Jer, ako se BiH vojska raspadne – što onda? Što će učiniti Hrvatska? Hoće li još jednom, kao i 1993., sramotno zajahati secesionistički val, ili će EU i NATO imati snage da je zadrže u luci razuma i podrške načelu nepromjenjivosti granica? To su ključna pitanja današnjice, o kojima, žalibože, na relevantnim adresama ni u regiji ni u svijetu nitko nema ni znanja, ni hrabrosti, ni želje da razmišlja – osim tipova poput Dodika i Lukašenka. Stoga, uznemireni, pitamo: je li, 32 godine kasnije, opet počeo slobodni pad?
Piše: Boris Pavelić
Što će se dogoditi s Oružanim snagama BiH ako Milorad Dodik proglasi otcjepljenje Republike Srpske? Ne treba se čuditi što je to pitanje svojevrsni tabu: jeza kojom zrači dovoljno je objašnjenje da ga javnost anksiozno odbija. Ali šutnja neće otkloniti problem.
Sam Dodik o tome nema nikakvih dilema: tvrdi da će se vojska BiH raspasti čim RS proglasi samostalnost. Mjesecima već njegove izjave o otcjepljenju posve su nedvosmislene i apodiktičke; nema tu više dvoznačnosti i ambivalencije kojima je nekada ublažavao svoj separatistički plan. Politički i organizacijski sve bliži Putinu i njegovu velikoruskom ekspanzionističkom bloku – u ponedjeljak je posjetio bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka koji je uzdignutih obrva poručio kako “danas samo snaga nešto znači” – Dodik slijedi političku intuiciju koja mu šapuće kako njihovo vrijeme upravo nastupa. Valja zato pokušati predvidjeti što bi uslijedilo kad bi se ostvario precizan scenarij koji je Dodik prije tri i pol mjeseca, u studenome 2023., iznio u intervjuu hrvatskom tjedniku Nacional.
“Ugroženi smo, oteli su nam vojsku i napravili zajedničku, što nije u skladu s Ustavom ni Daytonom”, zavapio je Dodik u zagrebačkom tjedniku, naglašavajući da bi samo “Daytonska Bosna, kako piše u slovu Ustava i Daytona, mogla zadovoljiti okvire u kojima bi se mogli naći srpski narod i Republika Srpska.” A što ako Visoki predstavnik proglasi odluku koja neće biti po volji vlastima Republike Srpske? “E, onda ćemo proglasiti neovisnost. Istog tog trenutka organizirat ćemo skupštinu i proglasiti neovisnost.” Neće li to izazvati sukobe unutar BiH, pita novinarka. Dodik u odgovoru podsjeća da “Predsjedništvo upravlja vojskom BiH”, te da u njemu “sjedi i srpski član Predsjedništva”. Dalje razlaže kako Predsjedništvo “ne može donijeti nikakvu odluku, preventivnu ili bilo kakvu, jer se odluke o vojnim pitanjima donose konsenzusom. Ako toga nema, onda ova dvojica ne mogu donijeti odluku o upotrebi vojske. Ta vojska odmah će se raspasti, bez obzira na to što je NATO drži, podijelit će se. I srpski ljudi napustit će tu vojsku, napustit će je oni koji rade u zajedničkim institucijama na nižim nivoima.”
Kako bi to moglo izgledati u aktualnoj političkoj stvarnosti? Ovako: u kasno ljeto sljedeće godine, u rujnu ili listopadu, pobjednik američkih predsjedničkih izbora u studenome 2024. Donald Trump učvrstio je vlast, a Rusi su pred pobjedom u Ukrajini nakon što je SAD uskratio vojnu pomoć, a Europa više nema ni snage ni jedinstva da efikasno pomogne napadnutoj susjedi. U svojevrsnom očajničkom pokušaju da zaustavi rastakanje BiH i zajamči NATO-ovu zaštitu za zemlju, Visoki predstavnik nameće ukaz o državnoj imovini, a na Sudu BiH, hirom povijesnog slučaja, istog tjedna Dodik biva osuđen na zatvorsku kaznu zbog neprovođenja naloga Visokog predstavnika. Nacionalist reagira radikalno: na entitetsku crtu – baš kako je to u nedavnom intervjuu upozoravajuće predvidio iskusni sarajevski novinar i odvjetnik Senad Pećanin – izlaze “policija, rezervni sastav, lovačka društva i dobrovoljci”, a Narodna skupština RS ni deset dana kasnije proglašava otcjepljenje. Istodobno s deklaracijom o otcjepljenju, Narodna skupština donosi zakone kojima reformira vladu, pa Ministarstvo unutrašnjih poslova proglašava Ministarstvom odbrane i unutrašnjih poslova; srpskog člana Predsjedništva BiH poziva da odstupi s položaja, a srpsku komponentu Oružanih snaga BiH proglašava Vojskom Republike Srpske, zapovjedno i organizacijski podređenom Vladi RS. BiH i njezine Oružane snage više ne postoje.
