Autor: Senja Mahinić (klix.ba)
Historičar i viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu Milivoj Bešlin za Klix.ba je govorio o političkoj situaciji u Srbiji, nedavnim protestima, položaju Beograda u odnosu na Rusiju i Zapad, krizi na Kosovu i politici Milorada Dodika.
Govoreći o nedavno održanim protestima u Beogradu dijelom uzrokovanim tregedijama koje su se dogodile u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ i Mladenovcu Bešlin je kazao da su protesti bili ključni u motivaciji ljudi za sudjelovanje na protestima.
„Vučića ljudi ne vole, već ga se plaše. Između straha od Vučića i njegovog represivnog režima i onoga što je strah za vlastitu djecu nakon tragedije, ljudi su se između ta dva straha prosto opredijelili da im je manji strah od Vučića izaći na ulicu“, kazao je Bešlin.
Naglašava da je došlo do svojevrsnog oslobađanja od straha, te da je građanski, a ne desničarski, dio opozicije na neki način stao ispred protesta ali tek nakon što je osjetio želju ljudi da izraze svoje nezadovoljstvo.
„Mislim da ovo jeste početak kraja Vučićevog režima, ne tvrdim da će taj kraj biti ni brz ni lak, nažalost ni da će biti miran“, kazao je Bešlin.
Dodaje da snaga Vučića leži samo u njegovoj represiji, u mehanizmima i tehnologiji vlasti te u nemogućnosti opozicije da artikuliše stvarnu alternativu njegovom režimu.
„Mi smo dugo gledali kako se opozicija sa njim nadmeće u nacionalizmu, u rusofiliji, antievropskom narativu, ‘branjenju’ Kosova. Problem je što mi u opoziciji nismo u dovoljnoj jasnoj mjeri artikulisali suštinsku alternativu, ne samo Vučiću personalno, već ideologiji kojoj je Vučić reprezent. Protesti su najliberalniji koje smo vidjeli do sada i samim tim su najmanje nacionalistički“, kazao je Bešlin.
Atmosfera linča prema neistomišljenicima
Na pitanje u kojoj mjeri institucije u Srbiji snose odgovornost za tragedije koje su se u malom vremenskom razmaku desile u Beogradu kazao je da se zločin u beogradskoj školi ne može podvesti ni pod jednu od stereotipnih predstava o tome ko su oni koji čine zločine i šta je moglo da ih motiviše.
„Taj dječak nije bio dio nijedne navijačke ili kriminalne grupe, nije bio agresivan niti dolazi iz neke rasturene porodice. Ništa što bismo mogli sociopsihološki da navedemo kao motive, u ovom slučaju nije se desilo. On je vrlo inteligentan i dobar đak i onda se desi jedan tako veliki zločin. Tu tragediju ne bih mogao da fakturišem bilo kome. S druge strane ovo u Mladenovcu, makar po informacijama koje imamo, da je otac počinioca tog zločina dio bezbjednosnih struktura, da se taj mladić ranije agresivno ponašao. To bi zaista direktno moglo da se fakturiše vlastima i atmosferi koja se stvara u Srbiji“, kazao je Bešlin.
Smatra da se deset godina, medijski i politički, u Srbiji stvara jedna atmosfera tenzija i linča prema neistomišljenicima te kako se podiže stepen nacionalističke histerije.
„Ako se na nećemu održava naprednjačka vlast ona se održava na širenju mržnje, tenzija i podjela i unutar srpskog društva i u odnosu prema susjedima. Vi kad pogledate njihove medije, tabloide, televizijske emisije vi zapravo vidite onih Orvelovih pet minuta mržnje. Samo je pitanje da li su objekat te mržnje Albanci, Crnogorci, Hrvati, Bošnjaci, Zapad ili pak unutrašnji neprijatelj, dakle opozicija, ili već neki kritički intelektualni glasovi. Iz te mržnje iz tenzije na kojoj ova vlast djeluje, na čemu zasniva podršku koju ima u dijelu javnosti, možete da izvučete neke posredne poveznice do ovih strašnih stvari koje se dešavaju. Ovo su samo najekstremniji slučajevi, ali mi imamo u Srbiji porast femicida, samo u ovoj godini blizu 20 žena je ubijeno“, rekao je Bešlin.
Kosovska kriza
Istovremeno sa protestima u prijestolnici Vučić se suočava sa novom eskalacijom krize na Kosovu, i to nakon što su Beograd i Priština potpisale sporazum u februaru ove godine. Bešlin smatra da su obje strane spremne da sprovode sporazum samo uonim dijelovima gdje su njihova prava, ali ne i kada su u pitanju obaveze.
„Kosovo bi po ovom sporazumu trebalo da prihvati Zajednicu srpskih opština, a to se ne dešava. S druge strane od Srbije se očekuje da prestane da opstruiše kosovsku nezavisnost, njeno učlanjenje u međunarodne institucije. Naposljetku svi znamo da je na kraju tog puta konačno priznanje. I jedna i druga strana se očito trude da do toga ne dođe“, tvrdi Bešlin.
