kao članovi kolektiviteta, svaka politika, kao i imaginacija koja će i nadalje, u sve širim krugovima, stvarati verzije ovog početnog vrtloga u kome je smrt život, a život smrt, sužavajući smisao u tačku iza horizonta.«

Milićeva je knjiga snažan vapaj, ali i apel da se iz tog historijskog labirinta jednom zauvijek nađe izlaz; to je i utemeljena, oštra kritika »srpskog uma«, odnosno pokušaj da se kroz jasno osmišljenu analizu zabluda »povijesnog mišljenja«, uz posredovanje Kantovih moralnih imperativa i prosvjetiteljskih sadržaja, na novi način (pro)misli sadašnjost, anticipira izgledna, »mirnodopska« budućnost i konačno pokrene autentični europski narativ i tako »uhvati priključak za vlak« koji će Srbe i Srbiju voditi u Europu.

(NOVI LIST)