среда, мај 29, 2024

Kič u Sarajevu

Slične objave

Podeli

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Foto: portalforum.rs)

Ako je ikad bilo potrebno naći primjer koji bi neoborivo dokazao Marksovu tezu o tome da se povijest uvijek ponavlja, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa, on se upravo ukazao u Sarajevu s podizanjem spomenika kralju Tvrtku i sa svom popratnom euforijom i prijeporima.

Krenulo je, naravno kao tragedija osamdesetih godina, sa svom tom fascinacijom srednjovjekovljem, carevima, kraljevima i mitovima, u Srbiji i u Hrvatskoj, koja je svoju nadogradnju dobila u ratovima devedesetih godina, da bi se nastavila kao farsa u Makedoniji, zatim ispred nekadašnje glavne željezničke stanice u Beogradu te na koncu u Sarajevu s gradonačelnicom koja ponosno pozira pred monumentalnim i doslovno figurativnim spomenikom jednom kralju.

Ovdje odmah treba reći kako ne postoji nikakva konceptualna razlika između spomenika Stefanu Nemanji u Beogradu, niza spomenika u Skoplju i upravo postavljenog Tvrtka u Sarajevu. Riječ je isključivo o nacionalističkom kiču i tragikomičnoj fascinaciji srednjovjekovnim kraljevstvima, o državotvornom nacionalizmu te njime motiviranoj potrebi za izgradnjom imaginarnog povijesnog kontinuiteta, koji u stvarnosti nije postojao. Suvremena Bosna i Hercegovina, koja je stvorena putem ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a i koja je izrasla iz partizanske borbe, sa srednjovjekovnim kraljevstvom nema ništa, niti je ikad imala. I zahvaljujući tome, kao i zahvaljujući svojoj kompleksnoj demografskoj strukturi, bila je pošteđena nacionalističkog kiča i pripadajuće mu spomeničke plastike. Štoviše, poslijeratno Sarajevo je bilo toliko avangardno i spremno nastaviti tradiciju modernizma, do te mjere da je na Trgu oslobođenja još 1997. godine postavilo spomenik multikulturalnom čovjeku, autora Francesca Perillija. Međutim, priča se u proteklih 26 godina odvila tako da je Perilli postao sporan zbog golotinje, iz klerikalnih razloga, a da nominalno ljevičarske vlasti otkrivaju monumentalni i doslovno figurativni, u duhovnom smislu devetnaestostoljetni spomenik srednjovjekovnom kralju i k tome mnogi u gradu koji sami sebe doživljavaju ljevičarima, ne vide u tome ništa sporno.

Bilo bi naravno lijepo zaključiti kako je ovaj spomenik posvađan s duhom vremena, što jeste tako govorimo li iz pozicije modernizma, ali se nažalost savršeno uklapa u prevladavajuće nacionalističke trendove u samoj Bosni i Hercegovini i na čitavom postjugoslavenskom prostoru. Svijet u kojem je normalno to da socijaldemokrati ushićeno otkrivaju spomenik srednjovjekovnom kralju, zaklinjući se u državu, umjesto nekog modernističkog spomenika bosanskohercegovačkim rudarima, zapravo je svijet koji je nepopravljivo otišao kvragu.

Što me dovodi do drugog dijela ove teme, a to je politički i društveni kontekst u kojem je Tvrtko nakon niza peripetija i osporavanja od strane Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, preko noći osvanuo preko puta zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, vrlo ciljano na dan spomena na povelju Kulina bana. I tako smo na neki iščašen način dobili kralja Tvrtka ujedinitelja, kojeg su hrvatski nacionalisti odavno prigrlili kao svojega. Državotvorni i bošnjački ga ništa manje glorificiraju u tragikomičnom kopiranju druga dva nacionalizma i ciničnom omalovažavanju državnih institucija i njihovih odluka u vezi ovog spomenika, do kojih im je nominalno stalo, dok gradonačelnik Banja Luke najavljuje svoj spomenik Tvrtku kao srpskom kralju.

Onim rijetkim građanima nedotaknutim nacionalističkom euforijom preostaje samo da se u očaju smiju čitavom ovom cirkusu, savršeno svjesni kako taj smijeh neće promijeniti činjenicu duhovnog potonuća u 19. stoljeće koje je očito bilo neminovno.

Jednog pak dana, netko će valjda napisati ozbiljnu studiju o tome kako je došlo do toga da se od pokreta New primitivesa, od hita ‘Anarhija all over Baščaršija’ i od Top liste nadrealista, završi na kralju Tvrtku i fascinaciji srednjim vijekom, a do tada će se fascinirani građani fotografirati kraj spomenika, s istim onim ushitom s kojim se brojni Beograđani fotografiraju kraj Stefana Nemanje.

Peščanik.net, 30.08.2023.