Piše: Akademik Gradimir Gojer
Svetlanu Broz, kardiologa sa četvrtvekovnim stažom na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, antropologa, angažovanu književnicu i aktivistu za ljudska prava, prevodioca, predavača na preko stotinu američkih i evropskih univerziteta, čitalačka publika u više svjetskih zemalja ponajprije je upoznala knjigom prevedenemom na sedam svjetskih jezika “Dobri ljudi u vremenu zla”.
Brozova se, u vrlo kratkom roku, nakon teatrološke studije “Galaksija Gojer“ javlja iznimno neobičnom i uzbudljivom knjigom “Moji“. Nisam se u južnoslovenskim književnostima sreo sa knjigom takve uvjerljivosti i siline, temeljene na istinskim faktima…
„Moji“ je knjiga sintetskog žanra, u kojem se “miksaju“ sjećanja autorice na mladost i mladalačko doba, knjiga promišljanja o životu, sa gotovo filozofskim izvedenicama i zaključcima.
Strukturirajući knjigu kao nisku uzbudljivih priča o konkretnim osobama koje su obilježile djetinjstvo i mladost autorice Brozova pokazuje superioran i inteligentan način stvaranja pripovjednih cjelina. One su obično vezane i naslovljene osobama ili događajima književne uvjerljivosti koja čitaoce, iz stranice u stranicu nuka na još prilježniji čitalački akt!
“Moji“ najmoćnije, ali i najiskrenije donose portret Žarka Broza, koji je kao dječak stao u odbranu Moskve, da bi u ovoj odsudnoj bici bio teško ranjen i izgubio ruku. Brozova portretiranjem oca razbija i definitivno otklanja naivna nagađanja o ovom borcu i poštenom čovjeku, koji nikada nije doživio valorizaciju svoje ljudskosti i ljudske širine. Nikada do knjige “Moji“ u kojoj Svetlana Broz rasvjetljava i objektivno svjedoči i o ocu boemu, vjerojatno i najvećem „lomitelju“ srca u beogradskom poraću, vozaču koji je brzom vožnjom „sklanjao“ saobraćajce sa najvažnijih raskrsnica jugoslavenske prestonice. Nije spisateljica ništa uljepšavala, a njeni potresni opisi bivanja uz oca u trenucima njegovih kriza prerastaju u čitateljskoj interakciji u antejske prizore borbe za čovjeka, ne tako česte u književnosti našega doba! Siguran sam da će priča “Nokaut“ izazvati mnoge reakcije, a u isto doba svjedočenja oko bolesti i sahrane Josipa BrozaTita predstavljaju demontažu nekih „besmislenih“ svjedočenja bliskih spisateljicinih rođaka.
Dijelovi knjige u kojoj Brozova govori o gotovo idiličnim prizorima djetinjstva provedenog u Slavoniji lirska su svjedočenja. Ipak, literarno se najčvršće konstituirano doimaju priče o njenoj majci dr Zlati Jelinek koja je u vremenima informbirovske krize u Jugoslaviji imala golemo čovjekoljublje i nastojala pomoći najboljoj drugarici sa studija, kćerci generala Draže Mihailovića, inače partizanki i “golootočanki“…
Brozovu su njeni korjeni itekako vezali za Bosnu. Zato stranice knjige u kojoj Svetlana Broz opisuje dolazak potkraj devetnaestog stoljeća prvih Jelinekovih i Hausera iz Pardubica u Bradinu onkraj Konjica nose osobit literarni koloritni prizor kad Svetlanina prabaka po majci, izašavši iz vlaka traži hotel (i to krajem devetnaestog vijeka), koji ni do današnjih dana nije izgrađen u Bradini.
Vještina pripovjedanja Svetlane Broz doima se iznimno suvremenom. Zato ovu knjigu smatram veoma značajnom za razbijanje brojnih zabluda i neistina.
Nakon knjige “Moji“ teško će biti nastaviti širiti laži i besmislice oko obitelji Broz. Svetlana se Broz upustila u rijedak pothvat da istraži svoje korjene koji sežu od Urala, preko Češke, do bosanskih gradova Bihaća, Carina, Bosanske Dubice i sela Mioče pod Bič planinom na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije!
Zato autoričino svjedočenje ima boju jednog kosmopolitskog pledoajea za istinito i precizno, ali i toplo, duboko oljuđeno „kopanje“ po sebi, nastojeći biti prije svega i nadasve na strani Istine!
Kad krenete u susret stranicama ove knjige pripremite maramice, jer čitanje neće proći bez suza!
Novum u našim proznim književnim smjeranjima, dat običnim, nikada izvještačenim i nimalo patetičnim jezikom! Knjiga za naše sutra!
Tako neophodna, baš u ovom trenu tabloidizirane literature pune laži!
