среда, фебруар 28, 2024

Jerkov: U glavama velikosrpskih nacionalista Crna Gora je zamena za izgubljeno Kosovo

Slične objave

Podeli

Članica Regionalne akademije za demokratski razvoj za Portal Analitika

Aktuelna atmosfera pogoduje populistima svih vrsta, korumpiranim elitama koje profitiraju iz nje. Regionalnom agendom 2030. predstavili smo mapu puta regije – od onoga gdje smo danas do društava u kakvim želimo da živimo u okviru EU

Nije pretjerano ako se ustvrdi kako konzervativni populisti danas vladaju regijom. Umjesto da rješavaju probleme građana i uspostave sisteme koji rade za njih, političke elite raspoloženije su za raspirivanje nacionalizma, mržnje i za demagogiju od koje niko do njih nema koristi. Ne profitiraju od toga ni države koje oni vode. Proces evropskih integracija gotovo je umrtvljen, a rezultati postignuti do danas blijede, uz sve veće prisustvo trećih interesnih strana.

Kako u Crnoj Gori, tako i u regiji, političari se danas tek tu i tamo, taman kao da je u pitanju njihova zasluga, pohvale rezultatima anketa koje govore o podršci građana članstvu u Evropskoj uniji. Šta su oni uradili kako bi države bile bliže tom cilju – političari u tim prilikama ne govore. A i šta bi rekli – o zastoju u integracijama, uz urušavanje građanskih društava, nikada nije zgodno govoriti.

Da može i drugačije, počev od unutrašnjeg uređenja država do evropske priče, vjeruje grupa regionalnih aktivista, koji su nedavno predstavili Agendu 2030. U tom je dokumentu, iza kojeg stoji Regionalna akademija za demokratski razvoj, blizu 500 mjera koje mogu biti doživljene kao putovanje od tačke A do tačke B. Javnost je Agendu doživjela i kao svojevrstan odgovor ’non-paperu’ Janeza Janše.

Iz tog razloga, naša sagovornica je nekadašnja srpska političarka, a danas članica Regionalne akademije za demokratski razvoj Aleksandra Jerkov, sa kojom smo govorili o pomenutom dokumentu, ali i o tome gdje je danas naša regija.

Odgovor nacionalizmu i bezidejnim elitama

Regionalna agenda 2030, kako ističe naša sagovornica, odgovor je na bujanje nacionalizma u regiji, ali i na bezidejne političke elite koje, u nedostatku rješenja, nude nove konflikte i podjele, a glasače mobilišu isključivo na etničkoj osnovi i recikliraju prevaziđene koncepte etnički čistih država.

„Prije svega, mislim na ideje o stvaranju velike Srbije, uspostavljanje takozvanog „srpskog sveta“, velike Hrvatske ili velike Albanije, ali i na različite prijedloge za iscrtavanje novih granica po etničkom principu, poput „non-papera“ koji je predložio slovenački premijer Janez Janša uoči predsjedavanja te države EU. Ko do danas nije razumio da vađenje olovaka na Balkanu, kojima se crtaju nove granice, istovremeno znači i vađenje oružja, taj nije mnogo shvatio o onome što nam se dogodilo krajem prošlog vijeka“, ističe Jerkov.

Mnogi, kako ona smatra, danas prizivaju baš takve scenarije.

„Regionalna agenda 2030. nudi upravo alternativu tim prevaziđenim politikama, odnosno viziju drugačijeg regiona u kojem je važnije kakve su države, a ne kolike su i u kojem se odnosi među državama zasnivaju na saradnji, a ne na neprijateljstvu, miješanju u tuđa unutrašnja pitanja, nepriznavanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta ili ugrožavanju ljudskih prava“, dodaje ona.

Promjene nijesu uvijek na bolje

Na pitanje da li je u regiji, zapravo, postalo politički profitabilnije nametati nacionalizam, povratak u prošlost, a time i otklon od evropskih vrijednosti, Jerkov odgovara potvrdno.

„Sadašnje političke elite uglavnom nemaju namjeru da to stanje mijenjaju. Takva atmosfera pogoduje populistima svih vrsta, korumpiranim elitama koje profitiraju iz nje i koje godinama, pa i decenijama, opstaju na vlasti zahvaljujući takvom stanju. Nažalost, pokazalo se da i kada dođe do promjena, one ne moraju nužno biti na bolje. Naprotiv“, konstatuje ona.