Po njegovom mišljenju Vučić odugovlači kraj pregovora, koje opstruiše već deset godina, jer on nema snage da potpiše ono što se na kraju mora prihvatiti.
„S druge strane očito da Vlada Kosova ne želi da prihvati bilo kakvu Zajednicu opština sa srpskom većinom. Ako ih prihvati, slijedeći sukob će biti kakve će ingerencije imati“, kazao je Bešlin.
Ipak, tvrdi da su šanse za implementaciju sporazuma znatno veće u odnosu na raniji period jer su zapadni partneri ovoga puta odlučniji.
„Ono što mislim da je ključ je 2024. godina kada se održavaju izbori u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskoj uniji. Do tada bi trebao da se napravi neki vidljivi progres. Beogradu i Prištini se ostavlja sve manje prostora za dalje prolongiranje. Prvi put vidim stvarno odlučnost zapadnih posrednika da se ovog puta da se ta stvar riješi. Kosovo nije samo politički, već sigurnosni problem. Srbija će na ovaj ili onaj način morati priznati nezavisnost Kosova iako Srbija nikad neće priznati da je priznala nezavisnost Kosova. Isto kao što će Kosovo morati da uvaži ne samo individualna prava već i kolektivna prava Srba na Kosovu“, ističe Bešlin.
Odnos Beograda i Moskve
Komentarišući oštru kritiku politike Aleksandra Vučića u tekstu državne ruske agencije RIA Novosti Bešlin je kazao da nikad nije bio među onim historičarima koji su vjerovali u mit o bratskim odnosima Srbije i Rusije.
„U pitanju je uvijek bila težnja ruskog imperijalizma da iskoristi Srbiju, ne mora nužno samo nju, kad je trebalo Bosnu, Crnu Goru ili Bugarsku, zarad ruskih imperijalnih težnji, izlaska na topla mora. U tom smislu je u pitanju ili mit ili ideološka konstrukcija“, smatra naš sagovornik.
Naglašava da Vučić već dugo igra po žici, te se u velikoj mjeri oslanjao i oslanja na Rusiju i Sjedinjene Američke Države.
„Posljednjih godinu dana SAD snažno podupiru Vučića, njegovu ideju o Otvorenom Balkanu, pokušavajući čak silom da uguraju Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu u Otvoreni Balkan, koji je neka vrsta Vučićevog supstituta za onaj ‘Srpski svet’, a to je novo ime za staru velikodržavnu intenciju Srbije u regionu. Escobar i ambasador Hill su žestoki podržavaoci Vučića i ono što vidimo iza scene je da Vučić isporučuje stvari koje su njima bitne, a to je u ovom trenutku izvoz oružja u Ukrajinu, što je već potpuno otvorena stvar, ne krije se“, kazao je Bešlin.
Iako, dodaje naš sagovornik, Vučić iz straha od Rusije i vlastitog rusifikovanog javnog mnijenja, koje je u velikoj mjeri rusifikovao, on to na dosta nedostojan način krije.
„Iz diplomatskih izvora sam čuo da je on udvostručio izvoz oružja, da ono jednim kanalom ide preko Češke, a drugim preko Turske u Ukrajinu. Oružjem koji Srbija izvozi ubijaju se agresorki ruski vojnici. To je moralo kad tad izazvati reakciju same Rusije. Vučić se i vidio sa predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim. On se u strahu od Rusije trudi isporučiti Moskvi nešto što je njima važno“, kazao je.
Taktičke, a ne strateške razlike
Na pitanje postoji li stvarna razlika u pristupu Moskvi između Milorada Dodika i Vučića on tvrdi da njih dvojica nisu u istoj poziciji jer je predsjednik SNSD-a od početka igrao otvorenije u odnosu na Vučića.
„Nije igrao na dvije stolice, jasno je da su njegovi ciljevi ne samo razvaljivanje države Bosne i Hercegovine nego i vlastito stavljanje u službu onih koji su spremni da mu pomognu u njegovim separatističkim idejama, a to je jeste defakto Rusija. Ne zato što Rusija nužno želi razvaljivanje BiH već zato što je Rusiji potreban rat na Balkanu jer je jedan ‘mali’ rat na Balkanu Rusiji uvijek potreban kao rezervni front kad ona gubi i doživljavanja poniženja na glavnom frontu, a to je Ukrajina. Oni Dodika upotrjebljavaju kao ‘korisnog idiota’ ne bi li nekako otvorio balkanski front koji je trenutno njima od životne važnosti“, smatra Bešlin.
Smatra da je Dodik bio spreman da igra takvu ulogu koja mu je ponuđena dok Vučić mora da igra na žici jer je Srbija suverena država koja zavisi i od EU i od SAD-a.
„Mislim da su razlike između Dodika i Vučića pitanje taktike, a ne strategije. Oni se suštinski ne razilaze, a to je dominacija Srbije i Srba u regionu“, zaključuje Bešlin.
