четвртак, мај 23, 2024

Mesić: U Hrvatskoj žive brojne manjine, to bogatstvo nismo prepoznali u prvim trenucima stvaranja nezavisne države

Slične objave

Podeli

 

Sveučilište u Pečuhu (Mađarska), Fakultet za odgoj, obrazovanje i kulturu i Zavoda za istraživanje narodnosti pozvali su bivšeg Predsjednika RH, Stjepana Mesića, da održi predavanje na temu nacionalne politike i značenja manjinske politike u Hrvatskoj. Njegovo izlaganje prenosimo u cijelosti.

“Drago mi je što sam danas ovdje s vama. Nije to, naravno, moj prvi posjet Pečuhu, niti moj prvi susret s Hrvatima koji žive u Mađarskoj. Naravno – ni s Mađarima. Danas sam ovdje zahvaljujući pozivu  Sveučilišta u Pečuhu, Fakulteta za odgoj, obrazovanje i kulturu i Zavoda za istraživanje narodnosti. Srdačno zahvaljujem na pozivu.

Zahvaljujem i na prijedlogu teme, a to je ‘Uloga i značenje formiranja nacionalne i manjinske politike u životu Republike Hrvatske’. Znam da nam je ovih dana i proteklih tjedana svima na umu tragični rat u Ukrajini, ali koliko god on zaokupljao našu pozornost, koliko god se bavili njegovim dubljim uzrocima i dugoročnim i dalekosežnim posljedicama, svijet zbog toga rata nije stao.

Postoje i drugi problemi.

Činjenica da su ti problemi akutni u drugim dijelovima svijeta, a ne u Evropi, ne u našem neposrednom susjedstvu, ne čini ih manje teškima i urgentnima. Kao što ni boja kože ili vjerska pripadnost onih kojim treba pomoći ne bi smjela igrati ama baš nikakvu ulogu pri donošenju odluke hoćemo li pomoći. Čovjek je čovjek, bez obzira na sve razlike, a čovjeku u nevolji valja pomoći, uvijek i svuda.

I to me zapravo već dovodi do predložene teme s time da bih ja samo malo korigirao naslov, pa bih termin ‘nacionalna politika’ zamijenio s izrazom ‘državna politika’. Nisam, naime, prijatelj pretjeranog nacionalizma, prihvaćam ga i tumačim samo i jedino kao ljubav prema svojemu, a nikada i nigdje kao mržnju prema tuđemu. Prihvatimo li postavku da se u jednoj državi vodi nacionalna politika, dakle politika većinske nacije, stvorili smo – htjeli mi to ili ne – ozračje u kojemu se manjine neće ugodno osjećati.

Državna politika jest i mora biti politika države, što znači politika svih njezinih građana, i pripadnika većinske nacije i pripadnika manjina. A to, što je potrebno uz tu, svima zajedničku državnu politiku, ne samo definirati i formulirati, nego i aktivno provoditi manjinsku politiku, odraz je spoznaje da se većina mora potruditi kako se manjina, svaka majina, što se već zbog same činjenice da je to što jest – dakle manjina, osjeća potencijalno ugroženom, ne bi tako osjećala.

Neki to zovu i pozitivnom diskriminacijom, čime žele reći kako je u nekim segmentima manjinama potrebno dati i za nijansu veća prava, na primjer u kontekstu zastupljenosti u zakonodavnim tijelima i organima izvršne vlasti, no što ih imaju pripadnici većinskog naroda.

U Republici Hrvatskoj žive brojne manjine, od kojih su najveće ona srpska i talijanska. No, ima i Mađara, ima Slovaka, ima Ukrajinaca i Nijemaca, da dalje ne nabrajam. Dakle, bogati smo manjinama. Jesmo li mi to bogatstvo prepoznali u prvim trenucima stvaranja samostalne hrvatske države?

Kratko, jasno i posve iskreno: nismo!

Samostalna je Hrvatska stvarana u atmosferi euforije ponovo pronađenim i iskazanim nacionalnim identitetom, a činjenica da smo već u tim prvim danima bili suočeni s pobunom dijela, naglašavam: dijela srpske manjine, činila je zadatak kako formuliranja, tako još više provođenja manjinske politike izuzetno teškim.

Nije bilo malo onih koji su tada bili skloni u svakome pripadniku manjine, govorim o Srbima, vidjeti neprijatelja, mada je činjenica da je bilo Srba i u redovima hrvatskih branitelja i da su Srbi koji su živjeli u većim gradovima bili neupitno lojalni novoj državi. No, ratna je propaganda učinila svoje. A ne trebam posebno upozoravati kako se u ratu ne biraju sredstva i kako se često, nažalost, pribjegava buđenju najnižih poriva i širenju besmislenih predrasuda o svima koji su ‘drugačiji’.

No, hrvatskoj je državi, onima koji su njome upravljali, bilo jasno da se status manjina mora regulirati ne samo na način što će biti prihvatljiv njihovim pripadnicima, nego i Evropskoj uniji u čije je članstvo Hrvatska od samoga početka željela ući. Zakoni koji su donijeti bili su u redu, čak nije bilo teško ni da prođu parlamentarnu proceduru, teško je – međutim – bilo primjenjivati ih u praksi.

A ponekada je to teško i danas.

U najširu javnost koja je s jedne strane bila, da tako kažem, ranjena ratom, a s druge strane zatrovana ratnom propagandom što je ponekada inspiraciju tražila i u najmračnijem poglavlju novije hrvatske povijesti, mislim na Drugi svjetski rat, bilo je teško od danas na sutra usaditi tezu da su manjine, mada su u mnogo toga različite od većine, bogatstvo zajedničke države.