Nacionalnisti i šovinisti na vlasti, prema mišljenju Jerkov, pokazali su i kako nemaju nikakvih prepreka da jedni sa drugima sarađuju, da hrane i uzdižu jedni druge.

„Njihova vizija regiona je identična – zarobljena klerikalna društva u kojima caruju nacionalizam, populizam i vječiti sukobi, što ostavlja veliki prostor za korupciju i lično bogaćenje. Zato su za istinske promjene i realizaciju onoga što je postavljeno Agendom 2030. neophodne nove političke elite, potpuno nova generacija političara svjesna da opšti interes uvijek mora biti iznad ličnog. Ti ljudi moraju biti sposobni da prepoznaju javni interes i da svjesno rade za njega“, dodaje Jerkov.

Neki uživaju sanjajući o sukobima

Za svega mjesec, žarišta na kojima se podgrijava nacionalizam raspirivana su u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, potom i na kosovskoj granici.

„U Srbiji je u glavama velikosrpskih nacionalista Crna Gora postala ’zamjena’ za izgubljeno Kosovo, teritorija koju mogu povratiti, staviti pod kapu ’srpskog sveta’, zajedno sa ’našim’ teritorijama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugim zemljama. Zabrinjavajuć je i odnos Hrvatske i Srbije prema unutrašnjim pitanjima u BiH, pa i samom postojanju te države. Ni uloga crkava u tom procesu nije zanemarljiva. Borbeni duh i gotovost dižu se povremenim čarkama sa Kosovom, nakon kojih lideri obje strane proglase pobjedu, sjednu za pregovarački sto i nastave kao da ništa nije bilo – a ljudi u Srbiji i na Kosovu stahuju od novih sukoba prateći medije, koji su u pojedinim slučajevima postali istinske fabrike mržnje“, smatra Jerkov.

No, ima i onih koji u tome – uživaju.

„Scene sa Cetinja i ustoličenja mitropolita Joanikija uznemirile su i uplašile mnoge građane u regionu. Nažalost, uvijek ima onih koji su u tome uživali, koji se nadaju novim sukobima, osvajanju teritorija, bilo da su izmanipulisani od strane medija ili da to svjesno rade, priželjkujući materijalnu korist“, ističe ona.

Zabrinjavajuće stanje u Crnoj Gori

Tako smo došli i do Crne Gore, prije i nakon političkih promjena.

„Crna Gora je bila istinski lider u reformama u regiji. Napravila je nekoliko znatnih iskoraka u približavanju Zapadu u političkom, vrednosnom, kulturološkom, bezbjednosnom i drugim aspektima, gradila je društvo na temeljima antifašizma, principima građanske i sekularne države. U Srbiji su se mnogi, pa i oni koji u javnosti važe za nekakvu građansku Srbiju, oduševljavali novom vlašću u Crnoj Gori, u toj su promjeni vidjeli tobožnji recept za našu državu. Oni više nacionalno orijentisani govorili su o oslobađanju srpskog naroda od višedecenijskog crnogorskog ugnjetavanja, a ta su govorkanja kasnije postala snovi o ’povratku Crne Gore’ u sastav Srbije, pa su time i predstavljala opasan začetak snova o ’srpskom svetu“, ocjenjuje naša sagovornica.

Promjenama u Crnoj Gori, dodaje ona, radovali su se oni koji su imali najbolje namjere.

„Ipak, činjenica je da je situacija u Crnoj Gori daleko od onoga što su ti dobronamjerni navijači očekivali i priželjkivali. Srpska crkva sada tamo ima vrlo problematičnu ulogu, uticaj na vlast koji umnogome prevazilazi njenu nadležnost u jednoj sekularnoj državi, pa je jasno kako je politika promjena po svaku cijenu ovog puta pokazala da te promjene ne moraju nužno biti na bolje. Scene koje posljednjih mjeseci dolaze iz Crne Gore brinu svakog dobronamjernog građanina, a povodom onih važnih, vrednosnih pitanja, poput odnosa prema genocidu u Srebrenici, pokazalo se kako tamošnja vladajuća većina zapravo nema nikakvo vrednosno vezivno tkivo. Isto je i sa drugim pitanjima, poput odnosa prema ljudskim pravima, Crnoj Gori, Crnogorcima, Srbiji, drugim državama u regiji, crkvi“, nabraja ona, dodajući da to ne može biti osnova za napredak, niti može donijeti stabilnost i demokratiju.

