понедељак, април 22, 2024

Nazovi P radi (masovnog) ubojstva

Slične objave

Podeli

Hrvoje Klasić

Hrvoje Klasić (Foto: NIN/Zoran Ilić)

Dvadeset osmi je mart. Za većinu stanovnika Firence bio je to tek običan radni dan. Pa ipak, članovima obitelji koja je stanovala na adresi Via Pietro Tacca 5 toga će se dana životi dramatično promijeniti. A još to jutro nitko nije mogao ni zamisliti kakav će šok uskoro izazvati jedan telefonski poziv. Dvije kćeri i sin pripremali su se za školske obaveze dok je majka u kuhinji razmišljala što bi toga dana mogla napraviti za ručak. Otac obitelji po običaju se dosađivao listajući dnevnu štampu i glasno komentirajući razvoj događaja u ratom zahvaćenoj Europi. A onda je zazvonio telefon. Korpulentni pedesetogodišnjak mrkog pogleda dodatno se smrknuo zbog činjenice da mu nepoznati pozivatelj remeti dnevnu rutinu. Podigao je slušalicu, prislonio ju uhu i pomalo neraspoloženo na tečnom talijanskom izustio: „Dobar dan. Ovdje Ante Pavelić“. Već s prvim riječima koje je čuo s druge strane žice neraspoloženje je nestalo. Nakon kratkog razgovora, tijekom kojeg je sa sve većim oduševljenjem izgovarao “da”, “mogu” i “vidimo se”, spustio je slušalicu i supruzi Mari ozarenog lica slavodobitno priopćio kako je upravo pozvan u Rim na sastanak s Benitom Musolinijem.

Dan poslije, 29. marta 1941, nakon više od deset godina boravka u Italiji, poglavnik ustaškog pokreta prvi će se put susresti sa fašističkim dučeom. Tom prilikom Musolini je Paveliću dao do znanja da se s Adolfom Hitlerom dogovorio da upravo on i njegove ustaše preuzmu vlast u nezavisnoj hrvatskoj državi, koju planiraju osnovati na dijelu teritorija Kraljevine Jugoslavije. Naravno, nakon što je uskoro napadnu, osvoje i okupiraju. Tako je jednim telefonskim pozivom započet proces stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, nacističke i fašističke marionetske tvorevine, u koju će veliki igrači iz Rima i Berlina na vlast postaviti dotad nepoznate i nebitne igrače iz terorističke i nacionalističke organizacije poznate pod imenom „Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija“.

Četiri godine kasnije, u martu 1945, NDH se raspadala po šavovima, a njezino vodstvo predvođeno Antom Pavelićem pripremalo se na bijeg. Kraj rata se nazirao, a time i krvava bilanca ustaškog režima. U tom trenutku još uvijek je djelovao koncentracijski logor Jasenovac, najtragičniji simbol genocidne politike koju su ustaše provodile prema pripadnicima srpskog, židovskog i romskog naroda. Samo u njemu život je izgubilo oko 100.000 nevinih ljudi, dok se ukupan broj onih koji su po ostalim logorima, ali i stratištima širom zemlje ubijeni iz nacionalnih, vjerskih, rasnih i političkih razloga penje na više stotina tisuća.

Ukratko, ustaše su najveća sramota, a NDH najveća prijevara u povijesti hrvatskog naroda. Tu sramotu ne umanjuje ni činjenica da vjerojatno većina Hrvata ubrzo nakon proglašenja „nezavisnosti“ nije podržavala ustaški režim, niti činjenica da se daleko veći broj Hrvata dobrovoljno uključivao u partizanske jedinice nego u postrojbe oružanih snaga NDH. Naprotiv, spomenuto uvijek treba imati na umu kao opomenu da manjina može postati i te kako opasna i agresivna ukoliko većina postane ravnodušna i popustljiva.

Za postojanja socijalističke Jugoslavije zločinački karakter ustaškog pokreta i režima nije dovođen u pitanje. A onda je u istoj toj zemlji krajem 80-ih nacionalistički duh brzinom munje izjurio iz boce i potaknuo, između ostalog, i nove, nacionalističke interpretacije prošlosti. Nevjerojatno, ali zapravo logično, u Hrvatskoj je to preraslo u pokušaj da ustaše, iako dokazani zločinci i nacifašistički suradnici, dobiju status patriota i nacionalnih heroja. Taj nakaradni projekt zamalo je i uspio. Da stvar bude nevjerojatnija, najvećim dijelom zahvaljujući stranci kojoj je na čelu bio bivši komunist i partizan, odnosno dobrovoljac u borbi protiv fašizma i ustaštva.

Preko noći je uspješna karijera nekog pojedinca u NDH postala poželjan argument da se po njemu nazove ulica, represija ustaškog režima počinje se relativizirati, a broj žrtava umanjivati. Ustaška obilježja postaju normalni modni detalji na odjeći, a izvikivanje ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ nezaobilazni dio repertoara na masovnim okupljanjima, od sportskih natjecanja i političkih skupova do glazbenih koncerata. Unatoč ili još bolje uprkos svemu, antifašizam u Hrvatskoj nije nestao, a antifašisti nisu zašutjeli, niti su odustali od borbe. Trideset godina kasnije rezultati borbe su više nego vidljivi. Sporna imena ulica su promijenjena, uzvikivanje ustaškog pozdrava zakonski je kažnjivo, a povijesni revizionisti koji negiraju ili umanjuju žrtve ustaškog režima ostali su bez ikakvog društvenog utjecaja. Svaka eventualna manifestacija ustašofilije nailazi na oštru i nedvosmislenu osudu svih relevantnih medija i političara. Unatoč još uvijek brojnim manjkavostima, niti u jednom udžbeniku povijesti učenici osnovnih i srednjih škola ne mogu pročitati da su ustaški vojnici bili hrvatski heroji, niti da je NDH bila država kojom se ijedan Hrvat treba ponositi.

Znači li sve navedeno da je proces suočavanja s ovom najmračnijom, najtragičnijom i najsramnijom stranicom hrvatske prošlosti završen i da hrvatsko društvo više ne mora strahovati od povijesnih revizionista? Ili još gore, od onih koji bi neku buduću Hrvatsku gradili po uzoru na NDH? Nažalost, ne. To što su trenutno manje vidljivi i u manjini ne znači da opasnost koju predstavljaju treba ignorirati. Jer, povijest nas uči da jedan telefonski poziv upućen s pravog broja u pravo vrijeme, ili krivog broja u krivo vrijeme, i totalnim autsajderima može omogućiti da postanu ključni akteri u društvu.

NIN, 27. mart 2024.