Piše Hrvoje Klasić, povjesničar
Već s prvim satima Donalda Trumpa na čelu SAD-a pokazalo se da je međunarodni poredak, kakav se unatoč brojnim izazovima održavao posljednjih osam desetljeća, ozbiljno ugrožen.
Prije nešto više od dva stoljeća, 1815., održan je Bečki kongres. Predstavnici tad najmoćnijih europskih država okupili su se u glavnom gradu Habsburške Monarhije kako bi razgovarali o budućnosti svog kontinenta. Cilj kongresa bio je ozakoniti teritorijalne promjene nastale nakon Napoleonova poraza, ali i ponovno uspostaviti politički poredak koji je u Europi postojao prije Francuske revolucije (1789.).
Glas “malih” naroda na tom kongresu niti se čuo niti je ikoga od “velikih” zanimao. Način rješavanja međunarodnih odnosa značajnije se počeo mijenjati tek sredinom 20. stoljeća, točnije nakon Drugog svjetskog rata. Tad je osnovana Organizacija ujedinjenih naroda u kojoj pravo glasa dobivaju sve svjetske države – one koje su postojale stoljećima, kao i one koje su tek stekle svoju neovisnost, one najbogatije i one najsiromašnije, one površinom i brojem stanovnika najveće, ali i one najmanje. Uz Ujedinjene narode tad nastaju, i sve važniju ulogu dobivaju, i brojne međunarodne institucije poput Svjetske zdravstvene organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske trgovinske organizacije, UNICEF-a, UNESCO-a itd. Naravno, mišljenje “super sila” i dalje je imalo veću težinu od mišljenja ostalih država, i ono što je njima bilo dopušteno nije bilo dopušteno svima ostalima. Ali je pregovaranje i dogovaranje država koje su dijelile iste ili slične vrijednosti bio “modus operandi” donošenja svih važnih političkih, sigurnosnih i ekonomskih odluka. U takvom svijetu čak je i mala i siromašna Jugoslavija bila aktivni sudionik, a ne pasivni promatrač svjetskih događaja, a mišljenje njezina predsjednika o stanju u svijetu uzimali su za ozbiljno i oni u Bijeloj kući, kao i oni u Kremlju.
Već s prvim satima Donalda Trumpa na čelu SAD-a pokazalo se da je međunarodni poredak, kakav se unatoč brojnim izazovima održavao posljednjih osam desetljeća, ozbiljno ugrožen. Njegove izjave daju naslutiti da mu je od zasjedanja UN-a puno bliži skup poput Bečkog kongresa. Njega ne zanimaju mali, siromašni i “nebitni”. On želi pregovarati samo s velikima i moćnima. Svima ostalima prijeti ili ih ucjenjuje. Poput prethodnika, i on stavlja američke interese ispred ostalih. Ali je nakon više od sto godina on prvi američki predsjednik kojega interesi ostatka svijeta uopće ne zanimaju. Kao što je i nakon dugo vremena prvi koji je javno najavio da će Amerika pod njegovim vodstvom povećati svoj državni teritorij, pri čemu ne isključuje ni upotrebu vojne sile. Zanimljivo, pred izbore su njegovi pristaše kao jedan od glavnih razloga davanja glasa njemu isticali upravo činjenicu da je Trump predsjednik koji ne vodi ratove.
Nema sumnje da su Trumpove izjave i postupci melem za uši svim državnicima s imperijalističkim ambicijama. Baš kao poslije Bečkog kongresa, čini mi se da slijedi novo prekrajanje granica, ali kao i prije dvjesto godina, uz suglasnost samo onih država čiji će se teritorij povećavati. Trumpovi postupci melem su za uši i svim političarima, ali i građanima koji umjesto parlamentarne demokracije preferiraju autokratski način vladanja. Nepoštovanje ustava i zakona, ignoriranje trodiobe vlasti, obračun s političkim neistomišljenicima i izgradnja kulta ličnosti nisu više pojave kojih se građani pribojavaju, nego ih sve više priželjkuju.
Sve navedeno nevjerojatno podsjeća na atmosferu iz 1930-ih. Tad se popuštalo jednom političaru koji je posezanjem za tuđim teritorijem svoju državu htio ponovno učiniti velikom. Tad se svijet smijao njegovu smiješnom izgledu i još smješnijim nastupima. Tad su se njegovi sunarodnjaci ponašali kao članovi kulta slijepo vjerujući svom duhovnom vođi. Ali… Tad je u svijetu bilo dovoljno onih koji su ga mogli zaustaviti, a ljudski rod poštedjeti najveće katastrofe u povijesti.
Bojim se da je u tome i najveća razlika u usporedbi s današnjim vremenom. Jer, uz sve sličnosti, nameće se pitanje koliko je danas u svijetu političara sa sličnim ambicijama poput onoga u Njemačkoj 1930-ih? A koliko je danas onih koji bi političara, tj. političare poput njega mogli zaustaviti?
Izvor: 24sata.hr (Tekst objavljujemo uz odobrenje autora)