Za pad entuzijazma odgovorne i države i EU

No, bez stabilnosti i demokratije – nema ni Evrope. A nju u Agendi 2030. vide kao dostižan cilj u bliskoj budućnosti, iako je utisak da su se građani umorili od priče o integracijama.

„Upravo je to dugo čekanje na članstvo u EU jedan od razloga zbog kojih smo u Agendi 2030. vremenske ciljeve jasno odredili i ograničili. Istina je da proces predugo traje, da se pretvorio u put koji nekad djeluje kao da nema cilj, a krivica za to ne leži samo u jednoj strani. Istina je da mnoge od naših država pokušavaju prečicom da uđu u EU, ne ispunjavajući uslove, ne sprovodeći evropske politike i ne usvajajući njene vrijednosti. Istina je i da je EU to vrlo dobro prepoznala. Ali, sa druge strane, bilo je i primjera da one države koje su ispunjavale uslove, pratile uputstva i učinile sve što je od njih traženo, poput Sjeverne Makedonije, nijesu dobile obećani napredak u integracijama i da je bilo dosta iznevjerenih očekivanja i neispunjenih obećanja za šta je odgovorna EU“, kaže Jerkov.

Da problem u procesu proširenja postoji, navodi naša sagovornica, EU je ’priznala’ i tako što je usvojila Novu metodologiju proširenja.

„Nažalost, djeluje da je još mnogo nejasnoća i konfuzije u primjeni te metodologije, pa da ni države kandidati ni sama EU nijesu baš sasvim shvatili svoje uloge u tome. Ovakvo stanje je opasnije nego što se na prvi pogled čini. Ogroman politički prostor koji je EU ostavila popunjavaju drugi činioci i međunarodni igrači kojima stabilnost i demokratija regije baš i nijesu u interesu, koji aktivno rade na destabilizaciji i izazivanju kriza svih vrsta. Ipak, ne treba zaboraviti da članstvo u EU ne može samo sebi biti cilj, da je i put koji naše države prelaze da bi došle do njega značajan koliko i sam cilj, a da su reforme na putu do članstva nešto što bi trebalo da radimo sve i da nema integracija“, naglašava ona.

Postavljeni ciljevi su dostižni

Donekle utopistički zvuči projekcija kako bi naše države do 2030. godine mogle postati društva vladavine prava. No, tako ne misle autori Agende 2030.

„Dokument je precizan i sadrži više od 400 preporuka za donosioce odluka u regiji. Riječ je o mapama puta u kojima su svi zadaci koje je potrebno ispuniti, uz predložena rješenja i pravce ka njihovom ostvarenju, i to korak po korak. Mali koraci, mjera po mjera, promjena po promjena, zakon po zakon – i tako ćemo doći do boljeg društva i generalno boljeg mjesta za život za sve naše građane. Vjerujem da je to moguće. Vladavina prava je osnov i preduslov svakog napretka, bez nje nema uspjeha ni na jednom drugom polju“, decidno odgovara Jerkov.

Mnogi će reći kako je najlakše kreirati dokument, a da je izazov u njegovom sprovođenju. Stoga nas je zanimalo i da li Regionalna agenda 2030. uopšte ima bilo čiju podršku.

„U izradi Agende učestvovali su ljudi iz svih država regiona – bivši i sadašnji poslanici i ministri, zvaničnici i donosioci odluka, eksperti, aktivisti, predstavnici stručnih udruženja i civilnog društva, stručnjaci iz različitih oblasti sa velikim institucionalnim, teorijskim, praktičnim i svakim drugim znanjem iz oblasti demokratije, vladavine prava, ljudskih prava, izgradnje mira, participativne demokratije, nezavisnosti institucija, slobode medija, bezbjednosti, ekonomije, evropskih integracija, međunarodnih odnosa, pravosuđa, fiskalnih reformi, kulture, zaštite životne sredine, spoljne politike, međuetničkih odnosa, prava radnika, izbornih i političkih sistema, svih onih tema i oblasti u kojima smo dali preporuke i konkretne mjere koje moraju biti usvojene“, ističe Jerkov.

Dokument je potom proslijeđen i bitnijim faktorima.

„Agendu smo proslijedili evropskoj i regionalnoj političkoj i stručnoj javnosti, donosiocima odluka na evropskom nivou, ambasadama u regionu, aktivnim učesnicima u javnom životu naših država i reakcije koje smo dobili zaista su impresivne. U regionu je mnogo ljudi koji su istinski spremni da rade za zajedničku bolju budućnost, a oni svakako, umjesto sadašnjih korumpiranih političkih elita, moraju biti dio te budućnosti“, zaključuje ona.

