Dino Mustafić
Naposljetku smo izgubili ono zbog čega volim svoju zemlju; Albert Camus je to nazvao “stara uvjerenost” koju je čovjek imao u sebi, zbog koje je vjerovao da uvijek može izmamiti ljudske reakcije iz drugog čovjeka razgovara li sa njim na jeziku zajedničke čovječnosti.
Moj građanski grijeh je što ne odstupam od svog dubokog uvjerenja da naš pravi identitet ne određuju nacionalnost, vjera, jezik i porijeklo, već duhovne i civilizacijske vrijednosti koje oblikuju ljudsko dostojanstvo. Možda pripadam onoj vrsti Bosanaca koji su na putu istrebljenja, ali odbijaću do svog posljednjeg daha da smatram normalnim da živim u državi koja ima ovakav Ustav prema manjinskim zajednicama. Vlasti u Bosni i Hercegovini već 13 godinu nisu provele presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić i Finci protiv BiH”. Evropski sud za ljudska prava je proglasio dijelove Ustava BiH diskriminatornim, najprije 22. decembra 2009. u predmetu “Sejdić-Finci”, te kasnije u presudama u predmetima “Pilav”, “Zornić”, “Šlaku” i “Pudarić”.
Našoj državi su naložene izmjene Ustava BiH, pošto se prema postojećem, na te funkcije mogu kandidirati i biti izabrani samo pripadnici konstitutivnih naroda – Bošnjak i Hrvat iz entiteta Federacija BiH i Srbin iz entiteta Republika Srpska. Jevreji, Romi i drugi “nekonstitutivni narodi” u BiH, kao i oni građani koji se ne žele nacionalno izjasniti, od potpisivanja Daytonskoga mirovnog sporazuma i završetka rata 1995. čekaju mogućnost kandidiranja i biranja za članove Predsjedništva BiH, te delegate u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH u kojem u tri kluba sjedi po pet Bošnjaka, Hrvata i Srba. Ni Bošnjaci i Hrvati iz entiteta Republika Srpska, kao ni Srbi iz entiteta Federacija BiH ne mogu se kandidirati ili delegirati na te pozicije. Presudu može provesti Parlamentarna skupština BiH gdje je za izmjene Ustava BiH potrebna dvotrećinska većina koja bi podržala neki od prijedloga, a koje dosad nije bilo, tako da nijedna od ovih presuda nije implementirana.
Stranke s bošnjačkim i građanskim predznakom iz entiteta Federacije BiH predložile su da se iz Ustava BiH i Izbornog zakona BiH brišu nacionalne odrednice članova Predsjedništva BiH. Stranke iz entiteta Republike Srpske nemaju problem s tim prijedlogom, budući da su male šanse da član državnog Predsjedništva izabran iz ovog entiteta kao jedne izborne jedinice ne bi bio Srbin. Stranke s hrvatskim predznakom u Federaciji BiH traže rješenje kojim bi se jamčilo da će jedan od izabranih članova Predsjedništva BiH biti izabran glasovima Hrvata. U međuvremenu je ovo civilizacijsko pitanje jednakopravnosti svih naroda i građana BiH postalo “hrvatsko nacionalno pitanje” kojem se već mjesecima bavi međunarodna diplomatija i konstitutivne poglavice, dok uvredljivo nazvani “ostali” ne postoje, jer imaju drugačiji politički, etnički i vjerski identitet.
Za svako društvo i za čovječanstvo u cjelini, sudbina manjinskih grupa nije samo običan državni dosje; koliko je stvarne demokratije u nekoj državi, može se procjenjivati po odnosu prema manjinama. To je i najvažniji razlog zašto se osobno u javnosti zalažem za građansku državu BiH koja neće imati diskriminacione odredbe Ustava. Mitska priča o etničkoj ugroženosti “konstitutivnih” najobičnija je laž, nacionalistička mantra kojom se čuva poguban etnički tronožac Srba, Hrvata i Bošnjaka kao jedinim koji imaju ekskluzivno pravo na ovu državu.
Bakir Izetbegović uporno u pregovorima sa drugim etničkim liderima koristi nedopustivu terminologiju “ako mi damo ovo njima, očekujemo ustupak nama”. Nešto se daje i uzima od autohtonih naroda ove zemlje i uvodi se trgovački diskurs prodaje teritorije za koji znamo gdje dugoročno vodi. Zato je odnos prema pluralnom identitetu jedan od najsigurnijih pokazatelja moralnog napredovanja ili nazadovanja cjelokupne zajednice. Umjesto da radimo na tome kako se svakim danom sve više poštuje ljudska raznolikost, u kojem svaka osoba može da govori i izražava se na jeziku po svom izboru, da na miru ispovijeda svoju vjeru i da bez straha prihvata svoje porijeklo ne navlačeći na sebe neprijateljstvo, bilo da dolazi od vlasti ili nekog naroda, vidimo obrnuto; prevladavaju identitetske napetosti, svakim danom postaje sve teže da čovjek spokojno bude to što jeste, i onda za rezultat imamo lažne, licemjerne neumske pregovore kao nastavak društvene regresije.