Ključno je u tom trenutku pitanje: što čini hrvatska politika? Pokušajmo zamisliti dalje: u Mostaru tri dana šute, Hrvatski narodni sabor kao da je u zemlju propao. Potom hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji je drugi mandat započeo uvredljivim napadima na lijevu i liberalnu opoziciju, daje nemuštu izjavu koju mediji tumače kao tvrdnju da hrvatske prostore u BiH treba “zaštititi”, ako je politička realnost već takva da su to – prema Milanovićevu tumačenju – učinili i Srbi. Isto poslijepodne, premijer Andrej Plenković, koji je novu vladu formirao sa strankama desnijim od HDZ-a, kaže kako Hrvatska podupire cjelovitost BiH i najveća je zagovornica napretka BiH prema EU, ali da će Zagreb, u ovome osjetljivom političkom trenutku, podržati svaku odluku Hrvatskoga narodnog sabora. Sutradan HNS saziva izvanredno zasjedanje, i nekoliko dana kasnije donosi odluke o potpunom prekidu suradnje s nelegitimnim Predsjedništvom BiH te o općinama s hrvatskom većinom u BiH, u kojima vlast s državnih i federalnih institucija privremeno, “do konačnog rješenja aktualne krize”, prenosi na Hrvatski narodni sabor i njegovo Glavno vijeće, koje sada, “privremeno”, prerasta u Vladu novoformirane hrvatske administrativne jedinice u BiH. Na istome zasjedanju, HNS zadužuje Slavena Galića – sadašnjeg istodobnog zamjenika ministra obrane BiH i voditelja Odjela za pitanja obrane i nacionalne sigurnosti HNS-a – da pokrene pregovore o budućnosti Oružanih snaga BiH. Dotad, međutim, na entitetskim crtama već je izbilo više incidenata koji su oživjeli avet historijskog mraka: Vojsku Republike Srpske… Na ulicama Sarajeva i dijelova Mostara, viju se zastave Armije BiH, a SDA zahtijeva vojnu mobilizaciju.
Danas se čini da o takvim mogućnostima razmišljaju samo oni koji ih priželjkuju: Dodik, na primjer, koji ne propušta priliku da najavi slične planove, dok se javnost u ostatku Bosne i Hercegovine čini kao paralizirana zebnjom. U Hrvatskoj, pak, ni politika ni javnost nemaju kapaciteta da dignu pogled s prljavog kazališta domaće politike, otrovane anemijom istodobne korupcije i neoborivosti vlade Andreja Plenkovića. To se više i ne može promijeniti, jer u Hrvatskoj je – ako ga je ikad i bilo – dugoročno nestalo političko znanje koje bi moglo vjerodostojno analizirati razornu plimu koja raste u susjednoj državi, i ponuditi čvrste brane tom cunamiju koji prijeti i Hrvatskoj. Jer, ako se BiH vojska raspadne – što onda? Što će učiniti Hrvatska? Hoće li još jednom, kao i 1993., sramotno zajahati secesionistički val, ili će EU i NATO imati snage da je zadrže u luci razuma i podrške načelu nepromjenjivosti granica? To su ključna pitanja današnjice, o kojima, žalibože, na relevantnim adresama ni u regiji ni u svijetu nitko nema ni znanja, ni hrabrosti, ni želje da razmišlja – osim tipova poput Dodika i Lukašenka. Stoga, uznemireni, pitamo: je li, 32 godine kasnije, opet počeo slobodni pad? (tačno.net)