„Njihova vizija regiona je identična – zarobljena klerikalna društva u kojima caruju nacionalizam, populizam i vječiti sukobi, što ostavlja veliki prostor za korupciju i lično bogaćenje. Zato su za istinske promjene i realizaciju onoga što je postavljeno Agendom 2030. neophodne nove političke elite, potpuno nova generacija političara svjesna da opšti interes uvijek mora biti iznad ličnog. Ti ljudi moraju biti sposobni da prepoznaju javni interes i da svjesno rade za njega“, dodaje Jerkov.

Neki uživaju sanjajući o sukobima

Za svega mjesec, žarišta na kojima se podgrijava nacionalizam raspirivana su u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, potom i na kosovskoj granici.

„U Srbiji je u glavama velikosrpskih nacionalista Crna Gora postala ’zamjena’ za izgubljeno Kosovo, teritorija koju mogu povratiti, staviti pod kapu ’srpskog sveta’, zajedno sa ’našim’ teritorijama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugim zemljama. Zabrinjavajuć je i odnos Hrvatske i Srbije prema unutrašnjim pitanjima u BiH, pa i samom postojanju te države. Ni uloga crkava u tom procesu nije zanemarljiva. Borbeni duh i gotovost dižu se povremenim čarkama sa Kosovom, nakon kojih lideri obje strane proglase pobjedu, sjednu za pregovarački sto i nastave kao da ništa nije bilo – a ljudi u Srbiji i na Kosovu stahuju od novih sukoba prateći medije, koji su u pojedinim slučajevima postali istinske fabrike mržnje“, smatra Jerkov.

No, ima i onih koji u tome – uživaju.

„Scene sa Cetinja i ustoličenja mitropolita Joanikija uznemirile su i uplašile mnoge građane u regionu. Nažalost, uvijek ima onih koji su u tome uživali, koji se nadaju novim sukobima, osvajanju teritorija, bilo da su izmanipulisani od strane medija ili da to svjesno rade, priželjkujući materijalnu korist“, ističe ona.

Zabrinjavajuće stanje u Crnoj Gori

Tako smo došli i do Crne Gore, prije i nakon političkih promjena.

„Crna Gora je bila istinski lider u reformama u regiji. Napravila je nekoliko znatnih iskoraka u približavanju Zapadu u političkom, vrednosnom, kulturološkom, bezbjednosnom i drugim aspektima, gradila je društvo na temeljima antifašizma, principima građanske i sekularne države. U Srbiji su se mnogi, pa i oni koji u javnosti važe za nekakvu građansku Srbiju, oduševljavali novom vlašću u Crnoj Gori, u toj su promjeni vidjeli tobožnji recept za našu državu. Oni više nacionalno orijentisani govorili su o oslobađanju srpskog naroda od višedecenijskog crnogorskog ugnjetavanja, a ta su govorkanja kasnije postala snovi o ’povratku Crne Gore’ u sastav Srbije, pa su time i predstavljala opasan začetak snova o ’srpskom svetu“, ocjenjuje naša sagovornica.

Promjenama u Crnoj Gori, dodaje ona, radovali su se oni koji su imali najbolje namjere.

„Ipak, činjenica je da je situacija u Crnoj Gori daleko od onoga što su ti dobronamjerni navijači očekivali i priželjkivali. Srpska crkva sada tamo ima vrlo problematičnu ulogu, uticaj na vlast koji umnogome prevazilazi njenu nadležnost u jednoj sekularnoj državi, pa je jasno kako je politika promjena po svaku cijenu ovog puta pokazala da te promjene ne moraju nužno biti na bolje. Scene koje posljednjih mjeseci dolaze iz Crne Gore brinu svakog dobronamjernog građanina, a povodom onih važnih, vrednosnih pitanja, poput odnosa prema genocidu u Srebrenici, pokazalo se kako tamošnja vladajuća većina zapravo nema nikakvo vrednosno vezivno tkivo. Isto je i sa drugim pitanjima, poput odnosa prema ljudskim pravima, Crnoj Gori, Crnogorcima, Srbiji, drugim državama u regiji, crkvi“, nabraja ona, dodajući da to ne može biti osnova za napredak, niti može donijeti stabilnost i demokratiju.

Za pad entuzijazma odgovorne i države i EU

No, bez stabilnosti i demokratije – nema ni Evrope. A nju u Agendi 2030. vide kao dostižan cilj u bliskoj budućnosti, iako je utisak da su se građani umorili od priče o integracijama.