Činjenice teško prolaze; Čović je dezinformacijama i otvorenim lažima uspio prikriti stvarno stanje unutar hrvatskog naroda u BiH, gdje se primjećuje unutarnja neravnopravnost naroda koji živi u različitim područjima države, pa to predstavlja u javnosti kao dekonstituciju naroda i nacionalnu neravnopravnost. On samo sprovodi elementarni cilj etno politike; nacionalizacija teritorije i to tamo gdje je narod najhomogeniji, bez obzira na broj. Osigurač vidi u obezbjeđivanju “hrvatske izborne jedinice“ koja se zagovara uz argument kako Hrvati ne bi bili nadglasani, što je daljnja etnicizacija BiH. Nema racionalnog odgovora zašto Hrvati koji žive u Sarajevskom, Tuzlanskom, Srednjobosanskom, Zeničkom, Posavskom i drugim kantonima, i u Republici Srpskoj, manje vrijede od onih koji žive u Livanjskom, Zapadno-Hercegovačkom, Mostarskom. Zašto se prestrukturiranjem Doma naroda Federacije BiH žele obespraviti Hrvati koji su u manjini u područjima gdje žive, i to u odnosu na Hrvate iz područja gdje su većina. Ili je cilj toga prestrukturiranja obespraviti druge narode koji žive u područjima sa hrvatskom većinom.
Rezultat je isti u oba slučaja: svi se pretvaraju u nacionalne manjine. Po zadnjem popisu, na teritoriju koji se želi pretvoriti u svojevrsni hrvatski entitet živi nešto više od trećine Hrvata BiH svega 200 hiljada od 500 hiljada. Tužno je vidjeti kako su i pojedini nezavisni ili “progresivni” intelektualci prihvatili priču o “legitimnim predstavnicima naroda” za koje znamo da im moralna osjetljivost nije na cijeni, a sve čine da demokratije ne bude. To znači da svako ko ne podupire stranke sa etničkim principima, za početak uopće nije ni dio vlastitog naroda. Navodno pravi narod prvo treba “ekstrahirati” iz ukupnog broja stvarnih građana, pa se pretpostavlja da bi taj idealni narod bio moralno čist i nepogrešiv u svojoj volji. Valjda takvi politički mislioci smatraju da politička zajednica više ne bi trebala biti podijeljena, da je moguće da narod bude jedno te da kao zajednica ima jednog istinskog “legitimnog predstavnika”.
Ustavni principi uspostavljeni s ciljem povezivanja Bošnjaka, Srba i Hrvata u zajedničke strukture doveli su do toga da su manjine uskraćene i zaboravljene za prava koja su im trebala pripasti. Dakle, građani, u političkom diskursu „Ostali“, ustavno su obespravljeni i dolaze iz 17 evidentiranih nacionalnih manjina: Albanci, Crnogorci, Česi, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci, Slovenci, Turci, Talijani, Ukrajinci i Jevreji koji žive na teritoriji BiH. Uz njih dolazi i onaj broj građana/ki koji se ne žele etnički opredijeliti, već se po teritorijalnom i kulturalnom identitetu izjašnjavaju kao Bosanci. Nema države u svijetu koja ustavno-pravno ne prepoznaje narod koji se želi identifikovati sa njezinim nazivom. Riječ je o velikom broju osoba iz miješanih brakova, ili konačno onima koji su ideološki protivnici etnopolitičke strukture BiH.
S obzirom da je budućnost Bosne i Hercegovine u dužem vremenskom trajanju „dejtonska“ jasno je kako će ova država nastaviti da egzistira na dualnom suverenitetu, kao mehanički zbir dva entiteta gdje je sačuvan spoljni suverenitet. BiH nikada poslije Daytona i nije bila politički stabilizirana, već je u stanju permanentne krize koja onemogućava da se stvori minimum unutarnje političke kohezije potrebne za izgradnju sigurnog i stabilnog političkog identiteta države. Vladajući etnonacionalisti su zadovoljni stanjem ovoga ubitačnog dejtonskog mira koje drži zarobljene stanovnike BiH u političkom glibu. Problem je u tome što ljudi jedva nešto mogu učiniti, niti vide bilo kakav izlaz u borbi protiv ovog pseudo političkog sistema.
