Ustaške teroriste križare sad se počelo nazivati hrvatskim domoljubima, borcima za svoj narod i svoju vjeru
Piše: Hrvoje Klasić
Pitaju me što mislim o događanjima koja se ovih dana organiziraju širom Hrvatske, a na kojima se govori o “hrvatskom protukomunističkom otporu” od strane tzv. križarskih skupina nakon Drugog svjetskog rata. Mislim da je sve to problematično na više razina. Prije svega, za one koji ne znaju, “križari” su skupni naziv za mnogobrojne terorističke skupine koje su nakon poraza NDH odlučile nastaviti borbu protiv novouspostavljenih komunističkih vlasti i međunarodno priznate jugoslavenske države. Križari, nazvani tako zbog često korištenoga gesla “Za Krista protiv komunista”, ali i znaka križa koji su neki nosili na kapama, bili su u najvećem broju pripadnici poraženih Oružanih snaga NDH, uglavnom ustaše. Nakon vojnog poraza i kapitulacije u svibnju 1945. oni nastavljaju borbu s ciljem rušenja Jugoslavije i ponovne uspostave NDH. Bilo je i onih koji su se za antikomunističku gerilu odlučili prvenstveno zbog straha od osvete pobjednika. Treba naglasiti da nije postojala vojna ili politička organizacija u zemlji koja je koordinirala aktivnosti križarskih skupina. Tu ulogu preuzeli su ustaški vođe koji su se nakon rata skrasili na sigurnom, daleko od domovine. Kao što se nastojalo povezati postojeće skupine u zemlji, iz emigracije se radilo i na ubacivanju terorističkih grupa iz inozemstva u Jugoslaviju. Najpoznatiji događaj u tom smislu je onaj iz 1947/48. poznat pod imenom “Plan 10. travnja” ili “Operacija Gvardijan”. Ovu akciju predvodili su Pavelićev bliski suradnik i ustaški pukovnik Božidar Kavran te Ljubo Miloš i Ante Vrban, ustaški zapovjednici odgovorni za masovna ubojstva u logoru Jasenovac. Spomenutu akciju, kao i sve ostale aktivnosti križara, ugušile su jugoslavenska vojska i milicija bez većih problema, a križari koji nisu poginuli u borbi uglavnom su osuđivani na smrt. Zbog efikasnosti novih vlasti, kao i zbog izostanka podrške hrvatskog stanovništva aktivnosti križarskih skupina, one zamiru početkom 1950-ih.
Dakle, križari, odnosno “hrvatski protukomunistički otpor”, nisu historiografska nepoznanica nego dobro poznata i istražena tema. Jedinu novost predstavlja to što se ustaške teroriste sad počelo nazivati hrvatskim domoljubima, borcima za svoj narod i svoju (katoličku) vjeru. Zbog toga se mogu čuti i osude načina na koji su se jugoslavenske vlasti obračunavale s njima. Jer nehumano je i nedemokratski biti surov prema onima koji oružjem i terorom žele preuzeti vlast u tvojoj zemlji. Opće je poznato da su britanske demokratske vlasti cvijećem dočekivale IRA-ine teroriste, kao što bi hrvatske demokratske vlasti danas sigurno bile pune razumijevanja za neku ubačenu srpsku militantnu skupinu koja bi oružanim putem htjela obnoviti “Republiku Srpsku Krajinu”.
Pisati afirmativno o križarima problematično je i zbog svih onih koji uporno govore da je partizanska/komunistička osveta nakon Bleiburga bila neosnovana i nepotrebna. Ne samo što su ustaše uoči kraja rata predlagali zapadnim saveznicima zajedničku borbu protiv partizana u bliskoj budućnosti te nastavili ratovati protiv partizana danima nakon kapitulacije Trećeg Reicha i uspostave mira u ostatku Europe, nego su se – a upravo križari to dokazuju – bili spremni s oružjem u ruci boriti se za neku novu NDH i godinama nakon rata. Stvarno je nelogično kako komunisti nisu imali razumijevanja za takav oblik opozicijskog djelovanja.
Za kraj, problematična su i mjesta održavanja događaja na kojima se promovira križarski pokret – samostani, pastoralni centri, župne crkve, dvorana biskupije… Drugim riječima, prostori u vlasništvu Katoličke crkve. Naime, prema svim istraživanjima Crkva, osim rijetkih pojedinaca, nije podržavala križare u borbi protiv komunističkog režima. Koliko su se samo crkvene vlasti trudile opovrgnuti bilo kakvu suradnju s vodstvom NDH tijekom rata i ustaškim gerilcima, tj. križarima, nakon rata ističući da je riječ o zlonamjernom podmetanju s ciljem kompromitacije. A sad, nakon 80 godina, upravo su crkveni prostori postali mjesta revalorizacije križarskog pokreta, a samim time i ustaštva.
Naravno, bilo bi očekivano da spomenuta događanja (barem) neugodno iznenade javnost, a posebno crkvene i civilne vlasti države koja se u svom ustavu ponosi “odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.) i Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947.)”, a “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)”. Ali neće. Jer je normalizacija nenormalnog (npr. ustaškog) u Hrvatskoj postala pravilo a ne iznimka.
Izvor: 24sata.hr (Tekst prenosimo uz saglasnost autora)