„Upravo je to dugo čekanje na članstvo u EU jedan od razloga zbog kojih smo u Agendi 2030. vremenske ciljeve jasno odredili i ograničili. Istina je da proces predugo traje, da se pretvorio u put koji nekad djeluje kao da nema cilj, a krivica za to ne leži samo u jednoj strani. Istina je da mnoge od naših država pokušavaju prečicom da uđu u EU, ne ispunjavajući uslove, ne sprovodeći evropske politike i ne usvajajući njene vrijednosti. Istina je i da je EU to vrlo dobro prepoznala. Ali, sa druge strane, bilo je i primjera da one države koje su ispunjavale uslove, pratile uputstva i učinile sve što je od njih traženo, poput Sjeverne Makedonije, nijesu dobile obećani napredak u integracijama i da je bilo dosta iznevjerenih očekivanja i neispunjenih obećanja za šta je odgovorna EU“, kaže Jerkov.

Da problem u procesu proširenja postoji, navodi naša sagovornica, EU je ’priznala’ i tako što je usvojila Novu metodologiju proširenja.

„Nažalost, djeluje da je još mnogo nejasnoća i konfuzije u primjeni te metodologije, pa da ni države kandidati ni sama EU nijesu baš sasvim shvatili svoje uloge u tome. Ovakvo stanje je opasnije nego što se na prvi pogled čini. Ogroman politički prostor koji je EU ostavila popunjavaju drugi činioci i međunarodni igrači kojima stabilnost i demokratija regije baš i nijesu u interesu, koji aktivno rade na destabilizaciji i izazivanju kriza svih vrsta. Ipak, ne treba zaboraviti da članstvo u EU ne može samo sebi biti cilj, da je i put koji naše države prelaze da bi došle do njega značajan koliko i sam cilj, a da su reforme na putu do članstva nešto što bi trebalo da radimo sve i da nema integracija“, naglašava ona.

Postavljeni ciljevi su dostižni

Donekle utopistički zvuči projekcija kako bi naše države do 2030. godine mogle postati društva vladavine prava. No, tako ne misle autori Agende 2030.

„Dokument je precizan i sadrži više od 400 preporuka za donosioce odluka u regiji. Riječ je o mapama puta u kojima su svi zadaci koje je potrebno ispuniti, uz predložena rješenja i pravce ka njihovom ostvarenju, i to korak po korak. Mali koraci, mjera po mjera, promjena po promjena, zakon po zakon – i tako ćemo doći do boljeg društva i generalno boljeg mjesta za život za sve naše građane. Vjerujem da je to moguće. Vladavina prava je osnov i preduslov svakog napretka, bez nje nema uspjeha ni na jednom drugom polju“, decidno odgovara Jerkov.

Mnogi će reći kako je najlakše kreirati dokument, a da je izazov u njegovom sprovođenju. Stoga nas je zanimalo i da li Regionalna agenda 2030. uopšte ima bilo čiju podršku.

„U izradi Agende učestvovali su ljudi iz svih država regiona – bivši i sadašnji poslanici i ministri, zvaničnici i donosioci odluka, eksperti, aktivisti, predstavnici stručnih udruženja i civilnog društva, stručnjaci iz različitih oblasti sa velikim institucionalnim, teorijskim, praktičnim i svakim drugim znanjem iz oblasti demokratije, vladavine prava, ljudskih prava, izgradnje mira, participativne demokratije, nezavisnosti institucija, slobode medija, bezbjednosti, ekonomije, evropskih integracija, međunarodnih odnosa, pravosuđa, fiskalnih reformi, kulture, zaštite životne sredine, spoljne politike, međuetničkih odnosa, prava radnika, izbornih i političkih sistema, svih onih tema i oblasti u kojima smo dali preporuke i konkretne mjere koje moraju biti usvojene“, ističe Jerkov.

Dokument je potom proslijeđen i bitnijim faktorima.

„Agendu smo proslijedili evropskoj i regionalnoj političkoj i stručnoj javnosti, donosiocima odluka na evropskom nivou, ambasadama u regionu, aktivnim učesnicima u javnom životu naših država i reakcije koje smo dobili zaista su impresivne. U regionu je mnogo ljudi koji su istinski spremni da rade za zajedničku bolju budućnost, a oni svakako, umjesto sadašnjih korumpiranih političkih elita, moraju biti dio te budućnosti“, zaključuje ona.