Mnogi umjetnici i građanski aktivisti Dejtonski sporazum nazivaju kulturnom, civilizacijskom i političkom sramotom, čak i rasističkom svinjarijom koja je nagradila rat i kaznila kulturu i život. I to je tačno, jer taj dokument poriče čovjeka, individualnost i umjesto njega u politički život uvodi nacije. Može se samo postojati i ostvariti ljudska prava ako si Srbin, Hrvat ili Bošnjak. I samo ime entiteta Republika Srpska je proizvelo u javnom i političkom prostoru ideju da je to ekskluzivno srpski entitet. Republika Srpska, kao i Federacija BiH, su dvije administrativne jedinice, dva entiteta, koji su odlukom Ustavnog suda BiH konstitutivni za sva tri konstitutivna naroda BiH. Dakle, po Ustavu Republike Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine, Republika Srpska je entitet jednakopravnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata i u perspektivi „Ostalih“. Isto tako i Federacija BiH. Ovaj pravni aspekt potpuno je politički zanemaren i nažalost, kao što su Bošnjaci i Hrvati neravnopravni u Republici Srpskoj, tako su i Srbi neravnopravni u Federaciji.
Po Dejtonskom sporazumu u Bosni ne može niti jednu javnu funkciju dobiti čovjek na temelju svojih sposobnosti, nego samo na osnovu toga što je profesionalno pripadnik jedne od tri konstitutivne nacije.
Smatram da je historijska odgovornost na bošnjačkoj većini koja se mora odreći priče o „temeljnom narodu“ sa više historijskog prava, jer takva politička pseudoelita predvođena bošnjačkim nacionalistima i njenim nazadnim intelektualnim šaptačima plasira ideju o BiH kao isključivom mehaničkom zbiru nacionalnih entiteta, što je historijski i kulturološki falsifikat. Jedan od razloga je i to što se za princip “jedan čovjek, jedan glas” najglasnije zalažu bošnjački nacionalisti. Oni računaju da bi uvođenje tog demokratskog principa bila dobra palija kojim bi se njihov diskriminatorski odnos prema manjinama (nacionalnim, vjerskim, seksualnim, političkim…) demokratski legitimirao.
Ako su već takve demokrate i smeta im konstitutivnost naroda, što onda u sredinama gdje imaju vlast i po sistemu “jedan čovjek, jedan glas” ne uvedu demokratske principe vladanja po kojima bi, recimo, jednake šanse za zapošljavanje u Zenici sa Bošnjacima imali i Srbi i Hrvati i ostali? Ili po kojima na čelo javnih preduzeća i pojedinih institucija ne bi dolazili, bez obzira na profesionalnu nekompetentnost, prije svega stranački kadrovi. S druge strane, imajući u vidu teško naslijeđe posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, te strahove i nepovjerenje koji se ciljano proizvode, unatoč tome što ja apsolutno jesam pristalica građanskog koncepta uređenja države, ne bih bježao od zadržavanja nekih elemenata zaštite kolektivnih prava kroz Domove naroda. Naravno, ni slučajno u obimu u kakvom postoji danas, u kojoj se zaštita manjina pretvorila u legalno, ustavno sredstvo diskriminacije nad većinom građana. Apsurdno je da Domovi naroda u Federaciji BiH i državi BiH imaju praktično opću ili identičnu nadležnost kao Zastupnički domovi?! I dodatno, iako su Srbi, Hrvati i Bošnjaci ustavno ravnopravni u Republici Srpskoj, tamo ne postoji nikakav djelotvoran sistem zaštite kolektivnih interesa Bošnjaka i Hrvata?! Dakle, apsolutno sam za građanski princip “jedan čovjek, jedan glas”, ali držim prihvatljivom i fazno smanjivanje (zlo)upotrebe konstitutivnosti naroda, sve do trenutka nestanka međuetničke nepovjerljivosti.
Nema zakona koji može spriječiti da politički jezik desnih populista ne okupira i ne uništi javnu sferu. Potpuno se osjećam iscrpljeno tokom posljednjeg desetljeća nateklih vena racionalnosti koje beskorisno prokazuju zajednički sram, dok etno nacionalisti šire svoj utjecaj i ponosno slave izborne pobjede. Naposljetku smo izgubili ono zbog čega volim svoju zemlju; Albert Camus je to nazvao “stara uvjerenost” koju je čovjek imao u sebi, zbog koje je vjerovao da uvijek može izmamiti ljudske reakcije iz drugog čovjeka razgovara li sa njim na jeziku zajedničke čovječnosti.
(Izvor: tačno.net)