Mnogo je lakše bilo vjerovati krilaticama poput ‘nismo mi kao oni’, ili ‘svi su oni isti’, naravno u negativnom kontekstu. U takvoj atmosferi izlaziti s postavkama o tome da su manjine most suradnje s onim zemljama u kojima živi većina njihovoga naroda, ili da je demokracija u određenom društvu razvijena onoliko, koliko se poštuju prava manjina, bilo je teško. Za političara i gotovo ravno samoubojstvu, jer dobar dio birača to naprosto nije htio čuti.

Jednim od svojih primarnih zadataka, kada sam preuzeo dužnost Predsjednika Republike, smatrao sam upravo to: boriti se protiv nacionalno- rigidne matice u javnosti, rušiti barijere, razobličavati glupe i neutemeljene predrasude i uvjeravati građane u ono što je bio prihvaćeni standard ponašanja upravo u zemljama ujedinjene Evrope u koju smo mi željeli ući.

Alati su postojali, trebalo ih je samo početi primjenjivati.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina usvojen je, govorim iz današnje perspektive, prije dvadesetak godina. Od tada radimo, priznajem ne uvijek s velikim uspjehom, na tome da se manjine u Hrvatskoj ne asimiliraju u većinski narod, nego da se integriraju, uključe u zajedničku državu na svim razinama i na svim područjima.

Želja je da manjine ni na koji način ne budu isključene iz matice kretanja u državi, jer to je – ponovit ću još jednom – zajednička država. Građani su potpuno i u svemu ravnopravni, bili oni pripadnici većinskog naroda, ili neke od manjina, a ono što se, da tako kažem, na tu ravnopravnost dodaje u slučaju pripadnika manjina, to je ta pozitivna diskriminacija što sam je već spominjao.

Mislim da je u Hrvatskoj ključni problem usklađivanje onoga što je Ustavom i zakonima propisano i onoga što se i kako se radi u praksi. Nije, dakle, u pitanju nedostatak volje države, nije u pitanju neka prikrivena težnja države da manjine na bilo koji način zakine, legislativno sve je to riješeno, čak i bolje nego u nekim evropskim zemljama. Ono što nije riješeno i što rješavamo na dnevnoj bazi, to je, nazvat ću to tako, spuštanje onoga što je zaključeno na vrhu države u bazu društva.

Ili, da pojednostavim stvari: ono što nije riješeno, to je zbrka u glavama mnogih ljudi, zbrka koja može biti objašnjiva, ali je usprkos tome apsolutno neprihvatljiva. Jer iz nje izvire neprijateljstvo prema pripadnicima manjina, zbog nje nije moguće na terenu provesti ono što manjinama zakon garantira. Mislim, konkretno, na postavljanje tabli s nazivima ulica i institucija na srpskom jeziku i na ćirilici tamo gdje živi određeni postotak pripadnika srpske manjine.

Pa nam se događa da politika ustukne pred bijesnim biračima, videći u njima prije svega birače i imajući na umu samo iduće izbore. Umjesto da se na razini cijele države pokrene projekt čišćenja kako obrazovanja, tako i publicistike i medija od svega što u sebi nosi ma i najmanju klicu mržnje prema manjinama. Svjesno uporebljavam izraz ‘čistiti’, pri čemu naravno ne mislim na čistke poput onih iz staljinističkih vremena.

Ali mislim i ne ustručavam se to reći, kako je potrebno stati na kraj svima koji bezočno koriste, zapravo zloupotrebljavaju demokraciju i demokratske vrijednosti, poput slobode govora i izražavanja mišljenja, da bi u javni prostor plasirali ideje što s demokracijom nikakve veze nemaju. Ideje koje su same po sebi – negacija demokracije. Dakle, onima koji navodno u ime demokracije tu istu demokracju ugrožavaju, treba jasno i glasno reći: ne, tako dalje ne može. I treba stvoriti zakonske pretpostavke za takvo postupanje.

Tako da na osnovi iskustava što sam ih stekao radeći na mjestu Predsjednika Republike, ali i prateći javnu i političku scenu Hrvatske i prije toga i nakon toga, mogu reći da je Republika Hrvatska na više nego zadovoljavajući način zakonski riješila status manjina i njihova prava.

Problem je praksa, problem je svakodenvni život koji nerijetko ne slijedi ni Ustav, ni zakon, problem je nevoljkost države da taj raskorak uoči i da se s njime ozbiljno pozabavi. Najveći je, međutim, problem nedostatak percepcije pripadnika manjina u najširoj javnosti kao – ljudi koji su u ponečemu različiti od većine, ali koji svojom različitošću tu većinu ni na koji način ne ugrožavaju, a zajedničku državu obogaćuju.

Taj je problem, i s time ću zaključiti, primjetan i u odnosu prema izbjeglicama koji kucaju na naša vrata. Razmislite sami: ponaša li se Evropa jednako prema tamnoputim izbjeglicama druge vjere, kao i prema bijelcima kršćanima? I jedni i drugi su manjine, već time što su izbjeglice.

Razmslite i sami za sebe odgovorite.

To je veliki test za cijelu Evropu. Ako ne položimo taj test vrlo će teško biti, da ne kažem nemoguće, u pojedinim zemljama, pa i u Hrvatskoj, u praksi provoditi politiku ravnopravnosti manjina s većinskim narodom.

To je nešto što nije postojalo kao problem u vrijeme stvaranja neovisne hrvatske države, ali to je danas nedvojbeno kako problem Republike Hrvatske, tako i cijele Evrope, da ne kažem cijeloga svijeta. Problem koji se u osnovi svodi na jedno: nije bitno je li netko pripadnik većinskog naroda, ili manjine. Obojica su samo i jedino ljudi.

Mislim da to danas u potpunosti i bez ikakve rezerve shvaća i propovijeda samo Papa Franjo.”

Tačno.net portal